Više
nismo tihi. Ne možemo ni biti, žuri nam se a uzbrdo je. Ne smeta mi glasnoća
naših koraka, koliko osjećaj da ovo liči na bježanje. Slično smo proživljavali
i iza Sutjeske, ali smo tada i vidjeli četnike, i njima smo leđa okretali.
Sada, leđa okrećemo samo Bistrici.
Prepirem
se sam sa sobom. Unutar sebe. Moram nas osuđivati, bih da nas i pravdam. A
nemam riječi kojima bih to objedinio. Zato šutim, a svime drugim kršim tišinu
koja je do prije par minuta djelovala nesalomiva.
Znao
sam da Munib neće dugo izdržati, da progovori. Sklonio se, propustio Mufa,
zatim i mene, te samo meni priznao:
-
Ipak smo mi trebali proći. Ko garantuje da na tom
srednjem gazu, kad ga i pronađemo, baš nema četnika!?
Čuo
sam ga, ali mu nisam odgovorio. Osjećao sam kako još razmišlja, vjeruje da me
može pridobiti. I ubijediti da se vratimo, a prije nego bude kasno. Pomalo sam
strahovao da bih mogao i popustiti, pa sam još više Mufa požurivao.
Skoro
sam pomislio kako je to razlog da smo ostale pristigli prije nego smo
očekivali. Zapravo, vidjeli smo ih da su se zaustavili, i to gdje je ona cesta,
odnosno podsjećanje kuda je nekada vršena eksploatacija šume s ovog područja,
tako što su nekih tridesetak metara skrenuli njome.
Pošavši
im, razmišljamo o razlozima. Jedino logično je namjera da se i ovaj dio terena
malo ispita. Rezultat toga može biti i to trenutno zaustavljanje. Nismo ni
zaslužili da je zbog nas, našeg sačekivanja.
Poznavajući
svoje želje i nadanja, požurismo zaključiti kako se tu negdje odvaja još neki
put, koji su tražili i našli, i sad ga tumače kao mogućeg da nas baš on odvede
do srednjeg gaza.
Požurismo
im se pridružiti u istraživanju. Iznenađeni što ih zatekosmo u koloni, u redu.
-
Voda. Izgleda da su našli neku vodu – Mufo je
nekog odmah priupitao, te požurio i nama objasniti.
Iako
je ovo što smo čuli s jedne strane razočaravajuće, s druge nas je radovalo. Žeđ
je bila razlog cijelog našeg prethodnog nesporazuma, pa je nailazak na vodu
prilika da se najbrže moguće izmirimo, i sve odmah zaboravimo.
Stajemo
u red, sigurni da se ne radi o šali. Kiša se prije dvije noći tako ispadala, da
smo nešto slično mogli i očekivati. Kako smo na šumskoj cesti, sigurno punoj
rupa, to je normalno da uokolo ima više lokvi, iako će biti da smo nabasali
samo na jednu, s obzirom na red.
Mora
biti da se radi o većoj lokvi, koja nas sve može podmiriti, takva disciplina
vlada u redu. Nema svađe, gužve, galame. Jedan po jedan prilazimo, saginjemo se
i pijemo. Gutljaj je dovoljan da nam povrati raspoloženje. A sve ovo
doživljavam kao nagradu zbog odluke da se ipak vratimo. Kad se napijem, više mi
neće biti krivo što prelazak Bistrice odgađamo za jedan dan, pogotovo što će
biti i na mjestu koje su drugi odabrali.
Postajem
nestrpljiviji. Ne mili mi se brojati koliko ih ima još ispred mene, radije
misli skrećem. Pitam se šta je trenutno s cukom. Bez dilema se iznad Mladog
gaja priključio većini, s njima se vraćajući. Sigurno je i on već žedan, pa je
najvjerovatnije on prvi i pronašao ovu lokvu. A onda se prvi i napio. Sad, svi
pijemo iza njega.
Nema
veze, situacija nikom ne dopušta gađenje. Samo je bitno da se red pomiče. Ne
mnogo brzo, ali osjetno. Usta, suha od žeđi, sad se suše i od želje. Zatvaram
oči, najradije bih prespavao taj minut, koliko me najviše dijeli do vode.
