Samo
po njihovoj želji nismo u Komandu javljali za njihov dolazak, ni noćas, ni
jutros. Pokušavam ih razumjeti, iako znam da je još onih koje će vijesti o njima
obradovati. Objašnjavaju, hoće da osjete sve kako su zamišljali, posebno zbog tih
nekih priča.
Djelić
sekunde sam pomišljao pitati da tome i lično prisustvujem. Povukoh se, svjestan
kako bih narušio to što očekuju.
Zadovoljih
se scenom kojoj pripadamo. Sva sedmorica, i Admin se priključio, ostajemo
ispred kuće dok njih trojica ne zamakoše. Malo prije toga, podigli su po ruku u
vis, bez okretanja.
Malo
nakon toga, zapišta mi motorola.
-
Braco zove Amidžića – poznajem Sutkov glas.
-
Amidžić na prijemu.
-
Ima li išta novo?
-
Ništa! – spremno odgovorih, nije bilo prošlo više
od desetak minuta od Ćasarina odlaska.
-
Dobro. Nastavite po planu.
-
Bez brige, Braco.
-
Čujemo se kasnije, Amidžiću. Zapravo, kad prvi
dio završiš gledaj pa dođi do mene.
-
Dogovoreno!
-
Vidimo se!
-
De mi reci, komandiru – Kuko je jedva iščekao da
isključim motorolu – kakvo vam je to tepanje: braco i amidžiću?
-
Ne sviđa ti se?
-
Šta znam, nekako mi...
-
Glupo, misliš. E, vidiš, meni je ovo ljepše nego
kad jedni druge zovemo Drina, Bosna, Vučevo, Zelengora. Ono je svejedno, sve su
ovo tajne šifre, motorole rade na određenim frekvencijama, koje četnici ne mogu
lahko uhvatiti, ali mogu... Zato se ne zovemo imenima, mada meni ni to ne bi
smetalo. Inače je ovo Sutkova ideja, a ja da se pitam ne bi ih mjenjao do kraja
rata, čisto da odmah znaš o kome se radi, da ne moraš stalno u razgovornik
gledati. A i za slučaj da koji poginemo.
-
Pomjeri se s mjesta, gluho bilo!
-
Ne valja ni kad se imena ne bi mijenjala, četnici
bi brzo skontali ko je ko – Salja je sasvim drukčije razmišljao.
-
Ne mora značiti, kad su švabe skontale ko je
Valter?
-
Pusti Valtera, nisam na to mislio. Evo, recimo,
čuju jednom da Braco zove Amidžića, pa granata bub! Poslije bi odmah znali, čim
se zovne Amidžić da je to. Još skuže da je odavde... Razumiješ!?
-
Ima i toga, slažem se. Kad se tako što desi, onda
i nek mijenjaju imena. Ali, zar nisu ova bolja? Pogledaj u naš razgovornik:
Bosna, Drina, Neretva, Bistrica... Čuj Neretva, zamisli da je bio Ivo Neretva
Ribar, ili Fadil Jahić Hercegovina, Vladimir Perić Trebević. Ja bih sve davao
ovakve nazive: Prle, Tihi... Sandokan, Janošik... Braco, Amidžić... Nećak...
-
Nemoj Nećak, to je „paski“ – Kuko se namršti.
-
Jebla vas imena, k'o da ćemo njima rat dobiti –
Admin skoči na noge – nego, hajte Amidžiću, Sandokane, Tarzane, da šta radimo!
-
U pravu si, neće ovi dok Dževad ne dođe – ustah i
ja – samo sačekajte jedan minut...
Ostavih
ih u šutnji i kratkom razmišljanju, dok se iz podruma ne vratih s krampom i
lopatom:
-
E, ovaj put idemo po starini. Omere, reci jedan
broj od jedan do šest!
-
Jedan!
-
Bravo! Idemo dalje, Salja?
-
Šta? Jedan broj? Svejedno mi... Eto, šest.
-
K'o prstom u... Pošto si stariji, biraj šta ćeš
tegliti: kramp ili lopatu?
-
Jebe mi se... Hajde, daj lopatu, lakša je.
-
Dobro, drži. Feride?
-
Mmm... Jedan!
-
Ne može, bio!
-
Onda, pet!
-
Pet! Proš'o! Idemo dalje, Kuko, lutko!?
-
Daj krampu.
-
Ne može nazor. Ako pogodiš broj.
-
Dva!
-
Drži kramp!
-
Znao sam ja to, komandiru, samo mi sad reci što
si nas bezveze zamajav'o, kad si ti već znao ko će šta nositi!
