U čaršiju poslala me nana,
da joj kupim kahve i duhana.
Svu čaršiju obađoh do podne,
gledajući momke mlade, zgodne.
Sad se bojim nana će me tući,
jer se sama ja ne vraćam kući.
Jer uz kahvu i paklo duhana,
evo, nano, vodim i dragana!
/Nikola Škrba/
Odgovaralo
nam jeste, u momentima kada primasmo te informacije. Kako je dan odmicao ja sam
počeo mijenjati raspoloženje, razmišljajući o svemu s više strana. Ugodno je
bilo družiti se s Enesom, biti gost u kući u kojoj je smješten, ali je to
posljedica ipak protraćenog dana kada je u pitanju ono zbog čega smo uopšte
ovdje. Možda to i bude nadoknađeno, no između je sve prisutnija neizvjesnost.
Koja je dolazila s onim drugim razmišljanjima.
Tu
smo, s namjerom da trgujemo, švercujemo, zaradimo. Što nećemo obavljati sa sebi
sličnima, već s čovjekom koji brine o svojim borcima. Ovdje sebi postavljam
pitanje kakav je taj komandir, s obzirom da sam upoznao i onih jedne, i druge
vrste. Od tih loših slutnji branih se činjenicom kako naše namjere nisu onakve
kakve mogu izgledati, no ne mogoh ni sebi lagati da je ovo ipak drukčije od
onoga što radih u Bijelom Polju i Neretvici.
***
U
kafić smo stigli malo prije dogovorenog, dok su ovi kasnili, čineći mene ponovo
nervoznim, sumnjičavim. Što će kulminirati u času kada se konačno pojaviše.
Mladić
blage brade, njegovo slično društvo, i nisu ulijevali neku pouzdanost. I
držanje mu je bilo zagonetno, rekao bih i normalno i drčno u isto vrijeme.
Neupitno je jedino da je bilo otvoreno, bez cjenjkanja je rekao kako razumije
put koji smo prešli, ali i da više od sedam i po maraka po kutiji ne može
platiti. Otvoreno, ali s naznakom da su oni ti koji vode igru.
Pod
svim novostečenim dojmovima počeh sumnjati u sve. Počevši od Enesa, kojeg mi je
bilo dovoljno jednom pogledati i vidjeti ono što je trebalo predstavljati da
ostaje ono što jeste, samo posrednik, ali ga poznavajući hoću uvažiti da to
znači isto što bih i ja osjećao na njegovom mjestu, dakle biti na strani vojske
kojoj cigarete znače mnogo. Mnogo više, nego švercerima.
U
komandira nisam ni prestajao sumnjati, sad mi se još više činio kao neko ko je
doista riješen pomoći svojim borcima, na razne načine. Možda najprije ispituje
situaciju, a kasnije umjesto da plati, jednostavno zaplijeni robu.
Šljivo
mi je od upoznavanja bio drag, no pojavom nije ličio na nekoga ko bi se bilo
kako mogao usprotiviti, suprotstaviti nekom komandiru diverzanata. Kasno je
bilo da se kajem zašto se upuštah u sve ovo, što njemu dadoh da bude ispred
mene.
Ništa
od toga nisam mogao mijenjati, pa mi je vratiti se povjerenjima. I to, poći od
Šljiva. Pratiti šta on čini, i biti uz njega.
Šljivo
se držao sasvim mirno, kao da vjeruje svima. I meni, i Enesu, a i komandiru ma
ko da je bio. Barem je takav utisak ostavljao, kao pokeraš koji blefira, ili
ima dobre karte, svejedno.
Nemam
mnogo vremena za razmišljati, ali shvatam da tako i treba. Tako se, valjda,
ponašaju pravi šverceri. Shvatam da se i
ja trebam smiriti, biti ono što nisam!
Tako
se to radi. Šljivo je sa smiješkom saslušao prijedlog komandira, pa odmah
pristao. Nakon čega je ovaj jednoga od svojih poslao po novac, dok smo se mi
ostāli ostâli veseliti.
Mala
nemirnost mi se vrati kada je Šljivo odlučio nakon rukovanja platiti još po
dvije ture, od dobijene gotovine. Za konačno olakšanje, poslije je sijelo i
završeno.
***
Ugodan
konak kod Enesa. Stižem nešto bolje upoznati roditelje mu, gdje njegov otac
ostavi poseban utisak na mene. I danas se pokazivao tihim, blagim, kako bi se
to kod nas najrađe naglasilo tabijatli, uz možda i neočekivano nemiješanje u
vezi onog što smo dogovarali. Upravo zato donekle mi bi neočekivano i olakšanje
koje je iskazao s našim povratkom. Nije ni bilo potrebe da iznosimo detalje o trgovini,
i domaćini i mi smo svjesni kako nam je najprječe odmoriti do ranog polaska.
Nije
bilo straha da bismo mogli biti opljačkani, a tek kada malo odspavasmo, i pošto
nas je Enes otpratio do izlaza iz Kaćuna, kada smo se lagano krenuli peti
naviše, ja upitah Šljiva kako smo prošli.
-
Elhamdulilah – Šljivo pokaza da ne osjeća nikakvu
brigu, krivnju što se sve završilo drukčije nego smo mi, posebno Dževad
zamišljali – taman je ostalo da ti rođaku vratimo njegovih četiristo maraka. Mi
imamo pušiti do tamo, a eto, malo smo se nahodali, ali i proveli.
