Blago meni i tebi
djevojko,
kad je nama čair do
čaira.
Tvoj se babo i moj dogovara,
men' da žene, teb' da
udaju.
U proljeće, kada
cv'jeta cv'jeće,
il' u jesen kad opada
lišće.
Iako
se Sutko od dolaska smiješio znali smo da se posljednjim riječima ne šali.
Nekome je put Vučeva!
U
tri sekunde koliko je vladao potpuni tajac, a koji je i prekinut Sajovim
otvaranjem vrata sobe, ja sam se stigao sjetiti svega što mi se desilo u ovih
posljednjih nekoliko dana.
-
Što? Kako? Zašto? – ne znam čega su se sjetila
ostala trojica, ali su oni zbunjeno i glasno reagovali, u čemu ih je i Sajo
odmah podržao.
-
Ne znam, samo, što će tamo posluga – ja sam
izabrao drugi način – kad tamo nema oruđa!?
-
Ide i jedna stodvadeska, to se podrazumijeva –
Sutko i ovo izgovori uz smiješak.
-
Za stodvadesku nije problem – Lato prvi nudi
rješenje – a ni za ljude ne bi trebalo biti. Ima ovdje nekoliko njihovih
momaka, imaju oni što su trebali biti a nisu...
-
Pričali smo ja i Major o tome. Znate, šta mi je
rek'o?
-
Da mora ići obučena posluga – ja sam pokušao
pogoditi.
-
Mene ne zanima, šta je god rek'o ja ići neću –
Sajo je konačno sjeo.
-
Malo drukčije... On tamo ne šalje mine da džaba
propadnu!! Pod broj jedan, treba mu neko ko je sposoban da dobro izvrši zadatak.
Jedan dobar komandir voda!
Vraćamo
se novom tajcu. Dok Safira sipa kahvu, a svi koji puše jedva čekaju prvi srk,
Sutko još jednom pogledom prelazi po svima. Ovaj put nisam griješio, samo se
pretvara da nije već odlučio.
U
Juka nije trebao ni gledati, kao što o njemu ni trenutka nije ni razmišljao.
Hem je komandir voda gromova i šesetki, odnedavno još i nezvanično, hem zbog
godina, i činjenice što vojsku nije ni služio, tako da mu ni moral ne bi
dozvoljavao da njega spremi.
Za
Lata mu je dovoljan sekund. Samo da se uvjeri. Lato se već u nekoliko navrata
sporječkavao s Majorom, sam tražeći i mijenjajući
zaduženja. Onako kako ih je i prihvatao, pa se može reći kako je krivica
obostrana. Tako da se može zanemariti to što mu je Major ovaj put jasno poručio
kako je vrijeme da se negdje skrasi. Opet bi on bio kail, ako je alternativa put
na Vučevo, otići do Majora i tražiti da ga još jednom prerasporedi. Mislim da
to ni Major ne želi, ako se nije sa Sutkom direktno složio a ono je bar
sugerisao da Lata zaobiđe.
Ja
sam bio miran. Još me nije napuštao osjećaj nastao sabiranjem svega što mi se posljednjih
dana izdešavalo, ali sam držao i nade da nisam ja baš taj. Kao prvo, trebao bi
neko od komandira vatrenih vodova. Drugo, ako je Major trebao dati saglasnost,
uvažavajući povjerenje koje je o meni stekao - ipak mislim da toliko nije! Treće,
ako je Džemo na početku pomenut...
I
Ahmo je bio u potpunosti miran. Mirniji od mene. Njegova se mirnoća mjerila
sigurnošću - on je posljednji na koga se ova naredba može odnositi.
Neko
vrijeme sam trpio duži Sutkov pogled na sebi, usljed čega se sjetih da je
napomenuo kako i nije toliko bitno što Džemo nije zvat, ali ni pomenuo da se na
neke komandire posebno odnosi. Uz slabu svjetlost fenjera ipak primijetih kako
je malo podigao obrve.
