IV - 40 / Bolje i da doslutimo

Dilber Minka vodu l'jeva,
nad vodu se nadnijela,
na vodi se ogledala,
sama sebi govorila:
„Bože mili, l'jepa li sam;

Hem sam tanka, hem visoka,
hem sam b'jela, hem rumena,
još da su mi oči crne,                               8. septembar 1992. 
tri bih grada primamila,
sa tri grada tri dizdara.

Kujundžiju Sarajliju,
koji kuje tepeluke,
i na ruke belenzuke,
i na glavu almaz granu,
i na čelo zlatno pero.“

Prvi put smo vježbali kao baterija. Možda i to nečemu sluti? Ako, bolje i da doslutimo nego da nas iznenadi!

Povremeno sam vježbu pratio s obližnjeg uzvišenja, pod izgovorom što sam komandir voda, a u stvari sam samo bio radoznao kako sve skupa izgleda.

Nisam u prilici da nekog izvještavam, pa sam u sebi bio najzadovoljniji upravo računačima. Izgledaju tako stvarno, potpuno predano, kao da sami sebi dokazuju da su dobro svarili sve što smo se dogovorili. Sva trojica sad još brže izrađuju meteobilten, računajući samo ono što je neophodno. Zakrivljenost Zemljine površine se ionako zanemaruje za oruđa ovih dometa, temperaturu zraka uzimamo optimalnom, tabličnom, drukčije ćemo postupati samo u slučaju neočekivano većih promjena. I tada ćemo procjenu davati odoka, pošto nemamo nikakvih termometara, pri čemu ćemo proporcionalno uzimati i odstupanja u temperaturi baruta. Problem velikih razlika u masama projektila smo riješili sortiranjem: najvažnije ćemo ciljeve gađati s minama do jedne težinske oznake u plusu ili minusu, dok manje važnije onima s više tih pluseva i minusa, ali uvijek isti cilj s približno jednakim minama. Ono što nikako nećemo zanemarivati je brzina vjetra i njegov uticaj, koji su u ovim danima posebno prisutni. Na način, a opet bez adekvatnih sprava, tako što ćemo se služiti manjim papirićima. Pravac približnije, a brzinu kako potrefimo, oboje odoka. Ono što sam zadužio Zaima da ih još uvijek obavezno podsjeća je vjerovatno skretanje projektila, odnosno derivacija. Iako su ti uticaji manji nego kod VBR-a, oruđa na kojem sam ja služio, svakako nisu zanemarljivi. Za sve ostale popravke zaduženi su izviđači, odnosno korektura. Naravno, podrazumijevam da je osnovno, skidanje koordinata i uračunavanje popravke daljinara zbog niže nadmorske  visine cilja, već postalo rutina, kao i svijest da je naš vatreni položaj na trenutno fiksnoj visini.

Još ljepše je gledati sa strane, posebno u dijelu koji zamišlja rad u korekturi. Lišeni planšete, odgovarajućih kružnih mrežica, karte krupnijeg razmjera, oslonjeni na svega jedan obični digitron, jedan koordinatomjer i jedan trokut, važna je veća upotreba mozga. Mislim da je to naše najveće bogatstvo, koje nam u suprotnom nikakva tehnika ne bi nadomjestila!

Zato i djelujemo tako stvarno. Za razliku od nas ostali su prinuđeni glumiti.

Pri čemu svaka gluma nije jednaka. Posebno je to vidljivo kod vezista. Nije ni neophodno da u ovakvoj prilici daju maksimum. Da polamaju noge trčeći s osmatačnice do nas, kako bi nam kao rekli šta novo gađamo, ili pak korekturu na prethodnu minu. Tako i druga grupa, koja je na vezi između nas i voda gromova i šesetki, koje nismo zanemarivali iako smo jasnu prednost dali stodvadeskama u blizini kojih smo se i smjestili. U stvarnoj situaciji ćemo se podijeliti u dvije grupe, zbog čega će i zadatak vezista biti lakši, mada im se ni ovako ne može zamjerati na trudu. Ipak će njihov značaj biti vidljiv tek kad ovo ne bude gluma!

