Puhni mi, puhni,
hlađane,
dođi mi, dođi,
dragane.
U moju bašču zelenu,
pod onu ružu rumenu.
1.avgust
1992.
Sitan sam biser prosula,
dođi mi, dragi, skupi
ga.
Ti ćeš mi biser
kupiti,
a ja ću tebe ljubiti.
Već
je bilo svanulo kada stigosmo jednoj ledini. Zastali smo tu i počeli otvarati
celofane i kušati ponijeto meso.
Odmor
je potrajao duže, izvjesno ćemo ovdje i ručati, čak i predaniti.
Izgubili
smo cijeli dan, ipak ćemo niz Mladi gaj noću. Srećom, hrane smo ponijeli više.
Kad je već tako, možemo mirno uživati u suncu koje se počelo probijati.
Život
je čudan, nepredvidiv. Sve vrijeme me sunce muči, sada mu se radujem. Još se
nadam kako će ga danas biti dovoljno da mi neutrališe prethodnu, ledenu noć.
Dan
koristimo i za bolja upoznavanja. Između sebe, ali i o onom što nas je ovdje
zadržalo.
Ipak
su četnici viđeni! To su vodiči sinoć rekli Taibu, savjetovali ga da odgodimo
polazak, ali i da se ne vraćamo na Trebovu. Tako smo postigli dupli efekat.
Ako
je izdajnik na bilo koji način saznao za ovo i javio četnicima, ovaj su put
zalud čekali. Ostaje im da se pitaju da li smo prošli nekim drugim putem.
Pred
nama je vrijeme koje će potvrditi da nismo pogriješili. Koristimo ga i za
odmor, opuštanje, priče i dogovore. Nas petorica se opet želimo držati skupa,
ali bez izbjegavanja ostalih.
Tako
nam je prišao jedan mladić. Predstavljajući se, saznadoh da je bliži rođak
Senadu Hajdareviću Lehi. Uz jednog od vodiča, to je bio drugi Abid.
Nije
se činio čovjekom s kojim se neće moći. Godina, desetak više od mene. Nije bio
oženjen, ali ni neka baraba. Poznavao je dosta naših, iskreno se divio onome
što smo do sada uradili. Vjerovao nam je, po sopstvenom priznanju, uz nas se
osjećao i sigurnije.
Polako
se vezuje za Aliju i mene. Nećemo ga odbiti, ni poslije priznanja da je s
hranom tanak. Svidjelo nam se objašnjenje. Koji su ga poznavali, mogli su
potvrditi kako je od početka rata izgubio dosta kilograma. Poredili su ga s
Mufom, što sad nije tako izgledalo. Meni ga je takvog teško zamisliti, ali
vjerujem, i - cijenim. Jedini, ranac nije ni nosio. Da ne bi došao u iskušenje!
Nije računao na zadržavanja. Put svakako ostaje naporan, a mi hrane imamo
dovoljno i za još jednoga.
***
Spuštanje
mraka smo, ipak, dočekali u koloni. Otprilike smo zauzimali ranija mjesta.
Nekako se potrefilo da bude kako me amidža savjetovao, negdje na početku treće
trećine. Bio sam prvi od Trošnjana, iza mene Zaim, Alija, tu se ubacio Abid,
onda Nail i Šemso...
Uzbuđenje
se vratilo. Činilo mi se, veće nego kada tek krenusmo. Sve veće, kako mrak
postaja gušći. Kod mene najizraženije, meni je ovo sve nepoznato. Razmišljao
sam o čemu i ostali, vjerovatno lakše povremeno bježeći od tih misli.
Gusti
mrak nije dozvoljavao da pratimo kuda idemo, jedino smo nogama osjećali
promjene konfiguracije terena. Išli smo jednom brinom, čiji je prokres omogućio
da na zamišljenom dijelu neba vidim presijavanje crvenkastih tonova kroz crnu
boju mraka. Ne razumijem. Da je mirovalo prihvatio bih to kao neku normalnu
pojavu, najavu moguće promjene vremena. A da nije rat, zastao bih i uživao u
zanimljivom prizoru.
