11 May 2016

VI - 32 / Štala brže gori

Svakog dana pjesma se čuje,
iz male cvjetne avlije.
K'o da neko jade liječi,
bol odjekuje.
Kada sam jutros prošao tuda,
pitam ko u njoj stanuje.
U toj kući Ehlimana
za dragim tuguje.
    Zbog ove njene žalosti,
prolaze dani radosti.
Sada se više ne čuje Ehlimanin glas.
    Ehlimana, Ehlimana!

Bješe jedan zidar mladi,                                                4/5. oktobar 1992.
u tuđe ode krajeve.
I dok drugima dvore gradi
ona samuje.
Od dragana pisma čeka,
sama sa sobom druguje.
Dan za danom ona se nada,
jer mu vjeruje.
    Zbog ove njene žalosti,
prolaze dani radosti.
Sada se više ne čuje Ehlimanin glas.
    Pjevaj, lijepa Ehlimano,
pjevaj o tužnoj sudbini.
Svi ćemo stati, svi ćemo pjesme tvoje slušati.
    Ehlimana, Ehlimana! 
                                                                       



Moglo je proći i pola sata kada smo konačno stigli. Mada, nikako se nismo udaljili više od sto pedeset metara.

-          Jesi li sama? – Fudo, odmah, nastavlja razgovor.

-          Sama.

-          Od kad si ovdje?

-          Ovuda sam... sinko... jedanesti dan.

 

Dok se nana odmara i priprema za sljedeća pitanja, a kako joj se raspoloženje vidno popravlja, razmišljasmo o posljednjem što nam reče. Ovih se deset dana teško poklapa s vremenom kad je naša vojska prošla, jer znamo da ljudi u ovakvim situacijama dane precizno broje. Iako je bilo više nego jasno da je u pravu. Njenih najviše tridesetak kilograma to potvrđuju, ne iscrpljuje se čovjek brže.


Misleći o tome, skoro nesvjesno joj se skroz primakoh licu. Da se naježim četvrti, vjerovatno i posljednji put. Poslije ovoga, ništa me više neće začuditi. Niti ću sličan šok kada ponovo doživjeti!

Trznuh se, te skupih snagu da je još jednom pogledam. Nije mi se učinilo. Još pod šokom, oči mi se same zatvoriše. Polako ih otvorih, i po treći put vidjeh istu sliku. Staračko, uplašeno, iznemoglo lice je imalo još tragova svega kroz šta je prošlo.

Povraćajući se od šoka, shvatam kako sam jedini koji to do sada primijetih. Odgurnuh Fuda, koji je upravo nastavljao razgovor. Vidjevši što sam i ja, zastao je u pola pitanja. Koje je odmah završio, vjerujući kako ni nana nije svjesna svoga stanja. A pitao ju je kako je dospjela ovdje.

Dok je ona kretala sa svojom pričom, Fudo se sjetio da Mišu došapne ono što smo vidjeli, kako bi to ostalima prenio, uz upozorenje da se pred nanom ne izreknu!

Nana se trudila da nam što više toga kaže, boreći se prvenstveno sa svojom iznemoglošću, i bez vremena i želje da se bavi vlastitim izgledom!

A nama je najveća sreća što je mrak. Lakše je podnijeti sliku za koju smo ranije samo slušali da se nekad mogla dogoditi, uvijek ne vjerujući onom ko nam je to pričao.

 Nanina usta nisu bila na svom prirodnom mjestu! Izokrenula su se, kako je ova pojava opisivana u tim pričama. Ne baš za devedeset stepeni, ali više nego potrebno za šokove koje stvara onom ko gleda.

Vijest se širi kolonom, neki se prikradaju da vide, drugi to izbjegavaju, a svi sve teže uspijevamo pratiti naninu priču, ma kako je bila zanimljiva. Sažaljenje, nevjerica, zgroženost, prisebnost, muka i desetine drugih vidova raspoloženja jednostvano se smjenjuju na nama. Grabimo ona koja nam pružaju mogućnost da hvatamo dijelove, i da na kraju dođemo do jasne, ako ne sasvim cjelovite priče. U čemu nam je i pomagalo i odmagalo njeno stalno uzimanje vremena potrebnog za nastavak tužne i potresne priče.

