Leha
je tražio da se povuče. Njegov je zadatak bio da nas pojača za slučaj četničkog
napada, koji se nije dogodio te se može reći da je zadatak izvršen. Još je i
susjedno selo sravnjeno sa zemljom, samo se može očekivati da isto čeka i
Kolakoviće, u koje se morao smjestiti.
Nije
vidio svrhu daljnjeg ostajanja, samo je nepotrebno izlagao ljude, kosa koju je
prema toj novoj naredbi zaposjedao nalazila se praktično ispred nas. Mene ne
čudi što se takvoj naredbi protivi, naredbi po kojoj smo mi njima došli kao
rezerva, kad nam je jedina briga kako razvući pršutu koju smo ponijeli.
Mislim
da je i ova dva dana istrpio zbog nas, a sad popušta pod prigovorima onih koji
se bune. Znam ga dobro, znam da mu se nikako samovoljno ne napušta, ne vjerujem
da je bio ozbiljan šaljući ultimatum “smjena ili povlačenje“.
Zna ga i Musa, zna da je to volja voda, ne
njegova lična. A zna i kako mu je, i koliko još može vladati njima. Znajući sve
to, vjerujem da će znati i kako da postupi.
U
jednom se Leha nije šalio, spremni su za pješadijsku borbu, nikako za
nepotrebno stradanje pod četničkim granatama. Otud je išao i njegov prijedlog
da budu vraćeni i ponovo smješteni u Dragomiliće, odakle bi ako zatreba ponovo
mogli priskočiti, bilo gdje i bilo kome u pomoć.
Ja
sam smatrao kako je to jedino ispravno, dok je Komanda očito kasnila. Lehini su
čekali, koliko sam shvatio još danas su tu u selu, ali na položaj ne
namjeravaju izlaziti, sem valjda par osmatrača.
Četnici,
međutim, nisu čekali. Nedugo poslije doručka su počeli, a već prva zviznu
ispred sela. Dovoljno daleko da nikom ne naudi, ali s vrlo jasnom opomenom da
nisu odabrali baš najpogodniji dan za izležavanje po veoma starim i slabim
kućama. Mislim da su veoma brzo svi bili u potrazi za sigurnijim, prirodnim
zaklonima, a u mislima još rješeniji da pokušaju iznuditi što su uputili Komandi
kao svoj zahtjev, odnosno prijedlog.
Mi
nemamo ni jednih ni drugih briga, čak mi je bilo drago da smo jutros na vrijeme
ispratili Mešu i Zemiru. A opet smo svi na položaju, i nama je tu sigurnije.
Druga
je pala blizu najniže kuće u Kolakovićima, opominjući sigurno i one koji su se
kolebali i previše junačili. Ne mogu biti siguran kao u slučaju diverzanata,
ali ni njima previše ne vjerujem da bar prethodnu noć nisu iskoristili za
pokušaj snalaženja kako bi ovaj svoj kratki boravak ovdje, ipak malo duže
pamtili.
Ne
znam da li su baš imali sreće, ipak su ova sela poodavno napuštena, sve kuće
već više puta pretrešene, kao i bašče, vrtovi i hambari. Ali, sudeći da se iz
par kuća jutros dimilo, biće da su nešto pronašli. Morali su, hrana koju su
ponijeli već je pojedena, iz inata nisu htjeli od nas tražiti, lakša će im
savjest biti ako budu primorani da se povuku, zbog čega sam i pokušavao
shvatiti te upornije.
Ipak,
već treću granatu mogu očekivati ravno u bilo koji dimnjak, odnosno lonac. Život je, još uvijek, najpreči, a - potok i
Gradina nisu im predaleko.
Pade
još nekoliko granata, zatim utihnu. Za to vrijeme mi nismo ni provirivali na
kosu. Toliko smo makar naučili, ni četnici ne napadaju pod svojim granatama.
Tako i nismo imali predstavu šta se u selu događalo, pa i vremenom smo morali
izaći, osmotriti malo.
