Oj đevojko, ne mnogo lijepa,
ni lijepa, ni roda bogata;
Al' si mome srce omiljela,
k'o da si me mlada 'mađijala! 30.juli 1992.
Odgovara lijepa đevojka:
„N'jesam, dragi, života mi moga,
nijesam te okom ni viđela.
Tek uzela dlaku iz perčina,
i zemljice ispod kundurice!“
Nismo
slutili da bismo i drugu noć mogli biti ranije probuđeni. Da jesmo, ranije bi
legli. Ili bi manje čitali romane, ili manje pričali.
O
sve izvjesnijim namjerama da će se ponovo pokušati s odlaskom na Igman imali
smo različita razmišljanja.
Remziji
je bilo najlakše, to se njega nije direktno ticalo. Ipak je priznao kako bi, na
bilo čijem drugom mjestu, svakako prvo sačekao Majora. Nije se slagao ni s
podijeljenošću Ćurevaca, što nisu jedinstveni. Ako im je Admir već obećao
prostor i hranu, mogli su svi sačekati. Vjerovatno će ovaj put biti drukčije,
bolje. Mora!
Alija
i ja smo se slagali s njim, za razliku od Mufa. Koji je otkrio još nešto, do
sada prećutavano, ponovo je bio provociran u vezi svoje izdržljivosti i fizičke
građe. To je njega najviše i ljutilo, ostalo mu je poslužilo kao dodatni
izgovor. Ma koliko sve to sada izgledalo ispravnim, jedno nije mogao
zanemariti. Negdje je osjećao šapat sudbine. Činilo mu se da ga je jednom
pomilovao, nije želio drugi put izazivati.
Svoju
sudbinu, ja sam imao još manje razloga provjeravati. Poštedila me tog prvog
puta, sada me pripremala za drugi. Bolovi su mi skroz minuli, tako da ja više
nisam imao dilema. Zanimalo me samo da li će biti dozvoljeno ubacivanje na
spisak, umjesto onih koji će odustati.
Pitao
sam Aliju o njegovom raspoloženju. Nisam ni sumnjao, biće mi puno običnije.
Opet će nas iz kolibe ići dvojica.
Nismo
o tome pričali, ali ispada da je ovako i pošteno. Kada smo Mufo i ja u pitanju.
Svakako je na mene red.
Probao
sam se i našaliti, bez obzira što se može činiti ne sasvim primjereno. Otelo mi
se - kako se ova akcija nije ni mogla izvesti bez mene. Ispravljajući se, dodao
sam da će ovoga puta sve biti sasvim u redu, ako ja budem na spisku.
***
Možda
i hoće! Tako, bar, sluti ovo naše naglo buđenje. Pratioci konvoja su trebali
noćas preko Bistrice, ali ih mi prije jutra nismo očekivali. Ipak smo
prepoznali rzanje konja. Jedino je i mogao biti Šaćirov.
Nije
nam trebalo puno da skočimo. Naša želja za više sna je ništa spram činjenice da
su se vratili. Živi i zdravi!
Žurili
smo za potvrdom. Otvorili smo kolibu prije nego je Šaćir stigao smjestiti
konja. Dočekao nas je njegov smijeh.
Odmah
nam objašnjava da potpuno razumije našu uzbuđenost, da je sve čuo kod magacina,
dok su otovarali robu. Potrajalo je dovoljno da im se kaže skoro koliko i mi
znamo.
Ostalo
je vremena da i oni prenesu svoje utiske. Isto će i nama reći.
S
one strane Bistrice, bilo je uobičajeno. Dopraćeni su sve do samog prijelaza.
Kako je vrijeme bilo oblačnije i kako se noć malo ranije spuštala, to nisu
željeli dangubiti. Zato ih nije čudilo što s ove strane nisu bili sačekani.
Većini je ovo bio drugi ili treći put, lako su se usudili bez čekanja
nastaviti. Nisu smatrali neophodnim ni da svraćaju među Jelečane.
