Dockan pođoh zelenijem lugom,
sa đevojkom, nevjernijem drugom.
Vezah đoga za zelenu granu,
a đevojku za desnicu ruku.
Pa ja zaspah u mirisnu travu.
Ispade mi sanak na uranak.
Al' mi nema đoga ni đevojke.
Ćerah traga do Novog Pazara,
al' mi evo đoga na pazaru.
Prodaje ga lijepa đevojka,
kupuje ga azgam udovica.
Izgubio sam orijentaciju s vremenom,
a ni u prostoru se ne snalazim najbolje. Ne znam dokle smo stigli, tek je zora
svanula prije nego sam očekivao. Jedino dobro što donosi je činjenica da sad
jasno vidim i Lijevo Krilo i teret na njemu, i oči konjske što mi govore da pretjerano
brinem, da će on, i ja s njim, sve ovo idržati.
Ubrzo
se zaustavljamo. S nevjericom prihvatam kako prve probleme ima neko drugi. I to Durići,
od kojih ne vjerujem da ima iko vještiji u ovim poslovima, tek su pri
svjetlosti jutra uvidjeli kako je gore ipak loše izbalansirano, traže način da
poprave tovar.
Dok
gledam Adema kako prilazi Saju, upućuje ga da pronađe kamen od nekoliko
kilograma, vremena nema da bi se otovaralo i nanovo tovarilo, ja koristim
priliku i prilazim Zaimu.
Nije
me prevario osjećaj da je on, lišen briga koje ja imah, uspio doći do određenih
informacija, da se već stigao upoznati za neke pojedinosti.
-
Imaju dva velika minobacača – žurio se Zaim da mi
objasni – ukupno je valjda i stotinu mina u ovim sanducima, to je ovo što mi
gonimo. Ranije je stiglo nekoliko malih minobacača, nekakvih ručnih, jurišnih,
tako nekako rekoše... Kao i dva-tri nekakva mala topa, sigurno da je i uz njih
došlo nešto mina, njih je otjerala ona jučerašnja grupa. Ovi drugi su došli po
brašno, u međuvremenu su stigle i ove stodvadeske...
-
Zar nije bilo još konja za posuditi?
-
Jeste, ali što će nam. Ne možeš ti samu cijev na
konja natovariti. Bio si kad se tovarilo?
-
Jesam... gled'o. Od mene je dosta što sam se
javio konja voditi. Gore je bilo dvadeset ljudi što je tovarilo, još su i
Duriće uzeli...
-
Neka su. Oni su najvještiji, rodili su se s
konjima. Zato i jeste pametnije što su oni slobodni. Sajo vodi jednog, no ova
trojica će sve pratiti i priskočiti ukoliko bilo ko od nas bude imao problema.
Kao ovo sada...
-
Ja ipak vjerujem da bi manje problema bilo da oni
vode sve konje!
-
Nije stvar u vođenju konja, to svak zna, za
ovakvim teretima je važniji onaj što ide iza konja. Zato sam ja i izabrao uzdu,
najlakše je voditi. Jedino mi je krivo što nas dvojicu zatekoše ovi, lakše bi
bilo deverati s brašnom. Ali, i ovako mi se jebe, neko mora ići za nama.
Posebno za tobom, i za Sajom, vi ste najteži. Imate po oko sto osamdeset kila!
-
Ne mi, već konji... I, dobro de, nije mogla sama
cijev, ali zar su morali baš ići ovi teški sanduci i lafet!?
-
Vidi se da ne znaš ništa o konjima. Čim su
minobacači stigli, i znalo se da će ih se goniti na Trebovu, pravljen je plan
tovarenja. Nije moglo drukčije. Obje strane se konju moraju jednako opteretiti.
Idealno bi bilo da na jednog mogu dvije cijevi. Hem ih je teško ukrstiti, hem
bi u njima bilo dvjesto kila! Ovako je malo manje. Cijev je podignuta, ujedno i
na utrešelj, a kako god, na lijevu stranu je moralo bar osamdeset. Dva sanduka
i lafet, taman!
-
Neka je i to u redu, što baš nas da zapadne. Što
se ne zamijenimo s onima koji su vještiji, ako se moj pođe preturiti ja ću samo
moći plakati. Opet neko drugi mora prići da priteže. Ne vidim ti ja razlike tu,
ili neki od Durića da vodi i zastane, i odmah popravlja, ili da meni pritrči
kad ja zakukam. Ali, hajde...