Izviđači glume sve. Čak i da uopšte nešto rade. Razmišljao sam da sljedeći put Sutku predložim da njih oslobodimo, odnosno nekako korisnije zaposlimo. I sami smo mogli zamišljati kamo nam mine padaju, odnosno maštati šta bismo to voljeli gađati. Vjerovatno bismo bili i oprezniji, mada je svakako lijep osjećaj kad svaki put „uništimo“ cilj, i to poslije najviše četiri ispaljene mine. Razmišljao sam, ali se ne želim Redžu zamjerati.

I posluge su imale dosadne uloge. Što se, samo, ne odnosi na nišandžiju i pomoćnika, koji su bili u prilici da življe nego ikad vježbaju oko, odnosno koncentraciju. Pikedžije su samo jutros noge zagrijali, a i razumljiv je njihov trenutni polupodrugljiv osmijeh, pošto su ranijih dana zbog prečestog trčanja oni ismijavani. Sličan osjećaj je prisutan i kod tempirača, koji samo formalno pogleduju u sanduk s već sortiranim minama, a koje se nije isplatilo uopšte iznositi, radi mogućih oštećenja.

Ahmo Bešović je imao najmanje volje za glumom. Radom na vatrenom položaju je sasvim dobro vladao, ali je i bio svjestan kako sutra-prekosutra ovakav njegov rad možda dođe suvišan.

Nisam silazio Juku, mada vjerujem kako su oni u današnjem danu kao najpozitivnije prepoznavali to što je vrijeme bilo dosta ugodno i prijatno.

 

                                     ***

Vezisti bi voljeli da je bilo drukčije. Da su se, ipak, malo više trudili nego glumili, pokazalo se pred akšam, kad smo mi već pomišljali da je za danas gotovo. Sutku nije bilo dosta „uništenih ciljeva“, pa je „otkrio još jedan“. Nije želio povući tu ideju, pa je na prigovor Adema Durića predložio da uključi i Nevzetu.

To je bio pravi potez, najbolji mogući za kraj. Vidjevši je zadihanu, nikom nije padalo na um da ovaj put ne da najviše od sebe!

-          Cilj devetnaest... sto metara niže – jasno smo čuli njene isprekidane, ali i riječi koje su pokazivale svu ozbiljnost mogućnosti da se jednom nađemo i u ovakvoj situaciji.

-          Uglomjer: trideset - trideset jedan – Zaimu nije trebalo više od pola minute da se oglasi – daljinar: osam - jedanaest... punjenje: treće... osnovnim, jedan, pali!

 

Ahmo je ponovio za njim, obraćajući se Latu i Džemu, poslije čega su i oni potvrdili da su razumjeli.

Dok su tempirači tobože dodavali pripremljene mine, dodavači ih kao donosili, punilac imitirao umetanje mine u cijev i uz par koraka već bio uz konopac, dotle su nišandžija i pomoćnik već imali zauzete elemente.

-          Osnovno, gotovo! – čulo se.

-          Drugo, gotovo! – odmah zatim.

-          Pali! – tri sekunde kasnije, kad su svi već bili na svojim mjestima, opet se čuo glas Lata Krša.

 

-          Osnovno, opalilo! – pa još jednom, kad se ču i naprazno škljocanje udarne igle, usljed povlačenja konopa koje je bilo stvarno.

 

Svi smo šutjeli, kao da stvarno mina leti. Pri čemu je Lato počeo uobičajeno odbrojavanje od šezdeset do jedan, uzimajući zamišljenu dužinu leta. Nikad nismo bili složniji u podržavanju, orila se dolina od naših glasova.

Nedugo poslije, opet smo vidjeli i čuli Nevzetu. Ali, nakon cjelodnevne normalne glume sada čusmo korekture suprotne od očekivanih. Pomislio sam, kao i Zaim, da je možebiti loše razumjela Sutka. Ipak je on računao kako je ona rekla. Iste reakcije su došle i od nišandžija.

