X - 48 / Našao se na pogrešnom mjestu

Majka pita bo'nu Đulbeharu:
„Kćeri moja, mlada Đulbeharo,
je l' ti žao bijela svijeta,
il' u bašči zambakli cvijeta?“
 
Njoj govori bo'na Đulbehara:
„Nit' mi žao bijela svijeta,                      24. juli 1993.                              
nit' u bašči zambakli cvijeta,
žao mi je od zlata košulje.
 
Ja je tkala, a ti me psovala,
ja je vezla, ti me, majko, klela,
ja je šila, ti me, majko, bila.
U kabul ti tvoja dova bila,
evo majko: ne obukoh ti je!“

 

 

          Nakon burnog dana slijedila je mirna noć. Takvom ju je Mahir i najavio.

Ujutro ga nisam ništa pitao, pratio sam njegovo ponašanje. Dijelio je isti osjećaj, pa se potpuno posvećuje preuređenju naše bajte.

Jučer je koristio raspoloživo vrijeme da sve probere, pripremi i složi u svojoj glavi, jutros je pokazivao vještinu rukovanja sjekirom i čekićem. Nije direktno priznao, ali se dalo osjetiti kako se pretjerano ne trudi! Istina, njegova vještina je i ovako došla do izražaja, svakako da duž cijele linije nema, i neće biti bolje bajte, ali su uzdisaji što ne pravi još bolju bili očiti.

I dok je ugodno prolazio prvi mirniji dan od kako smo ovdje, a Mahir privodio kraju svoj rad na izgradnji nove nam bajte, kada sam ja počeo vjerovati kako će to što on napravi biti i najveća novost koju ću u dnevnik ubilježiti, dešava se nešto čemu ćemo posvetiti preostali dio dana.

U bataljon je stigla još jedna manja grupica naših boraca, među kojima i naš Fehim Glibo. Sve skupa i ne bi bilo odmah toliko zanimljivo, da se već na njemu nije vidjelo kako se čini još umornijim - nego smo mi!?

Znali smo da je pred ofanzivu, tačnije kada i imenjak mu Fehim Bibić, otišao u posjetu porodici u Jablanicu, a od njega saznajemo da je s njim bio u kontaktu, da je ovaj odmah poslije smrti majke - lično urgirao kod tamošnje brigade kako bi se obezbijedio kakav prijevoz prema Igmanu. Od obećanja Jablaničana i njihovih iščekivanja, brža je bila Zukina policija. Otprilike se to poklapalo s vremenom kada je veći dio njegove jedinice i napustio ove prostore, a iz nekih razloga od nekoga su dobili zadatak da po Jablanici kupe sve koji su po rođenju s ovih, bolje rečeno s naših prostora. Rodni list je bio i jedini dokument koji su gledali...

Glibu i još nekima je već zasmetalo što su jednu noć noćili u Jablaničkom zatvoru, u vrlo lošim uslovima, ali su istrpili vjerujući kako će im konačno biti osiguran prijevoz prema Igmanu, gdje su i sami tražili da idu.

Prijevoz je sutradan nađen, autobus. To ih je malo iznenadilo, ali ni blizu kao ono što će se putem dogoditi!

Već po pomenu ovoga, Glibu se zgrči lice, kako zasigurno i svaki put kada bi kome isto prepričavao. Nama je tad postalo jasno kako činjenica da su dovoženjem na Igman upućeni proizvoljno - a ne u matične jedinice, zbog čega je sam tri-četiri dana proveo u nekoj jedinici koju su također zvali „Ibogovom“, s ljudima koje je uglavnom vidio prvi put, nije najgore što mu je prebacivanje iz Jablanice donijelo.

