Đevojka šeta planinom
s devedeset sejmena.
Sva se družina
ljutaše:
„Zašto đevojka
vojvoda?“
Stade đevojka pa vika:
„Ko li će ubit' lišana,
on li će biti
vojvoda!“
Stade družina pa gađa;
Niko ne ubi lišana.
Stade đevojka pa gađa,
ona li ubi lišana.
Baknu joj puška od
zemlje,
frli joj prsten iz
ruke.
Zato je đevojka
vojvoda.
Zato joj oko najbolje.
Zato joj puška
najprva.
Zato joj noge najbrže.
Zato joj srce
najtvrđe!
Cigarete smo podijelili odmah, opremu ćemo večeras. Zuhdija naišao i vratio se, ostalo je obećanje njemu dato, nama prenešeno.
Tu
je minobacač. Šesetka, tek da znamo da imamo nešto. I da manje se nadamo
obećanom odmoru.
Tu
je ponovo i Mahir. Sa svojim ponašanjem. Rekao bih čudnim, ali i dva sata
provedena s njim u Dražinom potoku naučila su me kako takvo njegovo ponašanje
trebam smatrati normalnim.
Jutros
se rano dao obilasku šume, u vezi noćas dogovorenog njegovog zasebnog zadatka,
preuređenja naše bajte. Pred početak granatiranja vratio se, svome kutku
skloništa. Nakon što je granatiranje stalo opet se izgubio u šumi. Nije se
bavio. Kao ni četnički napad.
Opet
su napali lijevo do nas, na piklić i oko njega. Dio koji napadaju četnici ne
granatiraju. Artiljerijsku vatru su prebacili na bokove. I vrlo smo blizu, i
dovoljno daleko i od jednog i od drugog.
Prvotno
sam kanio da se svi damo na pripremu položaja, četnički napad je promijenio
moje planove. Uzimam Ahma i Lata, te Salju i Šabana, naš rov prāznim
prebacujući Traleta Abidu.
Možda
je nekorektno što nisam i Mahiru definisao gdje će, podrazumijevalo se da on
ostaje na svom zadatku. Dok je napad, i grantiranje, neka bude gdje hoće.
***
Tek
što smo zakopali, linijom je naišao Galib. Zadatak novog komandanta brigade je
shvatio onako kako treba, ili ozbiljnije nego su to neke priče o njemu
pretpostavljale, tražio je način kako da se sami između sebe odmorimo. Iako smo
svih ovih dana ostali bez stotinjak boraca, makar smo rovove bolje utvrdili, pa
se usudio procijeniti kako svakog dana možemo slati po jednu šestinu, na
Bjelašnicu - da bi se okupali.
Galib
je bio zadovoljan čvrstinom našeg dijela linije, a neizostavno je prišao i
nama. Meni ponovo vrati sjećanja na naš prvi susret, na riječi što mi tada
reče, na utisak koji nikave priče nisu mogle izmijeniti.
- Šta
to radite? – obrati mi se mirno, pokazujući kako ni on mene nije zaboravio.
- Ukopavamo
se, tek smo jutros dobili minobacač.
- Vidim
to, ali... To je šesetka. Je l' imate osamdesetdvojku?
- Nemamo.
- Koliko
imate mina?
- Trideset.
- Trideset!
– na licu mu se pojavi osmijeh, onaj neoduševljenja – daj, čovječe, nema se
vremena... Jesi li ti spremio ciljeve? Znaš li koliko je odavde do ovog dijela
gdje se puca?
- Ciljeve
jesam spremio... Ne znam baš tačno koliko je do dolje. Sad ću da vidim na
karti.
- Šta
ćeš, bolan, gledati na karti!? Idi i iskoračaj to, a daj meni, ja ću gađati ako
vi ne smijete...
Već
je sa svojim pratiocem prilazio šesetki, rukom ostalima dajući znak da prinesu
mine. Tako da je meni jedino preostalo da uradim što je meni rekao.
Usput
sam Salji kazao da pomogne Galibu da nađu tvrđe, stabilnije mjesto, odnosno da
minobacač ipak malo ukopaju.
Kada
sam se vratio to je bilo gotovo, a Šaban se već dao i razvlačiti žicu prema
pikliću gdje se nalazio Ćasara - koji je danas komandovao tim dijelom.
Dok
i to bude gotovo ja sam na glas razmišljao:
- Dvjesto
dvadeset koraka, podijeljeno na sedamdeset cenata, to mu ga dođe oko sto
četrdeset metara. Ali, za sigurnost ću uzeti još sto pedeset, pa ćemo prvu da
ispalimo na tri stoje.
