Zapjevaj mi,
prijatelju,
staru, dobru
sevdalinku,
dok ja vatru ne
potaknem,
i džezvicu ne
namaknem.
Merak mi je, moj ahbabu,
kahvu piti na sabahu.
Dobra pjesma kad se sluša,
onda mi je rahat duša.
10.septembar 1992.
Ja sam, bolan
prijatelju,
meraklija sav u duši;
Kud god hodim, samo
želim
sevdalinku da
pjevušim.
Merak mi je, moj ahbabu...
A teferič, tek što
volim,
mezetluke, a i žene;
Bošnjakinja – l'jepa
žena,
ljubila je, bolan
mene!
Merak mi je, moj ahbabu...
/Sead Makaš Riki/
Dok sam se pridruživao Ademu u predsoblju, gdje je i Sutko održavao radne sastanke, i čekao da nam se još i Tito priključi, dobismo poziv od Safire da se preselimo u malu sobicu. Onu u koju sam jednom svratio, one noći kad su tu bili Šeks i Ćuza.
Poziv
u goste se ni po Kur'anu ne odbija. Ta mi je misao prethodila iznenađenju koje
me unutra čekalo. Kao da se od one noći sve promijenilo. Jeste, tad su Sutko,
Adem, Ahmo, Redžo, kasnije još i Ćuza i Šeks pomalo pili, više se tijesnili,
usljed čega mi i nismo mogli izdržati više od onih nekoliko minuta. A sada,
jedva i da vjerujem kako je ovo ta ista sobica.
Čini
se još i manjom. Ali se jasno predstavlja kao jedan pravi dom. Doduše, samo
ovako prazan, ili kad je u njemu ne više od dvije-tri osobe. Usporedba s bilo
kojom drugom od naših soba i nema smisla, jedina je moguća za održavanje. Dva
kauča, simpatično šporence i vitrinica,
te možda malo preveći sto, a što je iz razloga jer se manji nije mogao naći, uz
serdžadu umjesto ćilima, sav je inventar koji ima i koji i može biti.
Nije
mi se činilo baš idealnim za rad, ma šta bilo to što je Sutko pripomenuo, ali
mi se jako dopalo Safirino objašnjenje što nas je unutra pozvala. Nije marila
zbog toga što će ovako nekima od nas otkriti tajnu koja od zakletve tu stanuje.
Jednostavno, Sutka je jutrošnji Majorov poziv nabrzio toliko da nije imao
vremena ostati na kahvi. A to je već Safiri postala navika.
Suzdržali
smo se od bilo kakvih komentara. Sigurni smo da je i kahva, kao i cigarete,
poslana svima, ali i vjerujemo kako to nisu količine zbog kojih bi nekog
trebalo osuđivati. Ja i nisam preveliki kahvedžija, pošto ne pušim, isto
primjećujem i kod Tita, dok je Adem došao makar na svoje. Možda će on jedini,
bar dok voda ne provri, misliti kako je Sutko ipak pogriješio. Ako je svakog
moglo zapasti tri ili četiri fildžana, onda nikog nije ni trebalo lišiti tog
zadovoljstva. Proći će ga, čim srkne jednom. Uvijek je nafaka - kako je kome
suđena.
Zbog
toga sam ja popio i drugi fildžan, a Tito bar taj jedan, da sve petero, pošto
nam se u međuvremenu i Nevzeta pridružila, ovih nekih petnaestak minuta ni
jednom jedinom mišlju ne dotičemo zlo kojim je ovo vrijeme inače i prepunjeno.
S tim da ćemo planirano vrijeme znati i produžiti na bar dva sata.
***
Kakva
je kahva bez razgovora! A kad razgovor krene, još kad su tu i dvije žene, onda
se teme same smjenjuju. Nije moglo proći a da se ne upoznamo kao da se znamo
godinama, kao da nam je ovo hiljaditi put da zajedno pijemo kahvu. Istina,
progovorilo se malo i o ovom trenutnom vremenu, ali opet s neke vedrije, ženske
strane. Postajem uvjeren kako su žene sad jednako važne kao i brašno,
municija...
One
su na nas prenijele neosjećaj za vrijeme, minute i sate koji itekako znaju brzo
da prolaze. A opet su one te koje su to prve shvatile.
-
Kuku meni! – Nevzeta se sjeti svojih obaveza –
šta me čeka za pranje, a moram ti poslije pomoći i oko ručka!
-
U pravu si – Safira se odmah složi – imam i ja
hrpu posla, malo veša, ove džezvenjake, neke tanjire, pa nam onda valja
krompir...
Nama
je to bilo podsjećanje kako ni mi nismo tek tako danas ostali iza ostalih.
Krenuh prvi iz sobe, provjeriti tišinu ispred kuće koju prvi put mogu vidjeti,
vjerujući da i njih dvojica dijele moje mišljenje kako je ova sobica kao
stvorena za muhabet uz kahvu, ali ne i za ozbiljan rad.