U autobusu ih je bilo oko šezdeset. A to se desilo na Bradini. Zastali su da odmore, ručaju - ko ima. U svakom slučaju, da uzmu zraka. Sve vrijeme do tada, jedan od trojice koji su ih pratili nije zatvarao usta. A sva mu se priča svodila na to kako su ovi dezerteri, a oni kao neke borčine. Išao je svima na živce, ali su ćutali i trpili. Zapravo, jedan od njih ga nije slušao. Nije mogao čuti, bio je gluh.

Opet Glibo zgrči lice, prije nego reče da se zvao Hamza Hamzić, te da je bio srednjih godina. Samo je rođen u Foči, kao mlad je otišao u Hadžiće, tu je živio do početka rata. Kad su Hadžići pali, pokušavao je zbrinuti porodicu, tako se i zadesio u Jablanici.

Imao je uredne papire od ljekara, da je gluh, potvrdu Vojne komisije o stopostotnoj nesposobnosti. Obećavali su mu u Jablanici da će vidjeti s nekim humanitarnim organizacijama da mu se sredi odlazak u inostranstvo, da mu se pokuša spasiti ono vrlo malo sluha što je još imao. Ali, jedini papir koji je tih dana važio je rodni list!

Tako se Hamza našao u autobusu, odnosno na pogrešnom mjestu. Sukrivci su zato i ovi iz Jablaničkog zatvora koji su mu nekako objasnili da te papire pokaže kada dođe na Igman, da je njima jednostavno naređeno: Svi koji su iz Istočne Bosne...

Onog proćelavog, glavnog u autobusu je iritirala ćutnja svih. Hamza ga nije mogao čuti, ali je svakako shvatao da je glavni. Povjerovao je da će ga ovaj razumjeti, da će ga vratiti.

Potrefilo se to u trenutku kada su svi izašli iz autobusa, kad je ćelavko konačno malo i sam ušutio. Hamza mu je prišao, pokučio svoje papire...

Možda je htio i riječima da objasni, ali je ovaj bio brži. Hitro mu je istrgao papire, i ne gledajući ih počeo cijepati.

Znajući šta to znači, Hamza je pokušao da ga zaustavi. Ćelavko je to i čekao, znatno krupniji snažno ga zgrabi, luđački povuče ustranu. Do jednog od dvojice svojih pratilaca. „Povalji ga!“ - Glibo jasno naglasi sandžački naglasak, objašnjavajući šta je jedino rekao jednome od njih.

Potom ponovo zgrči lice. Nekoliko sekundi tako vrtje glavom, puštajući da doslutimo šta je uslijedilo, a zatim  nastavi:

-       Ubi ga hladnokrvno. Onako, metak u glavu. Koja hrmpalija, koja životinja od čovjeka. Ne znam, ne znam kako da nekog onakvog nazovem čovjekom. Nisu im ni četnici ravni...

-       A, ko je taj ćelavko, kako ga već zoveš? – pitah.

-       Otkud znam. Ovaj što je puc'o je meščini običan policajac, a ovaj sigurno nije. Sad, koju čiviju glumi, jadi ih njihovi znali.

-       I, vi ste ga morali ukopati!? – Ahmo je sljedeći s pitanjem.

-       Ma jok, ost'o je. Ne smiješ. Znaš šta nam je poslije ovaj rek'o!? Pita „Ima li još neko da mu je nešto nejasno!“

-       Reče da vas je bio pun autobus!? – Salja, kao nije razumijevao situaciju.

-       Jeste, ali... Ko se nad'o da budala more to uraditi. Osim toga, niko nije ni puške im'o. A i viša polovina nije nikad jedinice vidjela, baš k'o i Hamza. Pola je tu bilo đuturuma, jali skroz mladih. Ali prvi kojeg je trebalo osloboditi je bio baš Hamza! Čovjek, haman ništa nije mog'o čuti.

-       A, je li Bibić s vama? – Lato se sjeti.

-       Kakav Bibić, umak'o je on dan ranije, s nekakvom kampanjolom. Đe će komandanta brigade neko da zatvori, a morali su ga skloniti da se mi ne možemo buniti. Boga pitaj đe je završio. Neko kaže da je tu, neko da uopšte nije na Igmanu.

