Moja
radoznalost me brzo progura do samog čela. Malo se iznenadih što tu zatekoh i
Fuda. Odmah ga pitah ko je otišao pogledati, a kad reče da su samo Mišo i Zaim,
lako ga ubijedih da im se i mi pridružimo.
Dočeka
nas upozorenje da se skroz ušutimo. Da se nešta nekad kao čuje, ali da ne
uspijevaju poznati šta i gdje.
Zaustavljamo naše disanje. Usklađujemo se sva četvorica, i u trenutku se to nešto ponovo ču. Prvo
poznah da je disanje, a onda i da dolazi iz mjesta u koje se čovjek teško može
i uvući. Osjetih da i ostali to shvataju, jer upravo u tom pravcu složismo sve
naše poglede. Umirismo ih, i dalje ne dišući, da još jasnije čujemo.
Čujemo
disanje. Jasno, i onakvo kakvo cuko ne bi davao. Samo se o čovjeku može raditi.
Iako je čudno kako se tu mogao naći.
Ako
je on mogao, znači da i mi možemo. A to je i jedini način da saznamo nešto
više. Nije mi se čekalo da se Mišo i Zaim odluče, koji su bili niži, ali i širi
od nas, pa Fudu predložih da mi pokušamo.
Priljubili
smo se uz zemlju. Puzali smo cijelim tijelom. Uvukavši se do pola, odlučismo
ponovo čuti. Nekoliko je sekundi trebalo da se disanje ponovo začuje. Sad smo
ga jasnije čuli. Mogli smo zaključiti kako se radi o nekom ranjenom. Disanje je
bilo takvo, prigušeno, mučno, teško, isprekidano...
Ko
bi to mogao biti? U kakvom je stanju? Kako je tamo dospio? Da li, sem njega,
možda, u blizini ima još nekoga? Kakav je sad njegov osjećaj, dok se pita ko
smo mi?
Još
je puno sličnih, otvorenih pitanja. Ali ni jedno ne bi trebalo uključivati naš
eventualni strah. Ko god da je, kako god da je tamo dospio, ma u kakvom stanju
da je, da je sa svoje strane predstavljao bilo kakvu opasnost po nas, morala bi
već biti izražena.
-
Ko je to? – Fudo to shvati još prije mene, pa
pita tihim, glasom koji bi i tome nekom trebao predstavljati siguran znak da se
ni on ne treba nas plašiti.
Ja
jednim uhom čekah odgovor, a drugim pratih jesu li Mišo i Zaim shvatili naše
otkriće. I, upratih oboje.
Njih
su dvojica inertno napravili polukorak i poluokret, oslobađajući više prostora
nama iza leđa, dok je disanje ispred postajalo jače. Ovo drugo je bilo tako
jasno, jer taj neko, očito, nije imao snage ni odgovoriti.
Ostalo
nam je pružiti ruke do njega. A Fudove su bile duže.
-
Neka nana – prošaputa.
-
Neka nana – šapnuh glasnije, da me Mišo i Zaim
čuju, i oslobode još prostora.
-
Pomozi mi – Fudo je već počeo nanu vući.
Pomogoh
mu, i odmah se naježih. Govorio je o nani, a moj prvi utisak je pomišljao na
kakvo dijete. Lagano smo vukli, najviše vodeći računa da budemo što nježniji,
da je još i mi ne povrijedimo.
Izvlačenje
je trajalo minut-dva, mada se meni činilo mnogo duže. A kada smo mi sasvim bili
izvan grmena, nanu smo mogli uzeti među ruke. Razlog da se još jednom, još
oštrije naježim.
Ja
sam je držao za ruke, u kojima snage gotovo više da nije ni bilo. A osjećao sam
da je naši i dodiri bole, zato je poturismo čim i nju iz grmena iznesosmo.
Sačekasmo
tridesetak sekundi, da se malo povrati, pa je ponovo uzesmo. Da je spustimo do
ruba ceste. Više snagom volje, nego ičim drugim, uspjedosmo.
Još
uvijek osim psa, koji je ponovo tu, vidi samo nas četvoricu, ali ni jedan ne
znadosmo kako joj se obratiti. Činilo se na trenutak da je prestala disati, a
da je nijema od trenutka kad nas je osjetila. Prvo od straha, sada i od
nevjerice.
-
Mi smo Ćurevci – Fudo najbrže shvati da je, kako
smo je i prepali, jedino mi možemo i povratiti – ne boj se, ostali smo iza
ostalih, morali smo se duže prebacivati. Baš tragamo za prijelazom preko
Bistrice... Odakle si ti?
Rekao
je dovoljno. Bilo je jasno da ga je nana čula, shvatila. Pogledom je ispratila
svaku njegovu riječ, počevši ponovo disati, jednako teško kao i kad smo je tek
našli. Vidjelo se i da se bori da povrati toliko snage da nam makar na pitanje
odgovori. A u očima se vidjelo kako nam puno toga želi reći...
Trebalo
joj je pola minute - minut:
-
S Poljica... Nego... sklonimo se... s puta... –
teško, riječ po riječ, ali sasvim razgovjetno kaza i više nego smo u ovom
trenutku očekivali.
A
ona je željela više. Jedva pokrećući desnu ruku, pokaza pravac iza svojih leđa,
odnosno preko grmena iz kojeg smo je iznijeli.
Shvatili
smo, to je mjesto gdje se trebamo skloniti. Još da nađemo način da njoj
pomognemo, da to učinimo što prije. Dok se dogovaramo da je Fudo i ja opet
nosimo, tražeći način koji bi njoj bio lakši, ona odmahujući rukama sama krenu.
Da
se i treći put naježim. Za ustati, snage nije imala. Njeno se kretanje svelo na
sjedeće puzanje, kao malog djeteta koje još nije prohodalo. S tim da je bila
vidna želja, još jača nego kod djece. Želja koju joj nemamo pravo oduzeti, pa
se Fudo i ja dosjećamo da kombinujemo. Malo ćemo je puštati da sama „hoda“, a
malo je mi prenositi. Jedan za jednu, drugi za drugu ruku.
Ionako
je voditi nismo mogli, na nogama se nije mogla oslanjati. Niti smo je mogli
samo nositi, ruke joj ne bi izdržale.
O
vremenu nismo vodili brigu. Nikako nismo žurili, a nju smo i pustili da nas
vodi. Znala je drugi prokres, lakši, a potreban za ulazak svih nas. Nekad ga je
ona koristila, a u međuvremenu je postala svjesna prisustva ostalih iz naše
grupe.