Naravno,
posebno se osvrnuo na dio puta koji je prolazio kroz Mladi gaj. Prošli su ga
mirno. Zato što ni o čemu nisu imali pojma. Da su i slutili šta se tu desilo
prethodne noći, pitanje je da li bi i s Grepka krenuli.
Ovako,
sve im je izgledalo normalno. Čak i - to što su osjetili kroz Mladi gaj. Ali su
brzo povjerovali kako se radi o životinjskim leševima...
Nije
nam zamjerio zbog janjeta, čak se obradovao onom što je ostalo. Nasmijao se i
Pjovkovoj pronicljivosti.
Svakako
smo odlučili ne spavati. Mufo i Alija su mu prepričali ono što nije znao a što
je njih vratilo na vrijeme. Priznavali su kako se tek sad ježe, kao da tek
postaju svjesni da je sve istina i da su bili nikad bliže smrti, od izlaska iz
sela. Pod onom nervozom, pitanje je da li bi se stigli pribrati...
***
Šaćir
je govorio o Nedžibu. Iz jednog su sela, skoro su skupa odrastali, dobro se
poznavali. Baš je on bio slika čovjeka kome ni sudbina ne može ništa. Činio se
bržim od sudbine, spremnim da uvijek namiriše opasnost. Najzlobniji su stizali
reći kako taj ne bi metka ispalio ni kada bi se tri rata sastavila u jedan.
Bilo je objašnjenje otkud on uopšte u tom stroju. Poslije svih civila, smatrao
je i ovo samo običnom šetnjom do Grepka i nazad. Priliku da se pokaže boljim
nego što jeste. Samouvjereno je bio bliže čelu, suprotno od onoga što bi se od
njega očekivalo.
Ali,
kako se o rahmetlijama uvijek treba nešto i lijepog reći, nije propustio
ukazati na njegovu bolju stranu. Itekako je volio društvo, uvijek spreman za
njega sve učiniti. Zapjevati, popiti, i pobiti se ako do toga dođe. U tim
situacijama, društvo je uvijek moglo računati na njega. Jeste to bila odlika
svih iz tog kraja, ali je to on najizraženije isticao. Skoro pa da je prizivao
potrebu za tim.
Tragao
je Šaćir još za onim što bi istakao u vezi Nedžiba, u sve nisam ni vjerovao, pa
sam se povremeno vraćao na slike koje sam sam bio o njemu stvorio. Meni se, sve
do noćas, činio mnogo drukčijim. Nisam ga poznavao!
Pripadao
je srednjoj generaciji, iz moje perspektive gledano, ali je sačuvao mladalački
izraz lica, koji bi svakome ko ga prvi put vidi slagao bar za pet godina. To je
potvrđivalo da se trudio sebi život olakšati koliko god je bio u mogućnosti i
prilici.
Uredno
i elegantno lovačko odijelo nije pokazivalo samo njegovu ljubav prema lovu i
skrivalo manji višak kilograma, ocrtavalo je njegova nastojanja da uvijek bude
oko centra zbivanja. Otud i velika peruška zadjevena za šešir. S ukusom, ali
prije svega kako bi bila primijećena.
Tako
obučenog, nedvojbeno ponositog i gordog, prividno uvijek odlučnog da sve vidi
kako mu odgovara, doživljavao sam kao nekoga ko je morao biti vrlo blizu
Majora. Zaboravljajući da odijelo nikad nije činilo čovjeka!
Između
onoga što sam prije mislio i toga što sada znam o njemu, nisam tražio sredinu.
Ništa od toga neću zapisati. Samo ime. Vjerujem da je tako najbolje. Kad god
budem čitao, neka mi sjećanje približi osjećanja koja pobijede. Drugi čitaoci,
opet, neka samo uzdahnu. Kao i za Ismetom, jednim ili obojicom Zametica, onima
kojima ni ime ne pomenuh...
Aljo
je nekoliko puta upozoravao da možda i griješimo, zijevajući a prkoseći potrebi
za snom. Nikad ne možemo znati šta sljedeći dan nosi!