-       I, osta Hamza na Bradini? – opet Ahmo.

-       Osta.

-       A, koga je imao od porodice? – ja pitam.

-       Njegovi su dolje u „Barakama“. Skontaćeš ako kad odeš, dolje je i tvoj Mufo... Nema dana da ja nisam dolazio dolje, a tako sam i Hamzu upozn'o... Im'o je ženu i tri sina. Dvojica su haman klipani, četrnaest i šesnaest godina, a onom namlađem - dvije i po. Kako je to slatko dijete, ja u životu slađe vidio nisam. K'o jabuka. I pametan mali, to je čudo.

-       Veliš, viđ'o si mi Mufa – nekako mi se učini da je i najbolje da malo skrenem temu.

-       Kažem ti, svaki dan. Ma, Mufo ti je snađen, kakav je vazda i bio. Nemaš se ti šta brinuti za njega. Znaš ga, da ga čovjek iz aviona baci on bi se na noge doček'o, k'o i mačka. U pustinju da ga gurneš on bi za po sata naš'o izvor. Jedino... bio je sredio, preko Crvenog krsta, dobar ti je on i s njima, papire od HVO da ide u Split. I otišli su bili on i ovaj mu jedan jaran Ibrahim Efica, dao i pratnju. Neki, k'o i oni što su. Dupli putni troškovi! A Mufo se prvo i bunio, trebaju mu iz noge da vade tetive kako bi mu ih u ruku ugradili, on sve ponavlj'o „Bolje mi je ostati sakat' u ruku, nego sad biti i u ruku i u nogu“. Helem, on i taj s njim se dogovore i do Splita odu autostopom, da uštede para. I tamo su ti se oni provodili, svaki dinar popili. Opet su se stopom vratili.

-       Čuj Mufa. Pa, možda je i u pravu – Lato se, dok je Glibo o ovome pričao, sve vrijeme smijao – a možda je i skont'o da mu je ovako pametnije, ovako ga niko neće mobilisavati.

-       Neće kurac! – Glibo skoro vrisnu – da ga oni njegovi ne sakriše bio bi ti i on ovdje. Kažem vam, nema veze da i cijele ruke nemaš, samo ako si u Foči rođen...

-       Jah, nego šta bi dalje? – nakon nekih tridesetak sekundi šutnje, Salja zatraži da Glibo nastavi.

-       Stigosmo na Igman, onakvi nikakvi, i tužni - a bogami i pomalo uplašeni, i u glavi nam je samo da će tu nevolje prestati, da će nas u naše jedinice. Jok, prvo nas, doduše, daše opet nekakvim ljekarima. Eto, od nas šezdeset - ti su oko dvadeset vratili. Vala, ko god se požalio. Pitaju, sve - šta je kome. Šta ću reći, kad mi nije ništa... Jebiga, to četeres što nas bi zdravo, samo pripojiše još nekima što su ih doveli iz Hrasnice, i odmah nas zajmiše sve redom. Nake nam puške podijeliše, okvir-dva municije, donekle s kamionima, a onda u kolonu. Utom i mrak, nekud nas odvedoše, i samo počeše ostavljati po dvojicu-trojicu. Nema svugdje ni rova, nemamo mi ni komandira ni ikog kurca, samo su nam pokazali u kom su pravcu četnici. Šta ćeš, sjedi, lezi gdje si... Ono, noć inekako prođe, ali kad svanu... Negdje ispod puca, ti ne znaš ni ove što su s tobom, kamoli - one do. Hajde, počesmo se dogovarati, po jedan poče ići, dozivati. K'o i snađosmo se nekako, saznasmo i za nekak'u jedinicu do nas. To bi još i najgore, dođe njima doručak, dođe i ručak, ili večera - šta je već, nama niko nije ni mukaet. Nekako se drugi dan pomiješasmo s tom jedinicom, pola je naših ponovo zbrisalo nazad, u toku noći, pa se ova jedinica morala i pomjeriti, inače smo mi kao dovedeni gdje je kao šuplje... Počeše i nama pomalo sipati... Eh...