Tišina
me nije čudila, ali nikako nisam vjerovao da su svi već podno same Gradine kad
je toliko bilo i bližih mjesta za skloniti, poslije granatiranja bi se bilo
brže i lakše vratiti u kuće. Sam prestanak granatiranja je mene na neki način
nervirao, nisam volio razmišljati jesu li stali ili će ponovo tući.
Ono
na šta sam potrošio prve minute osmatranja i osluškivanja već je bilo jasno,
među Lehinima stradalih nema, i iz razloga što bi zasigurno čuli zapomaganja,
ali bi o tome svakako i Komanda već bila izvještena.
Kao
što bi i da se odlučio već povući. Ipak me tišina koja potraja, još dodatno zabrinu.
Odlučio
sam prošetati, spustiti se do sela. Ne sam, ali mi se ni dobrovoljac nije
tražio, svejedno bi mi bilo ako se niko ne bi javio, ili ako bi ih se javilo
više. Vodio mi se samo jedan, i toga sam ja trebao odabrati.
Nisam
puno razmišljao. Prvo sam odustao od Tita, nije mi se on uvijek držao uza se.
Admina nisam htio, za svaki je slučaj jedan računač potreban na položaju. Enes
je bio još prilično mahmuran, kao Kuko potresen. Salja je prethodnih noći hodao
i previše, a Omer je cijelu noć skoro sam prestražario.
Ubrzo
Ferid i ja zamakasmo za kosu. Iz tri-četiri se kuće dimilo, može biti iz svake
u koju su se smjestili, nekako postah uvjeren da su se svi vratili, ako je iko
i išao gdje.
Zastasmo
pred jednom kućom čija su vrata bila širom otvorena:
-
Halo! Ima li koga!? – zagalamih.
Odgovora
ne bi, tako ni potrebe da u nju ulazimo. Tu odmah je bila još jedna, čak nam se
učinilo kako smo iz nje nešto čuli.
Ono
što nam se nije učinilo je eksplozija, mada je bila sasvim neobična, nije
ličila tima što su ovih dana Vujnoviće uništile. Najprije pomislih, a onda
rekoh i Feridu da bi to mogla biti granata iz nekog od pješadijskih oruđa,
poput zolje ili erbejca.
Sam
Ferid nije imao drugo objašnjenje, pa prihvati moje klimanjem glave.
-
Ehej! O, domaćine! Ima li bujruma!? – ovaj put se
on derao, a umjesto odgovora samo čusmo još jednu, istu eksploziju.
Otklonismo
se od kuće, i odmah spazismo gdje je pala ta druga. Jedva stotinjak metara
ispod je gorjelo jedno sijeno.
-
Ovo se naši zajebavaju – slika koju sam gledao,
samo me više uvjerava, ni najmanje mi nije bio naum da hrabrim Ferida ili sebe.
-
Od budala se svemu nadati – Ferid me doživljavao
kao iskusnijeg artiljerca.
Uglavnom,
nijedan se ne uplašismo. Krenusmo dalje naniže, pred još jednu kuću što se
dimila. I mirisala.
Ne
vikasmo, ne tražismo bujrum. Uđosmo. Vatra u šporetu je buktala, lonac na
šporetu ključao, kukuruz u loncu mirisao. Podigoh poklopac, uzdahnuh, samo što
nisu bili kuhani.
Kako
sam ja volio kuhane kukuruze! Ali, pošto domaćina ne bi, savladah se i ne kušah
ih. Samo mi glavom prođe kako još noćas moram naći nekog ko će mi praviti
društvo u vrljanju ovim selom, mora biti da negdje još koji ima.
Izađosmo
i iz ove kuće, taman kad nova granata bubnu, odmah iznad. Nekih desetak metara,
čini mi se.
-
Jebi me ako ne misle da smo četnici – još sam
imao način da sve objasnim – isto se meni dogodilo kad sam s Remzijom Čorbom
vrlj'o po jednom našem selu, naši nas primijetili i osuli, puškama doduše,
jedva se izvukosmo.