-
Kada se ide? – pokušavao sam držati mirnoću.
-
Sutra večer – kakvo pitanje, takav odgovor.
Oteo
mi se blagi osmijeh, koji je ipak malo zanosio na kiseo. Rezultat stanja u
kojem sam bio! Sreća pa svjetlost fenjera nije bila jača, tako da niko u tom
osmijehu nije mogao vidjeti i čitavu zbrku osjećaja koji zatutnjiše mojom
glavom.
Nezadovoljstvo
činjenicom što ovo moram doživjeti kao još jedan svoj poraz, veći nego kad je
bila zakletva, a zadovoljstvo jer sve mogu na tren gledati i kao svoju pobjedu.
Žal
što napuštam mjesto koje sam baš zavolio, iz kojeg sam želio dati svoj doprinos
našoj borbi, a radost što ću to uskoro činiti, makar mi suđenije bilo Vučevo.
Ljutnja
što poslugu predvodim ja a ne jedan od komandira vatrenog voda, ali dragost što
je to baš tako.
Samoprijekor
što prije večeras nisam uspio povezati sve niti kojima sam obmotavan
posljednjih dana, ali uz samopoštovanje što se nisam više u njih upleo.
Stid
što ništa ne kazujem u svoju odbranu, ali ponos što je tako.
Poniženost
zbog načina na koji sam pripreman za ovo, ali uz dičnost jer ću u ovom nekom
periodu, a u kojem će se sigurno nešto značajnije desiti, biti stvarni komandir
jedne grupe, makar to bilo samo jedno odjeljenje, jedna posluga.
Zaboravnost
na činjenicu da sam se odrekao automata do kojeg sam teško došao, uvjeren da ću
biti ovdje, ali i s neizbrisivim prisjećanjem svojih riječi nekoliko puta pod
Dragomilićima i na Grepku ponovljenih, da su za mene naređenja svetinja.
Tužan
jer me se ovim odmiče od Trošnja, ali i najsrećniji jer se bliži dan novog
podsjećanja na dati amanet. Ovome dodajem i osjećaj kako sam potpuno nesvjestan
onog što me tamo čeka, na što pristajem, ali još svjesniji da to činim sasvim
drage volje, bez ikakve prisile...
Lato
je još jednom podsjetio na svoje mišljenje da bi tamo, ipak, trebalo vratiti
one koji su otud i došli, dodajući kako među njima ima solidnih nišandžija.
Imenima se nije služio, ali smo i svi mi znali na koga je mogao misliti.
Međutim,
kako je Sutko i sad ostao gluh na ovakav prijedlog, Juko od njeg zatraži da
konačno otkrije karte, da da svoj prijedlog, da ga svi sagledamo i izjasnimo
se, prihvatimo ili ponudimo druga rješenja. Na kraju, pitao je ima li ikakve
svrhe da mi o tome uopšte diskutujemo. Ako je sve već naređeno iz Komande, onda
da to samo primimo k znanju i sada idemo spavati, a ujutro vidimo reakcije onih
koji su određeni. Ni sebe nije isključivao, dodavši kako ni sam ne bi noćas
žurio s izjašnjavanjem, već bi svakako sačekao jutro...
Ma
koliko da je Juko bio siguran da ga ovo mora zaobići, najvećim dijelom je bio u
pravu. I sam je govorio punih pet minuta, bez namjere da prekine dok Sutko
konačno ne shvati kako ovo nije vrijeme ni prilika za duge, okolišne razgovore.
-
I htio sam da sami shvatite – dođe i to – da smo
i mi gore ispitali sve opcije. Već sam rek'o da sam isto predlag'o, ali da je
Major bio protiv...
Sutko
je kratko prepričao to kako su gore došli do posluge koja će ići. Pomenuo je
sposobnost, pouzdanost, posebno naglasivši međusobno povjerenje.