-
Mlađi si, lažeš! Nije se znalo. To je moj način
još iz one vojske, i tad sam mrzio dobrovoljnost, vjerov'o jedino u one
takozvane „kineske“: Zgriješio si, slijedi kazna. Što se vas tiče, još ni jedan
niste ni imali kad zaraditi kakvu kaznu. A, vjeruj, svi ste mi isti, a
najsretniji bih bio da sve dok smo skupa samo igramo ovako, igru brojeva,
vremenom ćete naučiti da mi vjerujete, da nema potrebe da brojeve pišem.
-
Samo, nek je šest brojeva u bubnju!
-
Neće uvijek tako biti. Ovaj put jeste, jer su
meni dosta busola, dvogled, motorola, digitron, karta. A i najviše ću hodati.
-
A, de mi reci, ko će ono kljuse vodati?
-
Ne sikiraj se, kad ono bude išlo s nama tebe neće
biti u bubnju. Danas nam nije potrebno, za danas je dosta ako stignemo naći
dobre položaje. Golema je livada o kojoj je Himzo govorio.
-
Znači, kad htjednemo položaj postavljati, ipak će
kljuse nositi minobacač. Ne mogu još da vjerujem, a ja se već vidio s onom
cjevčinom o ramenu!
-
Ništa nije isključeno, šta ako večeras nazovu i
zatraže kljuse nazad!?
-
Ama, to ti i govorim, volio bih ja da smo mi
njega danas vazdan vodali...
Već
je vrijeme da se prestanemo baviti glupostima, pred nama se pružala dolina koju
je Himzo pominjao, jedina ovdje, prostranija nego se meni na karti učinila.
Izvlačila se iz sela i uvlačila skroz daleko naprijed, svojom lijevom stranom
vidljivo praćena šumom, dok je desnom pravila horizont koji se tek pri dnu
naglo izdizao praveći stijenu koja se već na prvi pogled doima kao stvorena za
osmatračnicu.
Svi
zajedno smo ćutke prešli negdje skoro do polovine udoline, do mjesta gdje je
bila najšira, najravnija. Zastali smo, par puta se osvrnuli svud okolo, dok
Kuko na moj znak ne baci kramp na zemlju. To je bio znak i ostalima da
posjedaju.
-
Ovdje se razdvajamo: ja i Admin idemo tražiti
osmatračnicu – nakon par minuta odlučih predočiti šta mi se sabralo u glavi – a
vi se još malo provrtite ovuda, vidite gdje je najmekše, najlakše kopati. Ovo
nije loše, ali je zgodno i da četnici nas gađaju. Kako mi kartom djeluje, Osija
su skoro naprijed a Krbljina zvijezda haman nazad, oboje ovamo desno. Nemam vam
šta više reći, u dometu su nam, računajte da tu stranu pokrivamo. I biće da drugo, bolje mjesto za naš položaj i nema.
-
Meni se, komandiru, svejedno ne sviđa.
-
Sviđalo ti se, Kuko, ne sviđalo, gdje god da bi
otišli dalje, teško bi obje linije pokrili. A ja i nisam rek'o da kopate baš u
ovoj rupi. Evo Ferida, ima ovih grmenčića, pa se zaklonite za jedan koliko se
mogne, ja se neću petljati... Admine, biraj, hoćeš li pogledati ovu kosu odavde
ka vrhu, ili onu stijenu?
-
Moramo li se razdvajati?
-
Ne moramo, ali nam je bolje, nije ovo blizu koliko
izgleda. Ne boj se, ja ti vjerujem, pa bez obzira što imamo samo jedan dvogled
i kartu, zajedno ćemo rastabiriti ono što zapazimo. Dakle, ko bude išao na
stijenu on nosi i kartu i dvogled, da sad ne objašnjavam, iako je pogodna za
osmatranje neće biti lahko naći mjesto s kojeg se oboje vidi, a već sam ti
otprilike jutros objasnio kako izgledaju.
-
Onda, ja idem kosom!
Vidio
sam na njegovom licu mrzovolje, sujete, ali nisam htio popustiti. Odmah sam
stao grabiti uz brdo. Koje je bilo još strmije nego se iz podnožja činilo pa
nije dozvoljavalo puno koraka bez predaha. Svaki sam taj predah koristio i da
se okrenem, uglavnom sam tražio Admina koji je znatno brže napredovao. Ubrzo
sam vidio kako se ostali nisu puno vrtili, počeli su kopati na mjestu gdje sam
ih ostavio.
Tek
nešto kasnije primjećujem kako se Admin već dokopao kose i na istom mjestu
zalegao, kao da je odmah bio zadovoljan viđenim. Meni se konačno bližio ulazak
u šumu, predio iz kojeg se više neću imati potrebe osvrtati.