-
Eno ih! – Ferid skoro poskoči, rukom mi
pokazujući desni kraj Gradine, odnosno njenu najveću izbočinu – ispod onog velikog
kamena, moreš li ih vidjeti?
-
Jesu, vidim. No se još čudim što su pomahnitali
pa nas gađaju!?
-
Daj da im se kako javimo!
Mislio
sam da nije potrebno da se trzam za motorolu, već sam počeo objema rukama da
mašem kao brodolomnik ili pustinjak kad ugledaju brod ili avion, ukazujući tako
na svoje postojanje.
Mahali
su i otud, samo drukčije nego ja. Pozivali su nas sebi.
Učinićemo
tako, mada previše i ne žureći. Više nismo imali puno do potoka, a odatle ne bi
smjelo ni bogzna koliko da nam vremena treba za ispeti se gore.
Susret
je bio neočekivan za obje strane, nas je čudilo što su njihova lica blijeda, a
njih što smo mi jednako nasmiješeni, kao i što smo ikako dolazili u selo.
U
međuvremenu je prošao još jedan krug granatiranja, neke granate nismo čuli od
potoka a ove zadnje nam se učiniše sasvim normalnim.
-
De nam najprije odmah otkrijte ko se to pravi
tolika budala! – moj glas, izraz lica još više, pokazivali su svu moju trenutnu
ozbiljnost.
-
Šta budala? Kakva budala? Ko se pravi, zašto? –
dvojica-trojica nama najbližih odmah reagovaše.
-
Ko nas je gađ'o?
-
Kako, ko? Četnici. Eh, ko je od njih danas na
smjeni poimenično, to ti ne možemo reći – Ferid Felga Hajdarević bi najbrži
odgovoriti.
-
Ono maloprije što nas u selu gađa, što zviznu
odmah iznad nas, je li i ono bio četnički projektil?
-
Nego čiji je!?
Sjedoh.
Još mi se nije prihvatala takva istina, u ustima sam ponovo držao spremnu priču
o Kršovini, odnosno sličnom iskustvu s Remzijom Čorbom. Samo sam čekao da
pogledom nešto skinem.
Kružio
sam njime po njih sedam-osam čija sam lica jasno gledao, povremeno ga okrećući
i Feridu Bešireviću. Riječi nevjerice nekako zadržavah u grlu, ali polako počeh
mijenjati raspoloženje. Možda malo i zbog uspona i znoja, te laganog vjetra,
poče mi koži biti hladnije. Ali sam svakako osjećao i leden Feridovih, sada već
prijekornih pogleda, skoro bez ikakva razloga obojicu nas dovedoh u koliku
opasnost. Koju tek ponovo proživjeh.
Ustah,
i ponovo sjedoh. Izvukoh nekakav tihi osmijeh, valjda kao znak sreće što se,
ipak, na kraju sve srećno završilo. I tako nismo znali zbog čega smo došli, te
niti bilo kakav plan, koji bi nam jasno kazivao kada bi se trebali vratiti.
A
nastavi se i granatiranje, sada svi znamo kako nije bilo naše šale, već samo
četnička zbilja. I dok je tako, ni nama nije nigdje ispod ove stijene. Pogotovo,
sad kad vidimo da su sa sijena prešli na kuće. Već ih je nekoliko izgorjelo, a
među Lehinima je trajala igra pogađanja, koja je sljedeća na redu. Meni se ta
igra nije igrala, radije bih o nečemu drugom.
-
A baš u onoj kući i bih u najvećoj dilemi – ovako
sam počeo priču – mirišu brate oni kukuruzi, sve me neki đavo tjera da ih
probam.
-
Joj, ja sasvim zaboravio, ako odmah ne odemo
izgorjeće nam – Ada Barlov se već podigao, a obraćao se Feridu Pekasu i još
vjerovatno nekima s kojima su bili u istoj kući.
-
Jeb'o pečenjke – Ferid Pekas nije pokazivao ni
najmanje žala, još manje volje ili hrabrosti da bi rizikovao za lonac kuhanih
kukuruza – ti ako si lud, ja, Boga mi, nisam!