Novi Nevzetin dolazak donio je nove „kontra“ korekture, s razlikom da nam svima postaje jasno kako je ovo jedan od Sutkovih hirova.

Koji smo slijedili još tri puta. Šaltanje je bivalo veće, što smo mi pratili svojim nezadovoljstvom.

 

                                     ***

Moje nezadovoljstvo je naraslo toliko da sam odlučio prestati biti nijemi posmatrač. Nisam sačekao da Zaim završi računanje, ustao sam i napravio korak bliže Ahmu Bešoviću. Izgovorio sam proizvoljne elemente, ali za koje sam znao da moraju približno odgovarati onima do kojih bi došli i računanjem, dok sam režim paljbe promijenio u plotunski. Sve pod uticajem svog trenutnog raspoloženja.

Na sebi sam osjećao pomalo zbunjen pogled svojih računača, što ne mogoh primijetiti na poslužiocima. Oni su moje elemente, uključujući i plotunsko gađanje, odmah prihvatili. Tako smo prisustvovali njihovom uobičajenom, jednako brzom radu. Jedina je novost bila u škljocanju udarnih igli, koje su se oba puta skoro stopile u isti ton.

Lato je to ispratio uzdahom, zbog čega je izostalo odbrojavanje.

Pogađao sam njegove misli. Želio je da ovako plotune složi i kada dođe pravo vrijeme za to. Međutim, moje misli su pratile moje oči okrenute brdašcu na kojem sam još jednom očekivao Nevzetu.

Činiće mi se kako se i vrijeme počelo poigravati mojim živcima. Odužuje se iščekivanje. Jesmo ispalili dva plotuna, ali ne stvarno, i to je ono što izviđači sa Sutkom nisu mogli znati. Trebali bi nastaviti po svome, još jednu korekturu, sa ili bez zahtjeva za plotunskim gađanjem, ili, manje očekivano, viješću o prijekidu vatre. U svakom slučaju kasne, što počinje asocirati kako se, ipak, ništa od toga neće dogoditi.

Nisam to shvatao, takav način završetka vježbe mi se baš i nije dopadao. Mada su poslužioci strpljiviji, ni njima nije jasnije. Zapravo, njih puno i ne zanima. Svejedno im je. Spremni su vježbati i cijelu noć, ali i odmah ustati, ukoliko smo se Sutko i ja na neki način već dogovorili, nekim tajnim sredstvima veze, išaretom, telepatijom...

 

                                     ***

Dokazuju to u trenutcima kad smo čuli da se grupa koju predvodi Sutko polako nama približava. Spremno su dočekali Ahmovu naredbu da se počinju pakovati, svi zajedno sluteći da to jedino i može uslijediti.

Ja sam ostao da stojim, nije bilo potrebe da ikom pomažem, a želio sam tako dočekati Sutka i njegovo objašnjenje. Čiji je smijeh već govorio puno toga.

-          Bilo je odlično. Stvarno, odlično!? – mada su bile iskrene, njegove riječi su nas samo još više zbunjivale – svi ste bili super, nema potrebe da svakom ponaosob čestitam. A zaslužili ste. Posebno mi se dopala vaša ozbiljnost u radu.

 

Ovim posljednjim riječima je već nešto rekao, što je samo potvrđivao nastavkom na kratko prekinutog smijeha.

Ne znam koga je koristio, ali nas je morao uhoditi. Bar ovaj posljednji cilj, iako se u tom slučaju ozbiljnost ne bi trebala odnositi na sve. Ja sam sebi uzeo za pravo nešto što u stvarnoj situaciji možda ne bih trebao.

Koliko me osjećaj nije izdavao, postajaće mi još jasnije poslije njegovog poziva da s njim u društvu provedem put do sela.

 

                                    pogled na Tjentište, s jednog od vrhova Trebove