Nekon
ćega je jedinu primjedbu još imao Ahmo izrazivši sumnju koliko je dobro da
idemo Zaim i ja, a da Oks i Admin ostanu. Sutko ga je razuvjeravao, ističući da
su i oni dobro obučeni, dodajući kako i lično može uskočiti ako baš zapne. Ja
nisam mogao lagati, tu sam se složio sa Sutkom.
Inače
sam vrijeme dok je Sutko pričao iskoristio da pripremim uslove pod kojima
prihvatam zadatak.
-
Ja mogu govoriti samo u svoje ime – čim sam bio
spreman odlučih privoditi diskusiju kraju – što se mene lično tiče, ja sam
spreman iz ovih stopa poći. Ali, ja nikog neću siliti. Da ne budem dosadan,
sami skontajte kakva me dolje može čekati reakcija. Kad je bilo ko će izostati
sa zakletve, po nama je puklo. Ovo je još ozbiljnije. Ja ću reći da je Major
naredio, pa... Drugo, čim je ovaj razgovornik završio u mom džepu, mi bi tamo
trebali imati radio-stanicu. A pošto je i Adem, ako ćemo već tako, naš, bar
ništa manje nego Salko, to bih ja da i on pođe. Zatim, najmanje jednog hoću
koji nije naš. Da mi se ne može prigovoriti makar to, da sad ne pričam dugo,
razumijete. Kad sam već kod toga, tražim da onaj Mešak pođe s nama. Otud je,
više puta je istakao kako je i služio na minobacačima, koliko sam primijetio i
nije mu drago što se njih, prema njegovom mišljenju, zapostavlja. I, još jedno,
zanima me način transporta minobacača tamo. Već mi je dojadilo stalno svakom
ponavljati kako ja nisam nikakav stručnjak za konje!
-
Mislim da je rođo potpuno u pravu – sad se
umješao Sajo, da li zato što je tako doista mislio, ili je sasvim dovoljna bila
činjenica kako više nema opasnosti da brani već na početku izrečeni stav.
-
Ovako – Sutko je samo nekoliko sekundi razmišljao
o mojim uslovima – što se transporta tiče, to možeš biti bez brige. Sutra će
prije mraka doći ljudi koji će sve spremiti, oni će i voditi konje, vi samo
idete za njima. Za vezu, isto, nemaš šta da brineš. Dobićeš tamo momka koji će
raditi. A odavde će stanici mjesta biti na nekom od konja. Ne bih ti ja branio
Adema, al' i on ide odavde. Gore će, na Trebovu. I to je Majorovo naređenje.
Hoćemo li i kada mi dobiti kakav radio-uređaj, to ne znam. Za zakletvu se ne
treba vezivati, pričao sam skoro sa svakim, svi smo se složili da je vama bilo
bolje nego nama. Što se tiče „tog nekog još jednog“, ako misliš da vam je baš
potreban, niko ti ne brani. Samo, zašto baš Meška!? On je i ostao ovdje jer mu
je familija prešla. Znaš da njegovi nisu otišli. Sad, razmisli kako će se on
tamo osjećati a svi mu ovdje...
-
Ja sam rek'o da neću nikog siliti, ni birati.
Mešak je moj prijedlog. A, vjeruj, i ja bih bio rađi kad bi pošli Ahmo ili
Lato. Nego, još nešto, je li iko razmišlj'o o našim puškama. Kolk'o ima smisla
da nas se šalje s lovarama!
-
Nećeš mi vjerovati, znam, al' sam i to rek'o
Majoru. Ućut'o me „jednom“, kaže da i tamo idete kako bi ste bili artiljerci.
Ja jedino što mogu to je da vam dam svoj automat!
-
A, šta kažu, zbog čega se sve ovo radi? – Lato
zapita vidjevši da ja neću više govoriti.
