Harmoniko moja, suzom nakvašena,
znaš li da je moja draga
isprošena.
Sviraj, sviraj, meni, one
pjesme njene,
i pitaj je zašto je ostavila
mene.
Harmoniko moja, ti si sa
mnom bila
kad me moja draga nježno
pojljubila. 22. januar 1994.
Zar u onom času lažno me
voljela,
kad u zagrljaju drhtala
je c'jela.
Kako može teško srce da
zaboli,
kad nekoga ljubiš a lažno
te voli.
Ostali smos ami harmoniko
moja,
još me samo tješi bolna
pjesma tvoja.
Januar
se svome kraju primica kako je i počeo. Snijeg je stalno prijetio, ali kao da
mu se namjerno nije žurilo. Pružio je i nama i ustašama par prilika da izvodimo
neke pokrete, da glumimo neke napade. A i jedni i drugi uživasmo u mirovanju.
Mogu
reći da je vrijeme bilo idealno. Nije bilo pogodno za borbena djejstva, ali
jeste za neki drugi, vanratni život. I situacija s hranom je opet podnošljiva,
što je zaustavilo i posljednja glasna protivljenja Abida Hajdarevića, koji ko
zna kada će saznati zbog čega sam ga i ja izdao, ali je pjesmu iz Komande
pojačalo.
Prije
par dana je i jedna grupa naših išla posjetiti brdo Inač, na godišnjicu pogibije
Džemala Bijedića, gdje Fočanski bataljon inače drže položaj. Imao sam želju,
ali mi noge nisu htjele. Tek sišao s Lopate odgodio sam to za neki drugi put.
Ne
znam, nisam siguran u priče godinama pričane, ali bilo kako bilo kontam da bi
bio red. Neku punu istinu u Dusini nismo saznali, pričali su o ženi koja je
čuvajući ovce prva vidjela plamen pogođenog aviona, sve drugo može da ima
sugestivne primjese. Možda ja i griješim ali me na to navodi i činjenica kako
oni ovo brdo zovu Hinač, bez obzira što nemam razloga sumnjati kako mu je to
prvo, pravo ime.
Sve
je sugestivno, subjektivno. Takva nam je priroda. Ni sami sebe nismo kadri
objektivno sagledati.
Ako
na Inač ne odoh, ako se za neku drugu priliku neću otimati, bar dugo razmišljah
o Munji. Učinih mu pred Novu godinu, tada mu bijah zakletva. Ne krivim ga, ali
je kumovao što potamnjeh u Ekovim očima. A to on nije ni pokušao razumjeti.
Žurilo mu se odmah nazad, kao da je znao šta se tamo dešava. Kao da je mogao
nešto promijeniti.
***
Munja
me je čekao nekoliko dana a onda je sa Samirom i još nekima ipak otišao do
Jablanice. Vratio se, a poslije čega tri dana nije govorio sa mnom.
Ja
njega razumijem, veliko razočarenje je propratila i jedna neugodnost. U
povratku su svratili na neko sijelce u Kostajnici, gdje je ostao bez čizama.
Neko mu ih je ukrao, a teško je mogao biti sretan što su mu susretljivi
domaćini stigli obezbijediti nekakve kundure, da se ima bar u čemu vratiti.
Čujem,
na sve to se smijao. Na lopove se nije ljutio koliko na mene. Kao da sam ja
kriv što je ta njegova djevojka iznenada odselila za Sarajevo.
Ja
sam samo slušao intuiciju, a kada je ona zatajila priskočili su Redžo i Dževad.
Poštedio sam sebe nepotrebnog pješačenja po snijegu i mrazu, a vratio sam i
povjerenje Eka Džamalije. Proći će i Munju njegova nervoza.
***
Moj neodlazak s Munjom dao je i jedan nebitan efekat. Prestao sam zbunjivati i Husa
Alibašića.
Huso
je poznat po vrlo jakoj memoriji. Kažu da precizno barata podatcima o
pojedinačnim bježanjima, kako on naziva svako odsustvo iz jedinice preko
vremena označenog na dozvolama.
Isto
je često manifestovao, koristio je svaku priliku pri nekim diskusijama da
svakoga podsjeti na taj način „Slušaj, staji, i ti spadaš u one koji su mislili
da negdje ima obješenih, i ti si 'od tad do tad' bio u bježaniji“. Jedino je
prema meni morao drukčije „Vala, staji, jedino ti mi nekako vijugaš, ja te
tamam ubilježim da si pobjeg'o, a ti se odnekud pojaviš!“
