Sinoć ja legoh ne zaspah,
od svoga jada golema.
Slušajuć' kola i pjesme.
U kolu moja inoča.
Inoćo, moja krivdoćo;
Inočo, gujo šarena!
Da sam ja guja šarena,
ja bih tebe davno ujela!
Mislio
sam da sam se uklopio. Kao i te noći i noćas je sijelo u istoj kući, znam da to
nema veze s onim šaputanjima na polasku ali me jače goni na prisjećanja, sumnja
u uklopljenost. Onda sam mislio kako su se došaptavali oko „dijeljenja“ djevojaka...
Istina
se, ipak, tek sada otkrivala. Niti je s djevojkama bilo ikakvih priča o tome,
niti oni međusobno bijahoše iskreno spremni na kompromise.
Mediha
je i večeras u centru pažnje. Veliko drugarstvo, protiv nepopustljivosti
svakoga pojedinačno. Težak problem. S jednom poznatom, kada se on riješi, ostali
će ići lakše. A riješiće se kada, i ako se Mediha odluči. A ako je tako, ja
nisam smetnja. Odlučio sam ranije „igrati kao i oni“, ali večeras shvatam da to
što njima stvara sumnju, u meni postaja još nedvojbenije.
Svi
smo svjesni vladajuće neimaštine, ova sijela su samo zbog druženja. Znamo i
uložene napore ovih ljudi da jesenas odlaze do Neretvice, kako bi odozdo
dobavili nešto kestenja. I nisam mu ljubitelj, ali jesam druženja. Selo me
podsjetilo na neka starija, vremena koja nisam lično doživio, a kestenje na ono
koje dobro pamtim. Volio sam u žaru uplitati krompir, ili u sezoni kukuruze,
pečenjke, volio sam sve da je pečenije, i sve u društvu.
Večeras
su djevojke nabacile nešto više kestenja, kao da su znale da ću i ja biti bolji
im mušterija. Ispašće i prženiji, kao da se znalo da ja tako više volim. Nikada
ih prije nije Adisa pržila, večeras kao da je znala za moj rođendan! Svjestan situacije
ja sam prećutao, no sudbina nije ćutala.
Da,
nisu samo bili prženi, bili su preprženi. Prilika i za nelagodu, i za
zadirkivanja. Drugog je bilo, prvo nije moglo.
Adisa
je takva. Sve rođene i naučene vrline pokazivala je snažno, kakav joj je i
damar bio. Veselost, sabur, umijeće da bitno odvaja od nebitnog. Bitno joj je
bilo kako ja gledam na sve. Ja nisam imao primjedbi. Meni je bitno druženje,
iskrenost u tom druženju. Koje treba da kreće od sebe.
Neka
ostali nastave da biraju, ja sam pustio da ljubav izabere mene. Ja pustio,
ljubav izabrala, još da vrijeme kaže prihvata li Adisa moje simpatije. Koje
nemam namjeru skrivati.
Već
je sasvim izvjesno kako ćemo i sljedeću večer, i svaku narednu koju ne budemo
na položaju, provoditi u ovom društvu. Ja ću koristiti svaku priliku da joj to
dam do znanja, a konačna odluka će biti na njoj.
Ne
pripadam ovom vremenu, ali se uklapam, pretpostavljam da će prilike same
dolaziti. Valjda je dovoljno biti iskren prema njoj, ne lagati druge. Neka to
na momente bude preprovidno, neka se ostalima učini prenapadno, neka katkad
zbunim i sebe i nju. Neka ostali sumnjaju, nek mi ona vjeruje.
***
U
povratku htjedoh priču okrenuti u tom smjeru. Objašnjavah kako ćemo lakše
postići bilo šta ako se mi najprije dogovorimo, pri tome rekoh da ću ja
dragovoljno ostati posljednji. Hoću provjeriti koliko su povratili povjerenja,
razumjeli moje večerašnje ponašanje.
Ne
bave se mojom matematikom. Tek čudni osmijesi, meni još nerazumljivi, ispratiše
i moj pokušaj da presudim. Nazvao sam to zajedničkim dogovorom koji bi trebao
rezultirati time da Eko preuzme udvaranje Medihi, s obzirom da se to nameće kao
najkorektnije - pošto je on pronašao ovu „bazu“. Naglašavam ono što nije
skrivao najmudriji među njima, potenciram da se preostala dvojica opredijele po
„rezervnim varijantama“, prešućujem da sam siguran da bi tako meni ostala
Adisa.
Bio
sam spreman neodgovoriti na eventualne prigovore u izdvajanju svoga od njihovih
ukusa, a sebi to objašnjavah pretpostavkom kako su oni birali očima. Meni je
srce govorilo da baš mala Adisa najbolje uz njega uiše...
Ne
razumijem ja njih, ne razumiju oni mene. Kao posljednje, govorim im kako nisam
nestrpljiv, a sebi da sam se ja već odlučio.
Uzeh
jedno razlogom što ovi ne praviše nikakve dogovore. Ta neka bojazan da će biti
odbijeni. Ne zamjerah im, ni ja nisam drukčiji. Rekoh li sebi da je najbolje ne
očekivati ništa.
Njihova
nezainteresiranost da ovome posvetimo cio tok puta do Deževica reče mi da sam
na krivom tragu. O čemu se govori, o tome se ne šapuće!
***
Konačno
sam ušutio, pred Deževicama, da im ne smetam u novim došaptavanjima, koja su se
sada nešto razlikovala. I u odnosu na prvu noć, i na odozgo. Osjećah to, kao
što i osjećah da se nećemo rastati a da mi nešto od toga ne bude pojašnjeno.
Kazano od njih, ili samo od sebe.
No,
na sve sam mogao pomisliti osim da je sve vrijeme bio problem povjerenje u
mene. Povjerenje, koje nema veze s djevojkama u Dusini! Jedino čudnije mi bi to
da je Eko taj koji garantuje, dok drugi svi sumnjaše. Ako sam ih dobro razumio
Munja je bio najglasniji da se to nešto odgodi, upravo zbog mene.
Prije
nego saznah o čemu se radi potvrdih Ekove garancije. Već tada sam znao da će
tako i biti, ma šta da je u pitanju.
Tajanstvenost
će potrajati još malo.
-
Ja predlažem da Učo ide s Cikijem – Eko je opet
glumio vođu – Samir neka ostane ovdje da motri direktno na Komandu, a ja i
Munja ćemo stražu čuvati na raskršću.
-
Što se mene tiče, može – pristah, a da i ne pitah
šta ćemo to Ciki i ja raditi.
-
Imaš li debele čarape? – Ciki kao da i nije bio
najzadovoljniji.
-
Imam. Nisu čarape, nego one pape. Ja inače ne
volim debele čarape i nikad ih, uglavnom, ne nosim. Ali pošto su mi neki dan
otišle čizme, a nemaše ništa do ovih nekakih hatezejki, i to broj 45...
-
Onda, hajdemo – Eko me prekide.
-
Kad ćete mi reći šta ovo radimo? – pitah tek kad
već bijahosmo na samoj raskrsnici.
-
Sve će ti Ciki objasniti – opet Eko.