-
Ja jedino mogu reći da ćemo sve saznati na
vrijeme. I da će nešto biti, znam da neki Vučevci, dio njihove pješadije dolazi
ovamo. Takođe i Jelečaka. Valjda bi svi trebali da skontamo kako Major sprema
neki napad, i to ovdje negdje. Tjentište smo uzeli, možemo mi još! Ne znam šta
bih vam još mog'o reći. Jedino to da je ovo sad samo za ovaj zadatak. Mi i
dalje ostajemo baterija, ništa se ne mijenja. Kad bude neki sljedeći zadatak,
ići će neka druga posluga.
-
Nije valjda da baš ništa nisi čuo – Lato je
pokazivao da zna kako to i drukčije ide – znam da od Majora nisi, ali poslije!?
Koji si kurac onda i svrać'o do Pele, ako nisi umio ništa iskljuviti. Zato sam
ja i vik'o da nam prepričaš, a da nam ne čitaš naredbu.
-
Moj Lato, misliš da nisam pokuš'o. Vjeruj da niko
ništa zvanično ne zna. Jedino se priča da je uočeno dovlačenje četničkih snaga,
navodno su iz pravca Foče došli neki kamioni, pa se naglaba kako Major hoće da
ih preduhitri. Šta vam je, sastanak s Majorom nije trajao - dvadeset minuta!
Dok nije doš'o, niko ga nije ni vidio. Onda se pojavio, pit'o šta ima kod
nas... više je to vremena oduzelo. On je samo poslije pročit'o naredbu naglas,
podvuk'o da je sve jasno, da se međusobno izdogovaramo oko saradnje. Jedino je,
to vam već pričah, mene pit'o da li imam dvije jako dobre posluge. Normalno da
sam rek'o da imam. I kažem, odmah je klimn'o glavom i rek'o da ovu Trošanjsku
spremim tamo. Ja sam bio poč'o vrdati, te spomeni puške, te da ima i tamo
artiljeraca, onih koji prošli put nisu htjeli ostati... Već sam rek'o šta mi je
na to odgovorio. Još je dod'o da ako nemam pametnijih pitanja, takva ne
postavljam. Hljeba mi, znate kako mi je bilo nezgodno, svi ostali samo ćute i
bulje u naredbe. Ja sam i jedini koji je prič'o s njim. Kratko. On se pokupi i
ode, mi smo ostali da se kratko međuse izdogovaramo. Eto, svega mi, Murat me
pit'o, ako ću, da odem s njim do magacina i pogledam, ako ima ikakvih boljih
pušaka da slobodno uzmem. Još mi je u jednoj riječi rek'o da ništa ne
razmišljam o transportu, što i piše otprilike u naređenju. Zatim sam poprič'o i
s Lojom oko veze, s Pelom oko lijekova. Jah, Murat Fulurija je predložio da nam
hranu dotjera sutra veče, usput, a ovi na Vučevu svakako imaju tamo
obezbijeđeno.
-
Dobro si i to napomen'o, šta ćemo za bolničara? –
pažljivo sam ga pratio, ali i sebi pokazao da nisam još dovoljno zreo da vodim
veću grupu.
-
Joj, zar ti sve trebam crtati. I to je riješeno,
imaju i tamo momci koji su bili na onom kursu, k'o i naši. Jednog ćete dobiti,
sigurno!
Poslije
ovih riječi, ustao je. Time je pokazivao kako se sastanak može završiti. A
njegov su primjer redom slijedili i ostali. Ni ja nisam želio biti izuzetak,
mada me nije iznenadilo što me Sutko povukao za rukav.
-
Razmisli, rođo, možda je vas pet sasvim dovoljno
– kao ni ono što mi je rekao.
-
Šest! – htio sam sebi priuštiti makar i lažni
osjećaj kako nisam baš na sve pristao.
Njegov
tihi uzdah je mogao pokazati prividnu potvrdu toga. Što se ne može reći za
skoro sažaljive poglede i pozdrave kojima me ostali, uključujući i Saja i
Safiru, ispratiše.
