Ulazimo
u verandu, pada mi na um još nešto čemu je koristilo današnje cjelodnevno
čišćenje. Ovaj jedan drveni basamak, za kojeg se s početka pitah kako nije
kravama smetao, napamet smo naučili. Snalazili smo se kao da mjesecima tu
živimo, ne kao da smo tek danas doselili.
Red
je bio Ćasarinima ponuditi da se ne moraju izuvati, makar znali da su oni to
poželjeli. I u tome smo se dobro snalazili, a bez prethodnog dogovora, željeli
smo sačekati vidjeti hoće li makar doslućivati gdje zapravo ulaze.
Pomislio
sam to onako, prisjećajući se da sam nedavno slično i sam proživio, brzo mi
postaje jasno kako su oni zaboravili za tu vrstu osjećaja.
Jedno
ih je moralo začuditi. Vani jeste pohladno i vjetrovito, nikako toliko da bi
peć trebala biti usijana. Možda su najprije imali nijet sjesti do nje, sada su
rado prihvatili ponudu da sjednu na kauč, koji je Ferid već oslobodio.
Vidim
na Ćasari kako je spreman izviniti se, pošto postaje jasno da je soba jedva
komotna da svi posjedamo. Vidi on na nama, da takvom pitanju mjesta nema.
Kuko
i Enes su čuli larmu, došli su i oni povjerovati. Nije problem, i moj krevetac
i Saljina slamarica su u osnovnoj funkciji, taman da se niti ko širi, niti
tijesni.
Dok
se smještamo, pomjeramo, svak na svoj način osmjehuje, svi zajedno pokušavamo
mislima objediniti ono što ćemo kasnije riječima.
Njihov
osjećaj znam, nije stran ni ostalima, razumiju i oni nas. I nama se neko prvi
našao pri ruci kada smo stigli, i mi smo jednom ovako bili sretni.
Uz
ove prve sekunde noćašnjeg nam druženja idu i dvije razlike, makar jedna i
nebitna bila. Samo je ja znam, jedino je grupa u kojoj sam ja došao učila
ponovo glasno govoriti. Ovi ranije nisu imali vremena, biće da Ćasarini nisu
imali potrebe zaboravljati. Mogu i zamisliti, ipak ću pustiti da oni to sami
kasnije kažu.
Kao
i kako su se oni osjećali sigurnim idući kroz selo. Koji su prvi dolazili znali
su šta je naše, mi smo sumnjali i oprezno prilazili, provjeravali. Biće da
Ćasarini nisu znali za strah, dovoljno im je bilo što je selo čitavo, što se iz
jedne kuće dimilo.
To
što su samo dozivali, ne pokušavajući nazor da budu primljeni na konak, već je
stvar naših karaktera.
Jedna
sličnost mora ostati kod svih ovakvih susreta. A noćas smo mi domaćini.
-
Nije kome je nijećeno nego kome je suđeno –
izgovorih ovo čim mi pade na um da se zarovim u ruksak, a pošto sam Feridu već
rekao da pristavi kahvu, čime sam pokrenuo i razgovor, zamjenu za misli i
uzdahe – neki dan bijaše razrez, dijelili po dvadest deka duhana, ja ne pušim,
bio ostavio za ponijeti Mufu u posjetu. Ako ne lažu nadamo se još kojem djeljenju,
a znam bogzna odkad vi niste zapalili. Evo, pušite dok vas uši ne zabole!
-
Ovo ti nikad nećemo zaboraviti. Odužiće se Ćasara
kad-tad – odgovorio je glasom koji kaziva kako je ova nevjerica takva da su
odmah mogli prestati razmišljati o tome zbog čega usijavasmo pećicu.
-
Nema potrebe, ovo se ja odužujem za ono što ste
vi meni učinili na Vučevu. Posebno, na odnos baš prema Mufu, pa sam siguran
kako on neće zamjeriti kad čuje ko mu je popušio duhan.
-
Vala, komandiru, da ja znadoh za tu kesu... – na
Kukovom se licu vidjelo da najozbiljnije ne misli tako, kao što se i na licima
Dževada Veja i Muja Vreve ocrtavala ista zahvalnost koju je Ćasara već iskazao.
-
Nije vam loše ovdje – uslonjen na kauču, a pošto
je povukao dva dobra dima, Ćasara požuri sa zaključkom kome se mi svi
nasmijasmo.
-
Nije da se žalimo, ali bih opet volio da sam imao
fotoaparat. Sad mi nešto pade na um, slično kao kad sam s Buljanom zalut'o na
Orufi, i tad bih volio da sam uslik'o neke prizore, a i par puta dok mi
prelazismo otud, koje sad da vam pričam ne bi vjerovali da su se dogodili, baš
kao što nećete vjerovati kad vam kažemo kako je ova soba jutros izgledala. A
jedva čekam da čujem i nešto što biste vi voljeli da ste mogli snimiti. Prvo,
da vas pitamo, na šta vam se soba čuje?
-
Da se govnima čuje, ja ne bih osjetio – Ćasari se
nije dugo razmišljalo, niti obaziralo na naš pojačani smijeh – i bolesni smo,
čujemo se sami sebi, koliko ima da se ni okupali ni presvukli nismo... Važno je
da vatra gori, da je kafa zamirisala, da me je cigara obandračila... Da se
ponašate kao da su Murto i oni stigli bez problema! A ti me pitaš da li šta
čujem, bježi se čovječe!
-
Taman sam to htio reći, Murtovi su haman nas
stigli... Pričaću, niko nije dugo putovao kao mi, deseti dan smo stigli. Ali,
prvo ćete vi ispričati svoje dogodovštine, pošto se malo odmorite, popijete
kahvu, smotate još koju...