-
Tražićeš ti, Feride, večeras jedan!
-
I ovo je Ferid – i moj se partner ponovo osmijehnu
– kud prije ne znadoh mogli smo halvu praviti, a možda nam ni večeras nije
kasno.
Ali
je svakako bilo kasno da bilo ko pokuša bilo kako Adu zaustaviti. U nekoliko
koraka i skokova već je bio u potoku.
Ponovo
smo ga pogledima prihvatili po izlasku iz potoka i šume, stotinjak metara podno
„svoje“ kuće. Pratili smo ga, zanimalo nas je šta je tačno spreman učiniti.
Živ
i zdrav je ušao, i izašao iz kuće. Vidjeli smo kako je iznio lonac i sklonio ga
u kolibu pored, koja je možda malo zaklonjenija.
Ne
vjerujemo da su ga četnici vidjeli, ali je svejedno imao puno više sreće nego
što je prethodno pokazao gluposti. Minut mu je trebao da ponovo bude u potoku i
ne čuje granatu koja je pogodila sljedeću kuću. Baš tu, njegovu!
Pratili
smo kolibu, još je bila čitava kada smo Adi objašnjavali za koliko je uspio
spasiti kukuruze.
Ali
je igra postala nezanimljiva, više od pola kuća je pogođeno, četničke su
namjere sada više nego jasne. Granata im neće nestati, a kaniti se neće dok sve
jednu ne unište. Možda neki njihov mladi računač, ili nišandžija imaju danas
obuku, koja će trajati dok između Kolakovića i Vujnovića više ne bude nikakve
razlike.
Ponovo
shvatih šta znači dosada, ali i strpljenje. Odavde nam nije bilo prije mraka,
prije nego se makar toliko nasmijasmo, četnici nisu sasvim uspjeli, dvije su im
kuće pretekle za sutra, a ostalo je i nekoliko koliba. I Adini kukuruzi!
Pozvani
smo svi na gozbu, a ni po Kur'anu se poziv u goste ne odbija. Ah me je prošao,
a nekako se opravdah što ove dane ne iskoristismo za više druženja, posebno
među nama Trošnjanima.
Usput
sam iščekao i vijesti iz Dragomilića. Leha se odmah povlači!
***
Opet
se situacija vraća na staro, u Mojkovićima ostajemo mi i vod Dževada
Smječanina. Kao nikad, na samom prednjem kraju linije.
Razloga
za sijelo večeras nismo imali, ali ga je svejedno bilo. Lehini su dobili
dozvolu da se povuku, ali im niko nije strogo naredio do kada.
Jedna
je grupa, predvođena Nedžibom Kovačevićem Džibsonom, svratila do nas. Željeli
su se uvjeriti kako smo se lijepo smjestili, čuti priču o Meši i Zemiri, Ada
vidjeti tačno gdje sam, za slučaj da ga borbeni zadatci ponovo nanesu ovuda...
Ponudismo
ih čime imasmo, morah uzvratiti za kuhane kukuruze. Ne zaboravih ih pomenuti u
dnevniku, napomenuvši kako je zbog njih Ada Barlov glavu rizikovao. A na
nagovor ostalih moradoh to podvući, to je bilo makar nešto, dok smo se Ferid
Beširević i ja opasnosti izlagali samo zato što nam je nepoznati huk probojnih
projektila činio se malo šaljivim.
Možda
razloga za sijelo nismo imali, bez šargije smo, ali bi neki od nas ovaj dan
trebali pamtiti kao onaj u kojem su radili sevapi, nekad negdje zarađeni.
Ferid
Beširević je to posebno pokazivao, u kući su sjedila tri Ferida, a ono brašno,
ulje i šećer nismo imali više razloga tajiti.
Nisam
mu bez razloga pomagao. Nakon što sam na Sniježnici od Mufa naučio hljeb
umijesiti, sada znam i halvu napraviti.