Na
samom ulazu bacam zadnje poglede. Najprije na Admina, koji je još uvijek ležao
na istome mjestu, a onda preko doline preletjeh ka selu, gdje sam jasno vidio
čovjeka koji se približavao mjestu koje smo odabrali za položaj. Samo na
trenutak pomislih da sačekam, vidim koje su mu namjere.
Ne
bi bilo pošteno da tako tračim vrijeme, ako sam ih već ostavio onda u njih i
imam potrebno povjerenje. Sem toga, meni je do vrha imalo još čitav sat.
Kako
se više ne okretah to misli usmjerih na ono što mi nije najjasnije, a što
uporno pokušavam shvatiti.
Jutros
sam i razmišljao da se konsultujem s mještanima ali sam odustao. Dževad nije
došao, a svi ostali koje zatekoh na doručku ne pokazaše nikakvu raspoloženost,
ni prema nama ni prema zadatku kojim smo došli. Tražio sam doručak za deset
ljudi, očekujući da iznudim pitanje čijim bih odgovorom objasnio boravak
trojice što noćiše u selu a da oni toga i nisu bili svjesni. Izostalo pitanje,
izostalo objašnjenje!
Sada
se prisjećam svoje nedavne posjete Grepku. U očima ovih ljudi osjećah nešto
slično. Sve navodi da nismo naišli na dobrodošlicu, pa vjerovah kako je
najbolje odmah se na to privikavati. Zato sve i otćutah, a Ćasara i njegovi
odoše kako su i svratili - skoro neprimjetno.
Takav
mi izgleda i naš boravak ovdje. Kako onda očekivati susretljivost ovih ljudi,
lakše je podnositi prepuštenost samima sebi.
I
moj večerašnji izvještaj bi trebao biti kratak kao jučerašnji. Poslije vijesti
da smo se smjestili, samo ću još javiti da smo odabrali položaj i osmatračnicu.
Mještane neću pominjati, dok za njih ne upitaju. Iz tog mi se razloga već
večeras ne ide Sutku, kanim to odgoditi dok ne izvjestim da smo završili s
kompletnim ukopavanjem.
O
svemu mi se ne mili ni razmišljati, jedva čekam da se vrha dočepam. Da popravim
ili pokvarim, ni ovako dobro raspoloženje. Teško ga mogu pokvariti, od svega
bih jedino žalio trud.
A
bio je izgleda uzaludan. To se na karti nije dalo vidjeti, vrh je previše
zarastao. Mada se neću odmah vratiti, izvjesno je kako ću teško naći što sam
tražio. Sama potraga će me brzo umoriti, pa previše neću ni oklijevati, požuriću
što prije provjeriti je li Admin bio bolje sreće.
***
Umjesto
toga, moj izlazak iz šume po povratku, samo mi razbi sve iluzije o popravljanju
raspoloženja. Na mjestu gdje je ukopavanje bilo počelo više nije bilo nikoga.
Odmah pogled digoh ka mjestu gdje sam zadnji put vidio Admina, ni njega nije
bilo!
Žurno
pogled trznuh nazad, i prostrijeh selom. Naravno da nisam očekivao da ću onog
momka vidjeti kako se još kreće ka nama ili vraća, ali bi me zadovoljilo da
vidim bilo kakve pokrete po selu, bilo šta što bi me uvjerilo da je kakvim ga
jutros ostavismo.
U
sekundi osjetih promjene na svojoj koži. Postade hladna, ohlađena mišlju da se
dogodilo nešto neočekivano, loše, a povezano dolaskom onog momka. Tako u istoj
sekundi požalih što onda malo ne sačekah, sad bi mi bar nešto bilo jasno. Ovako
me zbunjuje što ništa nisam ni čuo, ni jedan jedini pucanj, ni moguće dozivanje
mene. A tišina je ono što se sve vrijeme jedino nije promijenilo.
Zurim
u selo, tražim da vidim bilo šta što bi mi smirilo kožu. Makar jednog čovjeka
da hoda selom, kako bih ponovo osjetio kako nisam jedini ovdje. To da li se
dimilo iz kuća ili nije, ono je što nisam imao kad vidjeti.
Brada
mi zaigra, prelijećući s kose, niz dolinu, do sela, i nazad, nešto mi je ipak
zapelo u podsvijest! Da bi prodrlo u svijest, odmah ponovo potražih to mjesto.
Pri samom dnu kose, odmah iznad naše kuće.
Malo
mi je slika sad drukčija, ali opet jasno uočavam jednu crnu tačku. Maloprije mi
se učini da ih je bilo više, ali je najvažnije da se i ova jedna kreće.