-
Zanosi na nešto – Vejo je vjerovao u svoj osjećaj
– ne mogu baš tvrditi, ali baš kao kad se đubre isparava!
Još
jednom se glasno nasmijasmo. Poštujući njihovu potrebu za predahom od uzbuđenja
i napetosti, za početak razgovora i smatrasmo najboljom priču o današnjem danu,
odnosno o tome kako smo ih i predosjetili.
A
da su se sasvim povratili pokazali su vađenjem flaše iz ruksaka, posljednje
koja im je preostala, koju su i sačuvali za ovu noć. A ona je popravila i naše
raspoloženje.
-
Sad ću vam ispričati šta se o vama ovdje pričalo.
Najprije ću ispričati jednu anegdotu o srbijanskom pjesniku Jovanu Dučiću.
Njega su kao zajebavali da nikako ne može od posla do kuće doći a da ne svrati
u kafanu. A do kuće - devet kafana. Riješi on jednom da svima dokaže kako je to
kadar. Prvih pet-šest je proš'o bez problema, kod sedme je okren'o glavu, kod
osme je zast'o...
-
Hoće li u devetu svratiti?
-
Sad ćete čuti, nije. Doš'o je on do vrata, koleb'o
se, uzeo za šteku, a onda sebi opet kaže „Hajde, Jovane, dokaži svima da si
karakter“. I vrati se. Ali, kad je uzeo za šteku od kuće, kaže „Bravo, Jovane,
svaka čast, dokaz'o si da možeš - zato te sad odmah častim pićem“. I vrati se u
onu kafanu... Tako su o vama pričali da otud nećete sve dok i kapi rakije ima!
-
Zaboli me... za te priče – taman je bila Ćasarina
reda da potegne iz flaše – a znam otprilike i ko je zaturio te priče.
Na
redu je bilo kratko prisjećanje na zajednički boravak na Vučevu, a onda su oni
sami došli na red.
Počeli
su s iznenađenjem koje ih je zajedno s Murtovom grupom, a čiju priču mi nismo
slušali, dočekalo kada su zatekli praznu Sniježnicu i shvatili da smo otišli.
Nije im preostalo ništa nego ono što smo i mi radili, neprestano izviđanje. S
tim da je njih bilo puno manje, otud i lakše razumijevanje što se nisu ranije
usudili na prelazak Sutjeske.
Iako su to Murtovi zagovarali, nije to jedini
razlog da su se i tako malobrojni razdvojili. A zašto su i kako, za nas i dalje
ostaje tajna. Je li baš da su vjerovali kako po trojica, odnosno četvorica
imaju puno veće šanse nego svi zajedno...
Uglavnom,
oni su krenuli tek prije tri dana, istim putem kao mi i Murto.
Sutjesku
i cestu su prošli bez problema, nehtjevši svraćati ni u jedno selo, dok su
Trebovoj prišli oprezno, poput nas. Također su tu proveli čitav dan, s razlikom
što su oni poslije dugog izviđanja, Trebovom i prošetali. Kako smo mi
naslutili, našli su sve zapaljeno i uništeno, a od četnika ponovo ni traga. Još
se jače potvrđuje količina nesigurnosti koju četnici tamo još osjećaju,
osmatrajući su primijetili njihove šatore ispod. Dalje nisu vidjeli ništa što i
mi nismo, sem što potvrdiše više pobijenih civila, čak rekoše kako su neki od
mejtova već pokopani. A onima što još nisu, nisu se puno ni trudili prilaziti
jer nije bilo moguće prepoznati bilo koga.
Dosta
sigurno su prošli i preko Bistrice, prateći i tragove koji su potvrđivali
neprisustvo četnika u blizini. Priču su tako i završili, uvjereni da bismo se
po pitanju četnika već sutra mogli svi ponovo vratiti tamo.
Opštu
ocjenu nije teško izvesti, manje grupe imaju i prednosti i mane. Kao što je lako
za prihvatiti kako je njihov sami put bio lakši od našega, dočim sve ostalo
naše preživljeno treba pomnožiti s nekoliko puta...
Uvidjevši
kako njih umor svlađuje, a pošto je i flaša ispijena, ja sam svoju priču
skratio u odnosu kako je obično pričam. Najkraće smo predstavili i novosti, u i
oko bataljona.
Na
kraju smo se malo prepirali ko će raspoloživih sat-dva preležati a ko presjediti.
Ne bismo ovo mogli zvati pravim sijelom, sebe dobrim i pravim domaćinima, da na
kraju gosti ne dobiše prednost. Kuko je napomenuo kako s njim i Enesom mogu
dvojica, i ja sam već znao raspored. S njima su otišli Salja i Ferid, kauč će
dijeliti Dževad i Mujo, dok je Ćasara prešao na slamaricu. Ja sam ostao
dežurati s Omerom, objašnjavajući kako sam ja, kad pred zoru zaspim gori nego
ako nikako ne spavam.
Mi
smo sjedili, kunjali, bili sretni što smo njima pomogli, ja još uspoređivao
svoju s njihovom grupom. Da su lakše i sigurnije došli najjasnije je bilo po
tome što oni brže počeše glasnije, normalnije pričati, a nije im više od pet
minuta trebalo i da zaspe.
Lako
im je prodrijeti u snove. Rastrgani su, negdje Sutjeska huči, negdje ih Vučevo
skriva, a negdje Grebak čeka. A četnika u svakom ćošku sna.
Svi
smo njihove snove već sanjali. Sad su neki drugi, tako se u maloj sobi
zasigurno sanjaju četke i ćilimi, krave i štale...
Možda
smo još Omer i ja sretni što ne spavamo.
