Okladi se momče i djevojče,
da spavaju da se ne diraju.
Momče daje sedlo i đogata,
a djevojče đerdan ispod vrata.
To rekoše, u đerdek legoše,
jedno drugom leđa okrenuše.
Momče leži kao ledenica,
a djevojka
kao žeravica.
Kad je bilo oko pola noći, 28/29. novembar 1993.
tad djevojka iz kreveta skoči:
„Okreni se, ne okrenuo se,
poljubi me, ne poljubio me;
mrtvoga te okretala majka.
Ja ne žalim đerdan ispod vrata,
nemoj ni ti sedlo i đogata;
Mog đerdana popili hajduci,
a tvog đoga rastrgali vuci!“
Tek
što sam skrenuo pored crkve čuo sam da me neko doziva. Bila je to grupa „onostranaca“,
od kojih sam ja jedva poznavao dvojicu-trojicu. Dovoljno da zastanem malo u tom
društvu. Sjedili su, pili nekakvu rakiju. Tako se zadržah i duže nego sam
kanio, pa ipak se ne dah skroz pomesti. Nije jedna kuća u Duranovićima gdje
imam nijet svratiti, a i sutra je raniti.
U
kuću Hašima Hajdarevića sam samo provirio. Bila je samo mala Lela, ostali su na
Ivanu, večeras američki avioni izbacuju pakete s humanitarnom pomoći.
Zato
sam produžio do Sulejmana i Zize Pekas, za njih sam znao da su kući. S njima je
uvijek zanimljivo muhabetiti, pa na vrijeme nisam mnogo obraćao pažnju.
Na
kraju sam čak odustao od povratka do Hašima, vjerujući da će mi u malo kasnija
doba lakše otvoriti Muniba Pekas, naviknutija na naše zakašnjele dolaske. Zbog
čega me i nije iznenađivalo da svjetlo nije gorjelo ni u njenom dijelu kuće,
niti u sobi gdje je živio Pašo sa ženom, Sulejmanov brat. Svejedno sam bio
siguran da nekoga mora biti, te da ću bez mnogo pitanja biti primljen na konak.
Pravo
iznenađenje je uslijedilo tek pošto sam kucao na vrata. Čuo sam paljenje
svjetla, poznao Nedžadin glas koji je pitao „Ko je?“, ali i zbunjeno reagirao
na odmah otvaranje vrata vidjevši je u poluprozirnoj spavaćici. Dok sam
objašnjavao otkud i zašto u ova doba, bespotrebno sam se izvinjavao. Ona je sve
prekinula pozivom da brzo uđem, da ne hladim kuću.
Sjeo
sam na slobodan kauč, a ona je odmah iznijela pitu iz rerne. Sirnicu, meni
najdražu, još pravljenu po tim nekim mojim dodatnim ukusima, s dovoljno jaja i
malo prigorjelu.
Dok
sam jeo i dok smo pričali o tome šta ima novo u Fočanskoj brigadi, a pošto sam
ja sve novosti o promjenama ovdje već imao, kroz glavu mi je provejavalo kako
su Muniba, Nedžadina amidžična, kao i njena dva brata tu negdje u komšiluku, i
da će se svakog trenutka i pojaviti.
Za
Paša i Zuliju mi je bila dovoljna jedna promisao, da su legli nešto ranije.
Devet, pola deset je i vrijeme kada to nije neobično u ovim zimskim danima.
Vođen time sam i govorio nešto tiše...
***
Minuti
su prolazili, cio sat, Munibe nema. Očito sam za nju i Nedžadinu braću trebao
pitati odmah po dolasku, manje bi me iznenadio odgovor da su „u paketima“. Što
je i razlog da se ni u drugoj polovini kuće sve vrijeme ništa nije moglo čuti.
Sve je značilo da smo Nedžada i ja sami. I da će tako biti cijelu noć, pošto nije
rijetkost da se paketi izbacuju tek pred zoru.