Posežem
za dvogledom. I dok ga stavljam, i golim okom ponovo vidjeh još jednu tačku. A
dvogled otkriva tajnu, riječ je o ljudskim glavama. A što ne vidim cijele ljude
kriva je konfiguracija terena.
Spuštam
dvogled, za dalje mi nije potreban. Samo da se malo pomjerim i bolje razmislim,
i vidjeću grupu ljudi koji dolje nešto rade. A čim prebrojim sve tačke, sve
glave, sve ljude, znaću da su svi tu, uključujući i onog momka. Još će biti i
da je sve njegova ideja, a ostalo ne bih ni nagađao. Požuriću za tim ostatkom
priče, mozak odmarajući a noge ne štedeći.
Ne
marim za kupanje u znoju, samo želim čim prije nahraniti znatiželju, mada će mi
vremena za to trebati i kad stignem tamo.
***
Bar
stižem u vedro raspoloženje, samo jedan radi, ostali pričaju i smiju se. Pri
čemu se ćutke smjenjuju.
Upadam
u prepričavanje neke Kukove anegdote. Koja je svima zanimljiva pa niko ne
reaguje na moj dolazak. Nisam u toku pa je i ne slušam do kraja, a dok to čekam
uvjeravam se kako radovi napreduju.
Zadovoljstvo
- podijeljeno. Brzo napreduju, ali mi se ne čine do kraja ozbiljnim. Kao da su
skloništa zamišljena samo formalno. Ipak, ne osjećam pravo na komentar. Što i
ne važi, ako se pokaže da su Osija odavde van dometa.
Sačekaću,
svakako je Kuko završio s tim nekim događajem, pošteno se nasmijaše, malo i
predugo pa se onaj momak nadoveza nekim svojim, vezanim za ovaj kraj.
Tek
saznajem da uopšte nije iz ovog sela, već iz susjednog kao i većina. Zapravo je
samo jedan, do rata živio ovdje, vjerovatno onaj što je „minirao“ imanje, a ako
sam dobro zapamtio zove se Alija Smječanin. Ima ih još par koji su tu rođeni,
ali su u međuvremenu kuće napravili po Sarajevu.
Ovdje
su iz razloga što ovo selo do sada niti jednom nije granatirano. Što je poneka
zalutala okolo, ne računaju. To objašnjava i neoduševljenost našim dolaskom. O
jednoj tako zalutaloj je i pričao, tačnije o onome koga je najviše iznenadila.
U
nastavku i ja konačno saznajem zbog čega je Himzo sve vrijeme tu, na neki je
način doslutio naš dolazak. Često je baš za ovo mjesto govorio kako je idealno
za artiljerijsko oruđe, a kako dodade ni ne nada se da će i Mojkovići i tako i
tako ostati negranatirani. Ne bismo se trebali osjećati jedinim uzročnikom, kad
do toga dođe.
Priznao
je da se u potpunosti ne razumije u artiljeriju, ali je osjećajem naveo ostale
da se ne „ubijaju“ od kopanja. Ja sam se zadovoljio pronalaženjem istog na
karti, odnosno uvjeravanjem da je Krbljina zvijezda u dometu, a Osija negdje na
granici. Što i nije jedino što mi je povratilo raspoloženje, neka i odnosi s
mještanima budu bolji nego se prvim utiscima pribojavah.
Teren
je, svakako, pogodan za ukopavanje, pa vjerujem i kako ćemo, ako ni zbog čega a
ono iz dosade, vremenom rovove proširivati, i ovaj za nas i ovaj za mine. To
ostavljam danima ispred, danas mogu biti prezadovoljan.
Na
Himzovu sugestiju - i mjesto osmatračnice će biti tu, posebno je ne treba
uređivati, isti rov ćemo moći koristiti. A ono što su zamislili, biće prije
mraka gotovo. Da hoćemo mogli bi još večeras minobacač postaviti, usmjeriti,
biti spremni za gađanje. Ne žuri mi se, izvijestiću kako sam planirao.
***
Poslije
ručka se nećemo vraćati, a jedino me još zanima kako će reagovati kada
zatražimo hranu ne za deset, već za šest ili sedam ljudi, zavisno gdje se Admin
odluči noćas spavati. Oni su Himzu sve to objasnili, ali smo se dogovorili da
on ostalima do večeras ćuti. Zna i koja su dvojica trebala biti na straži, ali
od kako je naš bataljon preuzeo dio linija ovdje, tu su noćnu stražu pretvorili
u patroliranje.
Po
onome što nam do kuće još ispriča, daleko je od toga da su naši prvi utisci
bili tačni, odnosno da samo trebamo sačekati nekoliko dana, da jedni druge
upoznamo.
