U
početku sam bio malo razočaran što je mene zapalo da osmatram stranu prema
Videžu. Tu sam najmanje očekivao da možemo nešto primijetiti. Društvo su mi
pravili Zaim i Tito, pa sam lako dobijao dopuštenje da povremeno napuštam
osmatranje.
Jednom
sam to iskoristio da nasamo popričam s Mufom, što je njegov išaret kazivao.
Nije se samo radilo o dvije šljive iz Mrkalja, već i o jednom obećanju. Da mu
najavim, podsjetim ga, kad budemo trebali nastaviti, kako bi mogao „otići radi
sebe“. Obećao sam, znajući kako se cio dan prisjeća svoga Džekija!
Drugi
put sam stigao baš na vrijeme da s Mišovom grupom razmijenim zapažanja. S naše
sam strane donosio vijesti o grupi konja, koja se od drugih, ranije uočenih,
razlikovala po jednom, možda bitnom detalju. Jedan je, a kojeg je Zaim
prepoznao kao jednog od Majorovih, bio pod teretom. Najupečatljiviji je njegov
odnos spram tom teretu, potpuno se ponašao naviknuto. Kao da je osuđen na
njegovo doživotno nošenje. Nije nam davao odgovor otkud tu, ali je njegova
stručna natovarenost, zbog čega je davno odustao od zbacivanja tereta,
upućivala na još nešto. U njegovoj blizini ne bi trebalo biti ljudi. Ono - što
sam i smatrao bitnim s čime trebam upoznati Miša, odmah i predlažući da bi mu
trebali prići i pogledati taj teret.
Prije
toga, oni su imali još važnije vijesti. Najprije su mi rukom dali znak da se
sasvim prikrijem, a potom i pokazali na Tođevački katun. I golim sam okom vidio
da se neko kreće iz njegovog pravca. Ali i da se radi o ženi, i to našoj. Samo
se malo trebalo zagledati i razaznati dimije.
-
Naša je, vide se fino dimije – Sabit, kod koga je
trenutno bio dvogled, samo je to potvrđivao – u rukama ima dva bidona, a vidi
se da ide prema izvoru.
-
Eno još jedne, upravo izlazi iz kolibe – Mišo ga
prekide, tražeći dvogled nazad.
-
Svrać'o sam kod Poharine grupe, kod njih je sve
mirno – bilo je vrijeme da i ja kažem svoje – ali, mi smo vidjeli nešto.
Desetak konja, od čega je jedan pod teretom. Zaim kaže da je to jedan od
Majorovih. Vidi se da je fino upakovan, mora da nešto važno nosi. Svakako bismo
mu trebali prići, možda ima nešto što četnici ne bi trebali naći.
-
A ako je miniran? – Mišo potvrđuje da me pažljivo
slušao.
-
Ne vjerujem. Znate kako su naši ljudi privrženi
konjima.
-
Nisam ni mislio na naše. Možda su ga četnici
pronašli, i minirali. Zamisli, mi mu priđemo, uzmeš za samar, a ono...
-
Ja se smijem zakleti da nigdje ovdje četnika
nema. Osim toga, ako niko drugi ne smije, ja ću skinuti tovar!
-
Nije to problem. Može biti da su četnici baš
negdje blizu, da su svjesno postavili nekoliko sličnih zamki. Onog kera, pa
konja, pa i ove žene!
-
Nije zar da ni njima nećemo prići!?
-
Ne znam. Moramo dobro razmisliti. U svakom
slučaju, prije mraka ne smijemo nigdje odavde.
-
Ona upravo toči vodu – Sabit skreće našu priču.
-
A ovamo je još neko izašao iz kolibe – Mišo
ponovo oštri sliku na dvogledu – bilo mi se najprije učinilo da je muško, čak i
da ima bradu, ali sad vidim da je to samo šamija. Nekakva čudna, nije puno
šarena.
-
Počeo si da zazireš – izdržao sam samo još par
sekundi – ali ćemo svakako glasati. Ja ću se zalagati da im priđemo. Konje su
možda minirali, njih sigurno nisu. Znam ja da su one svojom voljom ostale, ali
nam svakako mogu puno toga reći. Da više ne lupamo glavu šta se i kako ovdje
izdešavalo.
Nadao
sam se kako ću odmah dobiti podršku bar jednog od njih, a sem Miša i Sabita, tu
su još bili Mujo i Haris. Izostala je, ali nije ubila moju odlučnost da pokušam
sve što mogu. Odustao sam da žurim ostalima objašnjavati kako nam je to ne samo
dobro, nego i obaveza, vjerujući da ih već ima dovoljno koji tako razmišljaju.
Mislima sam išao od jednog do drugog, te se malo smirio. Puno je više onih u
koje sam vjerovao, gdje se nađoše i neki od ove trojice, koji bi se trebali
predomisliti.
Bio
sam zanemario jednu činjenicu, samo zato što joj ja nisam pridavao takav
značaj. Među ukupno pet žena, za koliko ćemo se na kraju složiti, nema ni jedna
za koju bi se oni žrtvovali.
Do
tog zaključka ćemo doći pošto se svi iskupimo, a na Mišov prijedlog. Svakom je
dato da malo pogleda, na četiri žene koje su već sat vremena, od kako je sunce
progrijalo, skoro sasvim spokojno, takoreći pomireno, sjedile ispred ulaza u
kolibu, u kojoj je, očito, stalo sve što je na Trebovoj ostalo.
