V - 21 / Jedanaest

Majka kara Šećer Salih-agu,
za večerom, za šećer-baklavom:
„Bog t' n' ubio, sine Salih-aga,
što imade, sve djevojci dade!“ 

„A šta sam joj, mila majko dao?
Šta sam im'o, šta li sam joj dao?        18. septembar 1992. 
Dv'je terlije, dvije anterije,
dvije bibe, četiri kadife. 

Dva fesića biserom kićena,
dva kićena, a dva nekićena,
dva halhala uoči Bajrama,
bajramluka mestve i papuče!“

 

         I osjećali sigurni, i bili spremni. Što se nas tiče, može početi. Sve je spremno. Minobacač postavljen, usmjeren, utvrđen. Sklonište za nas, gotovo. Mine, također na sigurnom. Svi elementi sračunati. U funkciji su i dvije osmatračnice. Na jednoj su Jusmanci. Na drugoj ja. Povremeno. A Zaim svakih sat vremena provjerava vjetar. Brzinu i pravac.

Niti imamo više šta dorađivati na položaju, niti ima promjena u zoni osmatranja. I neprijatelj miruje.

Da se bar vjetar promijeni. Da makar nešto novo uradimo. Da nam nije dosadno. Kad već niko ne traži da gađamo.

Da li smo zbog toga nervozni? Istina, za razliku od sinoć, sada smo svjedoci povremene pucnjave. Koja se jedva razaznaje, samo kada je vjetar donese. Inače ne može od buke, od prirode koja živi svoj normalan život. Koja, bar trenutno, ne haje za nas i četnike.

To bi trebao biti dobar znak. Četnici očito ne spremaju napad. A Major, valjda, zna šta radi. I, šta čeka!

Kako da se odupremo dosadi, ako potraje? Dokle ćemo zavidjeti Safetu Madešku? On je jedini koji danas radi, i kojem nije dosadno.

Nema ni kurira sa Sniježnice. Znači, nema ni telegrama, nagovještaja nekih promjena.

Ima ideja da opet neki idu do sela. Ne raduje me, nekako bih volio prekinuti te adete. Prije nego učestaju. Ali ne znam koliko imam pravo na to. Pokazao bih tako različite aršine, ako bih dvojici Madešaka sada to uskratio. A i kako bih mogao!? Dovoljno je da pomislim na naš Trošanj. Pa, koga bih to ja pitao? Ili, Džemo!?

Svejedno, ne smijem biti previše ni popustljiv. Po jednog, najviše dvojicu, dok nas bar još ovoliko ima ovdje. Naravno, koji to mogu i žele. I dok je ovako mirno.

Toliko mirno da nismo osjetili potrebu da se duže zadržavamo napolju. Jedino se vrijeme počelo mijenjati, vjetar pojačavati. A kad se smiri, ni malo pljuska nije isključeno. Sve u svemu, pod ceradom nam je ugodnije.

Radio-stanica je ostala na Sniježnici, ali nas ni to ne zabrinjava. Sve i da nam se naredi, noću odavde ne bi gađali.  Toliko smo blizu ivice stijena da bi se ispaljenje jasno uočilo. Tako bismo odmah bili otkriveni, a to je ono što ne smijemo dozvoliti.

Osjećam kako će mi rubrika u dnevniku, otvorena pod današnjim datumom, ostati prazna. Već sam zapisao kako smo s radovima gotovi, Saja kao kuhara sam nekoliko puta nahvalio, da više ne bi ni imalo smisla. O braći Madeško neću da razmišljam, to i tako neću bilježiti u dnevnik. Ako slučajno donesu šta zanimljivo, to ću sutra zabilježiti kao „nabavljeno“. Ako kad budem čitao, da ako se već sjetim ko je i gdje išao u nabavku. Ostala mi je nada da ću nešto lijepo usniti.

Ima izgleda. Odmoran sam, bez obzira na neuobičajenu neaktivnost ipak dobro raspoložen. A baš mi se i sanja. Poželio sam...

 

                                     ***

Međutim, sudbina me nije htjela razumjeti. Dala mi je to do znanja zvukom koji su pravila konjska kopita, vrlo brzo mi posta jasno, kao da je moglo biti drukčije, da je to zvuk iz pravca Sniježnice. Što je također bilo neupitno, u ova doba to nije dobrom slutilo, daleko od onog što sam ja došaptavao sudbini.

Sljedeća misao je tjerala prethodnu. Možda malo pretjerujem, možda je samo neka pošiljka od Ćasare. Šta god bilo, saznaću ubrzo.

A i red je da izađem pred kurira.

Već s konja mi je pružao ceduljicu. Koja će ponuditi odgovore, mada je nešto jasno i pošto, uz svjetlost fenjera, na konju primjećujem našu stanicu.

Telegram sam očekivao, ali ni ovim nisam sasvim iznenađen. Negdje u podsvijesti sam osjećao kako se može raditi i o spisku. Samo što nisam ovakav očekivao. Sa svega jedanaest imena. Jednim sam pogledom mogao prepoznati o čemu se radi. Nedostajala mi je Ćasarina rječita upornost da nas ovdje bude više.

-          Šta ovo znači? – kurira sam pitao glasno, jer nam je upravo prilazio Džemo, koga je stražarska dosada bila malo udaljila.

-          Ti ostaju!

-          Nema problema, to sam skont'o. Ali me zanima šta nas je tol'ko nabrzilo. Mislim, ako nije neka velika tajna.

-          Jeste tajna. Ali, za sve nas. Ja ti mogu reći samo ono što i mi znamo.

-          A to je?

-          Majorovo naređenje. Koji su na spisku, ostaju ovdje. Svi ostali, odmah - pravac Trebova!

 

Tek sam sad s pravom zavrtio glavom. Postade mi jednako jasno kao kad ništa nisam znao.

A kurir kao da ne namjerava ikog čekati, kao da mu se toliko žuri nazad, radio-stanicu je dodao Džemu, dok ostali ubrzano izlaze iz šatora. Oni su spremni saznati sve, osjećam njihove znatiželjne poglede.

-          Spisak je... – tražio sam pitanje kojim ću od kurira izvući više.

-          Pravio Ćasara – kurir mi je pomagao.

-          Na osnovu čega? Mislim, šta je tačno pisalo u telegramu?

-          To!

-          Šta?

-          Pa, to! Da svi, osim bacačlija, odmah krenu prema Trebovoj!

 

Više nisam uzdisao. Ne bi pomoglo. Vrijeme curi za one koji trebaju krenuti, pa ni ja ne trebam više oklijevati s čitanjem spiska.

-          Ćerimagić, Crni, Pekas, Mufo, Pendek, Barlov, Asim M, Tito, Hadžić, Pijevac, i Sajo – pročitao sam tačno kao što je Ćasarinom rukom bilo napisano.

Zbunjenost je bila podjednaka, kako kod pročitanih tako i kod onih drugih. Bez pitanja su čekali neophodna objašnjenja.

 

                                                         Dolina Sutjeske