Tri su seje zbor zborile,
šta bi koja najvoljela!
Stoj, Drino,
vodo hladna, stoj,
Stan', djevojko,
rode moj!
Najstarija govorila:
„Ja bih srebro najvoljela!“
Stoj, Drino,
vodo hladna, stoj,
Stan', djevojko,
rode moj!
A srednja je govorila:
„Ja bih zlato najvoljela!“
Stoj, Drino,
vodo hladna, stoj,
Stan', djevojko,
rode moj!
Najmlađa je govorila:
„Ja bih dragog najvoljela!“
Stoj, Drino,
vodo hladna, stoj,
Stan', djevojko,
rode moj!
Počeli
smo sijelima. Najprije Ćasarini, a večeras nam Himzo dovede Dževada.
Ta
dva se sijela ne daju porediti, ali oba znaju zbog čega su se dogodila. Prvo je
jedinstveno, kakvo se doživljava rijetko ili jednom u životu, samim tim i pamti
do kraja života, a drugo je došlo da u potpunosti ispravi dvije pogrešne slike,
našu o njima i njihovu o nama.
Rat
je, nije bogomdano da neko selo mora ostati negranatirano, ma koliko ko
doprinio tome. Osim toga, mi smo i u gostima. Dok ne budemo shvaćeni i
prihvaćeni kao domaćini, kada ćemo se tako i ponašati.
Himzo
je nagovijestio, Dževad potvrdio da tako treba i da će tako biti. Postigli su
to predstavljanjem cijele družine, a jedva ih je dvadesetak, slogom koja među
njima vlada, poštenjem i međusobnim povjerenjem, ukratko harmonijom koja će se
u ovim vremenima teško gdje naći. Kao najprostiji primjer su naveli da među
sobom već imaju jednog Fočaka, prezimenom Komar, ali jedino svima poznatim po
nadimku Žika. To kako je dospio među njih objasniše neuvjerljivom pričom kako
im je trebao kuhar.
A
kao opravdanje za početni negativan odnos prema nama naveli su primjer naših
prethodnika, odnosno pekara, koji su se sami prema njima tako postavili. Pominju
Zija Loja, komandira te grupe, kao krivca, njegovu nespremnost da bolje
sarađuju. Admin šuti, možda je čuo drukčiju priču, mi ne znamo hoćemo li
provjeravati, ali ćemo se truditi da iza nas ne ostanu nikakvi slični povodi.
Mi
smo se na samom početku predstavili drukčiji, upornošću i voljom kojom smo oporavili
kuću koja je već bila osuđena da u ovome ratu neće nikakva doprinosa dati. Ipak
je neophodno bilo i jedno ovakvo sijelo, naše još drukčije predstavljanje,
potvrda da smo spremni na svaku moguću saradnju!
Jedino
što mi imamo, sem već pokazanih, jake volje i upornosti, te priličnih radinosti
i snalažljivosti, to je ono kljuse. Sigurno je kako oni moraju imati više za
ponuditi, podijeliti.
***
Nije
dugo trebalo da shvatimo kako su oni na razgovor došli spremni. Ni mi nismo
bili nespremni saslušati ih.
Sve
je potvrđeno u tih četiri-pet sati, u početku sijela, potom razgovora, na
momente sastanka, i na kraju opet sijela. Sarađivaćemo. Bez ograničenja, bez
sumnji u međosobno povjerenje. Jedni drugima na raspolaganju, od pomoći,
logistički i na svaki drugi način. Odmah tražimo rješenje i za problem koji nam
ne žele stavljati na teret, taman su prištedili nešto brašna, bili spremni
uvesti treći obrok s hljebom. Nije da to hoće po svaku cijenu, ali zašto ne
pokušati. Obećao sam popričati sa Sutkom i Pelom, tražiti nešto jača
sljedovanja.
Malo
izlazi iz okvira mog strožijeg dijela shvatanja morala, ali pred njima imah
pravo reći nešto što mi se već duže vrijeme motalo po glavi:
-
Obraz mi je izgorio s kućom. Ostavio sam samo dva
prsta, za dženaze. Kako pred ovaj rat čuh od nekoga na televiziji, ne sjećam se
ko ono bi, ali je pričao kako mu je komšija, naravno druge vjere, baš tako rekao:
Ide rat, gledaj samo da sačuvaš dva prsta obraza, za dženaze.
I
nije grijeh. Ovi su momci svakodnevno na položaju, tek su dolaskom našeg
bataljona bili malo odmorili. Sad je i nas jedva dovoljno, pa je naš boravak
ovdje došao i kao nova nada.
To
sam odmah prihvatio, naš položaj će postati i jedan, prvi pješadijski rov. Uz
prihvatanje i njihovog sistema držanja linije, danju svi na položajima, a noću
istureni osmatrači i straža, koja je zapravo spona između tih osmatrača i
ostalih koji odmaramo. Sve u svemu, ne izgleda kao nešto što se neće dati
izdržati.
Uz
to, još jednu pomoć vide u nama. Njihova je jedina veza s našim bataljonom bila
kurirska, sad ima naša motorola.
Neće
ostati dužni. Bez obzira kako ja prošao u priči sa Pelom i Sutkom, ovdje će nam
na raspolaganju biti sve što imaju. Dijeliće s nama sve, do posljednje kapi
ulja!
Sem
toga, dali su nam i savjet kako da još popravimo uslove boravka. Ispod nas, ne
mnogo daleko, dva su napuštena a još ne popaljena muslimanska sela Popovići i
Varoš, puni svega. Imamo konja, samo trebamo izabrati noć bez mjesečine. Nema
veze, nek i to malo sačeka.