-
Vidiš da su otud svi došli sa svojim, ili s
konjima od rodbine, i svak za svog odgovara. A tamo su birali, namjerno one
koji nisu za teže terete. Ovi se ovdje nisu imali gdje sakriti. Tražena su dva
najjača za cijevi, neko se sjetio ovih. Ovo moje jest malo lakše, i zgodnije za
ravnomjerno rasporediti, ali nije sve ni do težine, najviše je do konja. Kako
će koji se snaći, pratiti put... Uglavnom, mog'o si ti bajke pričati, i ja,
ljudi koji znaju - odoka vide. Eto, potrefilo se da Kemura uzme onu ragu, ona
će jedva i brašno donijeti. Ništa se ti ne boj, koliko vidim fino su ti
natovarili. To je važno, a što se tog konja tiče, još bi on mog'o nositi.
Vjeruj mi!
-
Vjerujem ja tebi, osim da su meni natovarili.
Njemu su, Lijevom Krilu! Ne sumnjam ni ja u njega, sjećaš se da smo ga gledali,
da smo zapamtili broj jedanaest.
-
To je on!? Pa, što se sikiraš. Zato ti njega
zoveš Lijevo Krilo. Hoćeš li da se mijenjamo? Evo ti ovaj, i on je fino
natovaren, dva postolja sa strana i ovaj sanduk na utrešelju.
-
Neću. Ako mi se patiti, hoću s najboljim konjem!
***
Taman što smo nastavili, i ušutjeli
se, ulazeći u neko selo, mogao bih prema onim našim izviđanjima brzo shvatiti o
kojem se radi no ne bih se time zamarao, začu se nešto što nas natjera da se
ponovo zaustavimo, odnosno stanemo u mjestu. Do naših ušiju dolazile su glasne
ali ne sasvim razumljive riječi, iz kojih su se razabirali jedino dijelovi
psovki.
U
momentu mi se i glas učini poznat. Po inerciji bježim s konjem kraju puta kako
bih ja zagazio malo u stranu, u pokušajima da vidim i lice onoga zbog koga je
uslijedila ova neplanirana stanka.
Usudio
sam se i poturiti uzdu, nakon ukrštenih pogleda s poslušnim i razumnim konjem,
znajući i da će me neko dozvati ukoliko bi i pokušao otići kamo bez mene.
Nekoliko
koraka uz stranu, i prvo s čime suočavam svoj pogled jeste selo kroz koje smo
prošli, tačnije dojam koji pruža, da je u suštini pusto. Jedino živo što bi
ovdje moglo biti je tamo, na mjestu odakle je dolazio glas. Okrećući pogled u
tom pravcu, uočavam seosku česmu, korito, ili nešto što jako na to podsjeća.
Ne
mislim se verati više, vjerujem da je u stvari voda razlog našeg zaustavljanja.
Nejasno mi ostaje otkud onda psovke, ako je korito bez vode to bi mogao biti
uzrok za neku blažu, tihu psovku, nikako za zaustavljanje cijele kolone.
Razmišljam,
i čekam da se odgovori nekako nametnu, ali prije nego se sjurim nazad konju,
pogled mi se zakova na najkrupnijem među onima što su okružili korito.
Dvije
stvari su se isticale na njemu. Krupne čizme, primjerene njegovoj građi, a
jarko crvene boje, potvrda da su nove, friško zadužene, i identične kakve smo i
mi dobili, te dvije puške na leđima. I puške su mi poznate, to su kalašnjikovi
kao oni što su stigli nakon malih istočnonjemica, a čiji crveni kundaci su se i
jasnije isticali uz čizme.A oboje, uz bijelog konja.
Dijelom
mi je cijela slika zaparala pogled, mislim da tako ne bi trebao izgledati
čovjek u ovakvom konvoju, niti da bi na ovakve zadatke trebalo uopšte voditi
bijele konje, ali mi je srce zatreperilo kada su mi se kroz obrise probuđenog
jutra konture čovjeka učinile poznatim.
Želio
sam biti siguran. A jedini način da se uvjerim jeste da priđem bliže.
Koračao
sam lagano, držeći se brine, povremeno rukama otklanjajući pokoju grančicu, ali
ne silazeći na cestu, na par mjesta sam motrio i teren kojim hodim, nove su
čizme i u mene, posljednje što mi treba je da se povrijedim, nisam se osvrtao
ali sam osluškivao da li će me možda Zaim pozvati. Tišinu je povremeno
narušavao neki blagi pokret, ili tihi rzaj konja, no ništa me neće zaustaviti
prije nego se dovoljno približim.
Prvo shvatam šta se dolje dešava. Taj neko ima problema sa svojim tovarom. U sekundi pomislih da jedino može biti da je jedan od nas, te da su moje nade bile lažne. Zastah, razočarano gledajući u grupu koja popravlja tovar.
Ipak, u sljedećoj
sekundi, u kojoj razabrah šarenu torbicu nađenu u Vrbnici, kompletna se slika
razbistrava.
-
Mufo! – skoro sam vrisnuo, prije nego
samouvjereno kročih ponovo na cestu.