Na
tren mi bi krivo što ne ostah na konaku kod Zize i Sulejmana, jer primjećivah
promjenu u Nedžadinom ponašanju. Tumačih to time da je i ona primijetila
promjene na meni. Njenu promjenu jednačih s tom nekom sumnjom. U mene.
Ja
u sebe ne sumnjam. Još samo da to i ona shvati. Način da to postignem vidjeh
tako što ću namjerno priču okrenuti upravo u tom pravcu.
A
počeo sam od priče koju sam čuo od rahmetli Armina Pekasa. Tada sam se samo
osmjehnuo, prihvativši to više kao ranomladalačku, skoro djetinjastu želju,
maštariju. Nedžada je još u toj dobi, pa i moje prepričavanje podsjeća na to
prisjećanje.
Šaljivo
je pitah da li se ona toga sjeća, davši joj malo vremena tako što sam ponovio
svoj stav, spojivši ga s ovim vremenom, vremenom rata, vremenom kada se gine,
kada neke ozbiljne veze i ljubavi, koje već nisu postojale, nemaju baš svoja
mjesta.
Činilo
mi se da me shvatala, ali i da se nije htjela sjetiti da je ikada nešto slično
rekla. Pa ipak, malo rumenilo na licu je govorilo istinitije od njenog
negiranja.
Kao
i činjenica da se rado vratila na vrijeme prije rata, na život u selu, na svoje
drugarice Mersihu, Emru i Elmu. U samoj priči je bilo i neke ljubomore, koju
opet smjestih na prijelaz iz djetinjstva u mladost.
U
mladost, koja je na momente bivala daleko iznad djetinjstva. Zbog čega mi je
prijalo baš o njoj pričati, rat i ratne teme su svakodnevica.
U
šta se uklapala i promjena muzike na radiju koji smo slušali, iza ponoći su
patriotske pjesme zamijenjene ljubavnim. Gdje je bilo dobropoznatih, ali i
nekih tek snimljenih koje ja slušah prvi put. Ipak su mi najinteresantnije bile
Nedžadine reakcije na dvije-tri. Što je otvaralo kolebanja u meni, trenutke
kada i sam počinjem sumnjati u sebe. Više nisam pričom morao smirivati samo
Nedžadu, već i sebe.
Manje
umor od današnjeg puta, više svjesnost da sutra slijedi još teži prisiljavali
su me da pokazujem želju za spavanjem. Barem je to Nedžada shvatala tako, te mi
priredi još jedno veliko iznenađenje.
U
drugoj sobi, gdje su stajale noćne haljine, i gdje mi Trošnjani uvijek spavasmo
ma koliko da bi nas bilo, ovaj mi put ne namjesti da spavam. Namjestila je kauč
na kojem sam sjedio, koji se skoro dodirivao s njenim. Zagonetno reče - neka je
namješteno, pa kad mi se htjedne spavati, kao i da je glupo da prespavam u
hladnoj, kad već u ovoj sobi ima mjesta.
Ona
je legla. Bilo je zimeđu dva i tri, dovoljno vremena da se i naspava. Međutim,
čulo se stalno njeno okretanje. Što je značilo kako ni ja nisam spavao.
Pokušavao
sam. Ali mi je muzika smetala. Koja jeste bila tiha, ali dovoljno glasna da
zadržava pažnju. Način da se zanemari je misli okretati ka nečemu drugom. A
njih su prekidali okretaji na susjednom krevetu.
Koji
su sve misli sabijale u jednu. Toliko sam puta čuo da je budala ko noć provede
sam s djevojkom, u jednoj sobi, a ništa „ne uradi“. Nikada sebe nisam ubrajao u
budale te vrste, jednostavno zato što nisam vjerovao da ću biti u takvoj
situaciji. Niti sam slutio kakva je to situacija. Da bar ona htjede zaspati...
Možda cijela situacija ne bi bila kakva bi. Možda bih svima lakše pričao, bez da razmišljam hoće li mi vjerovati...