-       Šta je bilo? – dvojica-trojica istovremeno upitasmo, vidjevši ponovo grč na Glibovom licu.

-       Negdje poslije tog prvog ručka stadoše četnici granatirati. A oni rovovi ni na šta ne liče, samo malo začeprkani, ne mereš u njih ni stati. Nego lezi vani, pa šta ti Bog da. I gledaj da se smjestiš negdje gdje je opet malo k'o zaklonjenije. Tako nađosmo neki k'o brijeg, ja i ovaj mali što je bio sa mnom, a još nam dvojica dođoše. Tu je i jedna bukva, oni s jedne, nas dvojica s druge strane. Uvijek su ovi tu dolazili, kad bi padale granate. Sve je to mlado, neće to ni da zalegne kako treba... Padoše dvije-tri malo dalje, ovaj moj usta i ode, sjede na oni rov. Kad će belaj, kad mu suđeno... Odjednom se začu zujanje... Dok ja podigoh glavu, meni se i nije učinila toliko blizu, vidim - nema od njeg ništa. Raskomadan. Pola mu glave odnešeno, ispod njega je već lokva krvi... A čujem i ovu dvojicu, pomagaju, i oni ranjeni. Ne znam šta ću, ne znam koji je više ranjen, ja imam samo jedan prvi zavoj... Pogledam tamo, vidim da ovaj jedan umire, a ni tom drugom ne mogu sam ništa. Vičem, zovem, ne bi li još ko priš'o... Pritrčaše nekak'i, uzesmo ga nekako, ja sam im pomog'o do nosila, dalje nisam mog'o. Poslije neki dođoše i po dvojicu ovih mtvih. Ja, vjerujte, mjesec neću sebi doći. Prvo Hamza, pa onda i ovo. Nisam ti ja od toga dana, evo i ne znam kol'ko ima, sve kad saberem tri sata zasp'o. Čim zatvorim oči, oni mi momak i oni rov pred očima, a i ova dvojica. Što ti je sudbina, upoznaš nekoga, dan-dva ga znaš, dijeliš s njime porciju graha, onda padne granata i... A znaš da si i ti mog'o...

-       I, kako na kraju da dospijete ovamo? – i nama je bila muka od ove priče.

-       Govorili ovom nekom komandiru voda, on je njušk'o, raspitiv'o se, sazn'o da je Fočanski bataljon na Proskoku, a mi smo bili tamo lijevo, a pošto nas nije puno ni ostalo a njima svakako smjena dolazila, čovjek nam pokaz'o kuda ćemo. Eto, dvojica su ostala u Fočanskom, nas je šest došlo ovdje, a devet je otišlo gore u Jahorinski. Ama, kažem vam, ja sam se danas rodio! Ako ikako mognem, nikad se više od bataljona neću odvajati, neka si sa svojima pa ako je i suđeno poginuti...

 

                                     ***

Dok je Glibo svoju priču privodio kraju, Mahir je izašao obaviti svoj uobičajeni ritual. Sačekao sam da se vrati, pa vidjevši u njegovim očima ono što me je zanimalo, i radovalo, riješio sam to Glibu prikazati na poseban način.

Ustao sam, onako kako bi to i Mahir radio, dva puta se okrenuo, usputno njuškajući nosem, a što je Mahir pratio laganim smijehom, te sjevši ponovo se obratih Glibu:

-       Ni ovdje nije veselije nego gdje si bio, ali ti makar za noćas mogu reći, naravno ako ti vjeruješ u moju intuiciju, slobodno lezi i naspavaj se. Ja ti jamčim da će ova noć biti posve mirna!

Bradina