Okrenuh
se Zaimu i pitah. I u tihom glasu, ali i kroz konture njegovog lica primijetih,
osjetih prisustvo blagog smiješka. Nastao zbog moje neupućenosti, nikako zbog
onog što mi je dao kao pojašnjenje. Upravo prolazimo dijelom s kojeg se daju
vidjeti odbljesci trenutnog, noćnog granatiranja Sarajeva.
Bacih
još jedan, posljednji pogled preko kose niz koju se sada već spuštasmo. Ne
crtam u glavi kartu, ne sumnjam da ima pravac koji se provlači između
Treskavice i Jahorine i doseže do dijela krvavog neba iznad Sarajeva.
Razumljivo mi je i to da četnička artiljerija ni noću ne miruje, hladnoća me
prekri zbog spoznaje koliko smo i daleko i blizu stvarne siline rata. Vjerujem
da su i prošli put vidjeli slično, zato je sada Zaim tako siguran, ipak se pokušavam
otrgnuti od sličnosti ove s onom noći.
Osjećala
se napetost, sada izraženija kod ostalih - kako smo se primicali mjestu nedavne
zasjede. Dobrim dijelom smo je prikrivali, zbog mraka ali i odlučnosti i inata.
***
Prvi
put se zaustavljamo nekih dvadesetak minuta prije tog mjesta. Podijelićemo se u
dvije grupe. Halil Ušto, stariji od braće, onaj s crvenijom bradom, ide
naprijed. S Taibom i ostalima koji su imali pištolje, te još dvadesetak po
redu. Abid, onaj žući, krenuće s ostalima kroz desetak minuta.
Mrak
nam nije dao da biramo mjesta. Zakoračio sam odmah iza Abida, vođen osjećajem a
ne amidžinim riječima. Neće nam se ništa dogoditi, proći ćemo bez problema,
samo moram paziti da mi Abid ne izmakne iz vida.
Iza
sebe čujem Balića, njegove suze i zveckanje ašovčića. On nema predosjećaj, samo
ono što zna i što je naumio. Prenio mi je neko, dok smo odmarali, to je bio
dogovor njega i brata. Jedan su se drugom zakleli, koji prvi pogine obavezuje
onog drugog da ga pokopa i osveti!
Zaim
nije uz mene, ali mi njegova orijentacija više nije potrebna. Počinje se
osjećati snažan zadah, napadaju nas nagoni za povraćanjem. Možda bi strah bio
izraženiji, da nije ovako mučno. Jesmo znali da je jedna grupa prošla, ali može
biti i da je propuštena kao izvidnica. Mi se borimo sa začepljanjem nozdrva,
svjesni da ne smijemo ispuštati nikakve glasove.
Polako
se počinjemo uvjeravati kako četnici ovo mjesto, od one noći nisu posjećivali.
Danju je još i gore, kada je toplije. Teško se nekom odlučiti ovdje zadržati,
osim ako nema baš jak razlog!
Neko
Baliću pokazuje mjesto gdje ga brat čeka... Nisam odolio zastati, pogledati
kako se amanet ispunjava!
Sa
suzama. Muškim. Bratskim. Ipak se držao hrabro i ponosno. Spustio se na
koljena, položio zakletvu, prihvatio ašova! Žurio se. Ne zbog straha, nije lako
u ovakvim uslovima iskopati mezar...
Mnogi
su ga odvraćali, još na Vučevu i Trebovoj, savjetovali da sačeka - dok ih se ne
pođe sve izvući ili sahraniti. Nije pristao, želio je to sam učiniti. I odmah.
Nije mu se moglo zabraniti.
Mnogi
od nas bi mu rado i pomogli, ali mi moramo dalje. Nismo se svi stigli ni
poselamiti, razmijeniti želje za srećom. Ja sam imao nijet, ali ne dođoh do
daha, a već sam napravio priličan zaostatak cijele grupe za Abidom Uštom.