- Bio
mastan, šta ti to znači – Salja je imao svoju logiku – oni daleko sto pedeset a
ti gađaš tristo, to kao da im ne daš da se povlače.
- Manite
se priče, nego zaviri u te knjige, vidi već jednom te elemente – Galibu se
žurilo, kao i ovima dolje na pikliću, nekoliko ih je s nestrpljenjem gledalo
prema nama.
Pogledah
u tablice, i namrštih se. Koristim to što Šaban još nije stigao s telefonom, te
došapćujem Ahmu kako će cijev, i poslije dodavanja onih sto pedeset metara biti
previsoka, kako me strah prvu ispaliti s ovako dobivenim elementima. Složio se,
te dodasmo još sto metara.
Šaban
se vraćao, a ja naredih svima da se povuku u šumu. Ni meni se nije dopadalo ovo
što Galib radi, ali sam smatrao obavezom da budem uz njega, što drugima nisam
mogao narediti. Jedino je još Salja ostao...
Preznojavam
se u iščekivanju onoga što slijedi. Nije problem, iznenadićemo mi četnike prvim
minama, ali je ovo livada koja je fino ucrtana na karti, pa se pitam šta će
biti kada budemo sljedeći put se javljali, kada Galiba više ne bude tu. Uz sve,
vjerujem da se ovim pozdravljamo i s mirom, bar kada su u pitanju ona naša tri
rova, do sada su četnici prebirali isključivo brinom.
Što
sam razmišljao - razmišljao sam, Galib ubacuje prvu.
Sav
sam u znoju, svaka sekunda koja je prošla duža je od prethodne. Nije me
smirivala ni Galibova mirnoća, znao sam da on ne posjeduje ništa od Mahirovih
osobina.
- Ništa,
ova je slagala – ono što je imao, svakako je i hladnokrvnost – idemo odmah drugu.
Druga
je aktivirala, ali podaleko. Istovremeno je iz šume Šaban javljao, kao i neki
momak s piklića.
Ovaj
put ja nisam imao šta sumnjati, smanjujem za dvjesto metara, odnosno mina ide
samo s osnovnim punjenjem, i opet cijevi visoko dignutom u nebo.
Još
je jedna slagala, ali i četvrta pala puno bliže.
Zebnja,
koja je jedva iščekala vijesti s piklića. Splasnula je kada se Ćasara javio s
viješću da je bila dobra, ali i da još skratimo.
Najrpije
pedeset, zatim još dvadeset metara.
Taj
drugi put je Ćasara skoro vrištao! potvrđujući da među četnicima već ima
pogođenih, da s tim skraćenjem - samo još nastavimo i šarati, lijevo i desno.
Ispalismo
tako desetak, a utihnuće četničkih pušaka i vriska ovih naših s linije ohrabri
i ostale pa smo u momentu svi bili kraj šesetke.
Ja
bih se usprotivio, zagalamio, ali mi Galibova jednaka hladnokrvnost nije
dozvoljavala.
A
od njegova odlaska brži su bili zahtjevi Ćasare da nastavimo gađati niz potok,
jer su se četnici počeli povlačiti.
- Da
ispalimo jedno-dvije? – pitam Galiba.
- Baš
si budala – sad mu je osmijeh bio malo lakši – slušaj šta ti čovjek govori,
ispucaj to što imaš a onda šutni tu cjevčicu neđe u šumu. Ako kad nabave još
mina...
Galib
ode, ali nesta i sveg našeg straha.
Jednu
za drugom ispalismo preostale mine, radujući se svakoj koja nije slagala. Potok
smo pratili, a da li smo tačno procjenjivali brzinu četničkog povlačenja ono je
što nećemo ni saznati.
Zato
smo dijelili radost onih što su odmah silazili u potok, našavši dva mrtva
četnika, još krvi od ranjenih, te nešto naoružanja i opreme, cigareta...
***
Čestitao
sam Ćasari na hrabrosti, na vjeri u nas. Priznao sam, ja bih se teško usudio,
ma koliko da bih nekome vjerovao, navesti ga da mine ispaljuje na desetak
metara ispred mene. I bez obzira što je tako jedino ispravno, što se jedino
tako moglo doći do rezultata do kojih smo došli.
Nama
je drago bilo i to što smo ocijenjeni kao zaslužni za odbijanje dosad najjačeg
četničkog napada na našem pravcu. Galib je, valjda, samo usput svratio...