Ključno
je bilo Mufovo i Zaimovo gledanje, jedan je prepoznavao, drugi potvrđivao. Sve
su iz Huma i okoline, jedan ih je viđao od prije, drugi u vrijeme dok su
boravili na Sniježnici. Dolazimo tako i do svih pet imena, pošto za njih nije
bilo dilema da je unutra jedna nepokretna nana. I dok su njih dvojica
objašnjavali kako je najmlađa među njima tu jer nije htjela ostaviti svekrvu,
govoreći o Munibi i Begiji Šabanović, ja sam još bio pod snažnim dojmom
prethodnog imena koje sam čuo, jedinog koje je meni poznato zvučalo, a u
pitanju je bila moje nane snaha, žena jednog od hodža Kurtović. Uz prve
prepoznate Nazu Šahinušu, i jednu Karupušu, kojoj se imena ne mogoše sjetiti,
nisam nalazio dovoljno razloga da bi moja odlučnost mogla biti prihvaćena od
ostalih. Zato, kao snažnu i pravovremenu umiješanost sudbine, željeh prepoznati
pojavljivanje na drugom kraju horizonta još jedne nane, a koju gotovo svi redom
koji dođoše u dodir s dvogledom imenovaše kao majku rahmetli Like! Baš je
pominjanje nje, još više me odlučnim učinilo, više i nisam sumnjao kako sam u
pravu, a sve više se nadah kako će isti osjećaj prevladati i kod većine.
Kako
treća grupa nije ništa vidjela, a ovo svakako bilo važnije od Majorovog konja,
to je Mišo prvi govorio. Najprije je sabrao sve ove Zaimove i Mufove zaključke,
da bi završio s unaprijed pripremljenim.
-
Meni je sva ova tišina tako sumnjiva – ovim je
riječima meni pogled već okrenuo put neba – ne ide mi u glavu da četnici za tri
dana nisu skontali da je Trebova prazna. I da nisu ušli i ove nane poubijali.
Mislim da su ih namjerno ostavili kao mamac.
-
Kakav mamac!? – ne izdržah da ga ne prekinem.
-
Oni još vjeruju da je nas na Vučevu bilo mnogo.
Možda su ulazili, neke pozarobljavali i pobili, a njih ostavili kao mamac,
znali su da ovuda moramo naići, očekujući da ćemo im prići.
-
Ako su nekog zarobili, onda su i saznali da nas
nema puno.
-
Kao da su civili znali šta je Major radio. I oni
su čuli minobacač s Vučeva, i mislili kako nas je tamo više od pedeset.
Petnaest
teških minuta sam vodio diskusiju s njim, s povremenim ubacivanjima ostalih.
Svjesno sam produživao priču, pokušavajući kod još nekih probuditi ona dublja
osjećanja.
Na
kraju sam morao popustiti. Sem Zaima, Fuda i Muniba, drugi se niko nije javljao
raspoložen da bezuslovno podrži ovakav rizik. Makar je naš krajnji prijedlog
bio da baš nas trojica odemo do tamo, a da pritom svi ostali budu povučeni s
proplanka. Pri čemu bi prihvatili i da sačekamo spuštanje mraka.
Vidio
sam da ćemo već akšam koristiti da se krenemo udaljavati odavde, a sem toga
zasmetala mi je i tobožnja kolebljivost pojedinaca, prije svega Muja. Kao niko
je isticao glupim kockanje sa srećom, naglašavajući da su sve ove žene odbile
ići kada se cijela Trebova pokrenula, te da je iluzorno razmišljati da im mi
bilo kako možemo pomoći. Bio je u pravu, iako sam ja ovo doživljavao kao
namjeru sudbine da one pomognu nama. A to je, mojim razmišljanjima bilo nešto
vrijedno kockanja.
Možda
ću Muju nekada priznati da su oni pametnije razmišljali, no nikada prihvatiti
da je korektno govoriti kako si protiv nečega, ali ako se to izglasa da si
dobrovoljac za obaviti taj zadatak.
Muja
sam zanemario, a još jednom pogledom obišao sve. Imao sam iskustvo iz
Dragomilića, vidio sam u očima nekih da se iskreno dvoume. Nedovoljno.
Odlučniji je čvrst Mišov, te Mufov bratski iksren pogled. S kojim se slažem i
kada različito govorimo, mislimo.
-
A Mojorov konj? – smirujući razočarenje pitah
MIša, ali i priznajući da nam glasanja nisu potrebna.
-
Ono što nije smjelo ostati četnicima, nije ni
ostavljeno – odgovorio je tonom koji je potvrđivao njegovu uvjerenost, te
nagovještavalo ostalo što se podrazumijeva.
Neću
brzo smiriti svoju razočaranost, ali će mi sa srca pasti kamenčić nakon što će
Mišo odobriti Mufu, ali i svima ostalima koji su trenutno osjećali „potrebu“,
da prvi krenu s prebacivanjem u šumu. U dnevniku će biti dovoljno samo to da zabilježim,
prethodno pomenuvši da smo pri ulasku vidjeli, ali i ostavili kera svezanog. Neću
moći zaboraviti da Mufo u prvoj grupi nije bio zbog sebe, nego zbog njega.
Dok
sam čekao svoj red, skontah i kojom ću rečenicom ovo s nanama i konjem zaključiti
u dnevniku. Humanost je ovaj put poražena, pred oprezom, najblažim izrazom za
strah koji smo pokazali!