-
Šta ako te Faruk vidi, i zabrani ti da piješ –
odlučih ga, ipak, provesti u kratkom razgovoru s Mufom.
-
Nema Boga! Kad bih znao da ću odmah umrijeti, ja
se moram napiti vode. Više, ja ne jebem živu silu. Kako smo pošli, jedino ja
krepajem od žeđi!
Dovoljno
ga dobro poznavah, svaka daljnja riječ bi bila suvišna. A i na red smo stigli.
Mufo se upravo saginje, i...
Ne
čujem ga da pije. Samo se vrti, kao da ne vidi dobro, kao da traži lokvu.
Osjećam nervozu, žuri mi se, najradije bih mu pomogao u traženju te lokve. Ipak
ću pokušati da budem još malo strpljiv.
Konačno
se Mufo podiže. Kreću psovke, kakve se rijetko mogu čuti. Koje su posebne i po
tome što izlaze šapatom. Jedino ih ja čujem. A nisam ni ja trebao, one su tu
samo zbog onoga ko ih dijeli. Zapravo, zbog njegovih razloga.
Iz
kojih se ponovo vraća zemlji. Ličilo je na situaciju u Mrkaljima, s tim da sada
nije stezao klipaču nego je njenim treskanjem dodavao svojim namjerama, težnji
da se čimprije umiri. Ne mari za time što se kolona neobazrivo pokrenula,
nastavlja s psovkama. Stradaju i zvijezda Danica i crkva Ravanica, druge crkve
i džamije, svi poslanici i svi sveci, i ko zna šta još sve.
-
Jebem ti naše ljude! – najjasnije sam razumio ovo
što se odnosilo na ostale, a što je ponovio barem četiri puta.
-
Šta je bilo? – koristim prvu pauzu, da ga malo
prekinem u psovkama.
-
Kako, šta je bilo!? Pa, jebem ti naše ljude...
popiše mi svu vodu.
-
Kako misliš - popiše svu vodu?
-
Svaku kap! Vidi, kolika je lokva bila. Joj, jebem
ti bijedu! Znali su da nas ima još žednih. Trebalo je svakom po kap... Tak'i su
naši ljudi, bijeda, samo o sebi misle.
-
Šta ćeš, i oni su bili žedni. A svaki je čovjek
takav, teško se kontrolisati.
-
Ali, zašto da se baš meni uvijek dešava. Bijeda
smo mi, ovo više ne može biti slučajno. Oni su namjerno gledali da baš nas
trojici ne ostave ni kap!
-
Čekaj, nemoj tako. Nisu je prosipali, ni u
džepove trpali. Ne mislim da su namjerno, mada su ovi zadnji trebali malo
voditi računa. Ako su mogli. A ono, možda nije ni slučajno. Možda je i ovo od
Boga kazna, što smo htjeli ostale prevariti. Ako jeste, ja sam spreman da
izdržim, istrpim, iskajem!
Moje
pominjanje Boga je mene malo smirilo, ali je Mufa ponovo otvorilo. Uslijedile
su nove psovke. Rafalne. Bez redoslijeda, bez biranja i zaobilaženja. Ljutnju
na one koji su lokvu ispili do zadnje kapi ponavljao je u intervalima, psovkama
pominjući sada njihova imena, kako ko mu u međuvremenu padaše na um.
I,
ko zna kad bi se zaustavio, da ga ne prekide jedno ozbiljno upozorenje:
-
Tišina dolje! Cuko je nešto nanjušio.
Munib
je već shvatio da nama trojici nije suđeno vode se napiti, pa se već bio
priključio ostatku. Što sada i nas dvojica činimo, slijedeći glas koji nas je
upozoravao.
-
Šta je bilo? – pitasmo nekog, u mraku i ne
raspoznavajući o kome se radi.
-
Cuko se prvo malo uzvrtio, zatim se izgubio u
onom grmu. Pa se vratio, pa ponovo otiš'o. Vrtio je repom, kao da je zvao. Eno
su njih dvojica-trojica otišli da vide šta je.