Od porodice je Nikšić. Iz sela Poljica. Sela koje je tek nedavno, prije desetak dana pogorjelo. Kada se u njemu zateklo tek deset gariba, kako sama nana nazva najstarije mještane. Teško pokretni su bili, iznemogli, zbog čega se i nisu uključili u Bešovićeve konvoje izvlačenja civila. Riješeni da, ako bude suđeno, i umru u rodnome selu.

To se i desilo. Četnici, u jeku svoje ofanzive na Trebovu, nisu mirovali ni ovdje. Ne mogavši tamo proći, okomili su se na rijetka ne zaštićena sela, a koja već ranije nisu zapalili. Poljica su zauzeli bez otpora, zvjerski se trudeći da tom prilkom nikog ne poštede.

Nana je jedini svjedok toga što se u njemu desilo. Sve je vidjela, skrivena u jednoj šumici povrh. Tačno je znala kako joj je koji komšija stradao. Neke je direktno gledala, neke  našla u toku noći, kada je obišla tijela.

Poimenice nam ih je pobrajala, razdvajajući po načinu umiranja. Jedni su zaklani, drugi živi zapaljeni, a treći umoreni premlaćivanjem. Nagledala se strašnih prizora, a sama je podsjećala kako joj je posebno teško palo što nikog od naših vojnika nije bilo, koji su trebali doći vidjeti šta se to dogodilo, i pomoći u kakvom-takvom sahranjivanju. Sama nije mogla više, sem svog supruga. Te da zapamti tačna mjesta svakog stradalog, posebno najstarijeg bračnog para, koji je u svojoj štali zapaljen. Kako reče, čula je da im nisu htjeli ispuniti ni želju da u kući izgore, jer kao nisu imali vremena čekati, a štala brže gori.

Spomenula je i imena krvoloka, uglavnom su joj bili poznati, iz susjednih zaselaka.

Bilo mi je žao što se nemah snage odmah zaroviti u ranac, i doći do dnevnika, te izravno bilježiti cijelo svjedočenje. Obećao sam to učiniti sutra prvom prilikom, do kada ću pokušati upamtiti što više. Za svaki slučaj, mada sam ja već uvjeren kako je nećemo ostaviti, i da će ona svoju priču još puno puta ispričati.

Zasluživala je toliko najmanje. Najviše me dojmila njena želja da nam priča. Kao da je iz svake jasno izgovorene riječi izvlačila potrebnu snagu za sljedeću. Nije gubila razboritost, a i brzo se oslobađala posljednih ostataka svoga straha. Prešla je brzo preko svoje teške sudbine, zadržavajući se na najvažnijim detaljima. A koliko je hrabra, dokazala je i činjenicom kako je, odmah poslije, sišla upravo u ovo šipražje.

Tu ide i nastavak njene priče. Samo par dana poslije, počelo je tutnjanje ovuda. Znala je da se naša vojska povlači, ali im se nije htjela priključivati. Nije nikom htjela biti teret!

Posebno u situaciji kad se povlačila glavnina snaga, u kojoj je bilo i najviše nesuglasica.

Međutim, mi nismo prva zasebna grupa koja je naišla na nju. Prije tri dana, naišla je jedna manja, grupa Jelečaka. Predvodili su je neki Kavazić i Merina, koje je ona odlično poznavala, iako ih je oslovila po očevima. U svakom slučaju, vjerovala im je. Previše!

Mi to shvatamo. Jer su joj baš oni, te noći, izrekli najveću i najružniju moguću laž. Koju ona nije tako doživjela, samo zbog svog povjerenja prema njima. Zbog čega i sada čeka, i još se nada da će naići taj neki, posljednji i posebni konvoj, opskrbljen i konjima, baš za potrebe ovakvih kao što je ona. Ne znamo u kakvom je stanju ona te noći bila, koliko je Kavaziću, ili Merini teško bilo da je uzme na teret, ali znamo da ne postoji konvoj, na koji je prvo bila i pomislila kad je nas čula. Nesvjesno, ali tužno joj zvuči glas dok o ovome govori, odajući kako ju je cuko prepao upravo kad nam se primicala.

Svoju priču završava onim što će nam pojasniti njen trenutni izgled. Ovdje je došla s nešto hrane i vode. Dok je tvrdog i uplišanog hljeba imala još, uglavnom u mrvicama, kao i par grumenčića sira, to je bez vode ostala vrlo brzo. Može biti da nekih sedam dana nije ni kap popila. Do preksinoć! Našla je onu lokvu, zbog čega se i preselila u njenu blizinu. Naglo se napila, i...


                                               kanjon Bistrice
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...