Kad sarhoši iz mejhane
pođu,
svaki nosi ruku na
saruku,
a moj dragi ruku na
srdašcu.
Gledala ga draga sa
čardaka:
„Mili Bože, šta li mu
je bilo?
Il' je željan vina i
rakije,
Il' je željan lica
djevojačkog?“
Nije
Šaćir ništa prizivao, ali je bio u pravu. Ni ovaj dan neće proći bez
iznenađenja.
Taman
smo se vratili s doručka, s novostima koje nisu slutile uzbuđenja. Pola
Ćurevaca je još tu, oni su uporniji u zagovaranju novog pokušaja. Ili, makar
traže odobrenje da večeras dio njih ode po tijelo Ismeta Balića. Čekaju odgovor
Admira, možda i Majorov dolazak.
Popričati
s nekim ovdašnjim iz one kolone, a biti načisto šta misli, skoro je nemoguće.
Najviše zaziru od sujete zvane izdaja. Protive se upornosti Ćurevaca, ljute na
neke njihove komentare da je greška u nama, našoj organizaciji. Ne prihvataju
da bi drukčije bilo da su, recimo, oni bili u ulozi organizatora. Prijepirka
koja je razumljiva koliko i razlika u povjerenje Majoru. Ovdje je i prihvaćen i
omiljen, tamo samo prihvaćen.
Uglavnom,
nije bilo priče u kojoj se nije pomenuo. Koliko god da je poštovan kad je među
nama, dvaput je više - kad ga nema!
Sve
je vodilo tome, ništa se neće preduzimati dok se ne vrati. Zato se mi nismo
predugo zadržavali, i u kolibi možemo čekati.
U
jednom sam trenutku opet pomenuo Seja Bajrovića. Potom sam izašao.
Pomislih
kako sam postao vidovit. Jasno sam vidio kako se logoru približava neko iz
pravca Videža.
Nije
me dugo držalo uvjerenje da je to Major. Presporo se kretao, nije bio na konju.
Svejedno, radoznalost je ono na šta niko u ovim vremenima ne može biti imun.
Pozvao sam i ostale.
Dok
sam ja mislima kružio oko toga da sam to uradio bez potrebe, kako je jedino
moguće da se radi o nekom Jelečkom kuriru, što je bilo za očekivati, ali ne da
bi se nas to žurno ticalo, Šaćir je izoštravao svoj pogled.
-
Nedžib... Nedžib Muhović! Ljudi, ono je on! – ma
koliko bilo iznenađujuće, nije zvučalo nemoguće.
Nije
bio jedini koji ga je prepoznao. Već se, ponovo, skuplja gomila kod kuhinje.
Ovaj ćemo put stići na početak priče.
Dok
smo žurili dolje, bježao sam od nekih misli. Čudno je bilo da jedini nije
postupio jednako. Da se nije povukao nazad, gdje su se svi preživjeli okupili.
Ipak, mogao je na sve ličiti, izdajnik nije mogao biti!
Skrivajući
i od sebe samog da sam to i pomislio, zagrijavao sam se za njegovu stranu
priče.
Stigli
smo kuhinji prije njega. Vidjeti mu lice koje je prije bilo kojih riječi
otkrivalo makar to, vraća se kao poražen, nikako kao pobjednik. Osim toga, meni
se opet vraćao u okvir slike u koju sam ga sam bio uramio. Slike, koja je samo
slijedom događaja malo pohabana.
Nije
tražio sažaljevanje, samo saosjećanje. Što bi činio i svako od nas. Nije mario
za izgled, uvijek je život važniji.
Prljava
i pocijepana lovačka uniforma, stoje svakom ranjeniku. Kao i zavoj na ruci,
prebačen i preko ramena. Posebno što je bilo očito da ga je sam sebi postavio.
„Živ
si!“, „Dobro došao!“,“Đe si, čovječe!“, „Mi te prežalili!“ – neke su od riječi
kojima smo ga dočekali. A između njih i poljubaca najbližih, čuo je i jednu
provokaciju, došlu također od nekog bliskog rođaka ili ahbaba. Taj mu je
poručio da se ide odmah kupati, kako bi ga brže sahranili u već pripremljen
mezar, jer može biti granatiranja...
Nedžib
je svima odgovarao, već prema pitanju. Nije bio previše iscrpljen, neće nas
uskratiti ni za jedan detalj koji nas zanima.
-
Sve je u redu, i da se nasprdate... Ali, reći ću
vam: Meni je draže što vidim vas, nego vama što vidite mene! Vjerujte.
Uostalom, kad čujete, samo vam može biti drago što niste bili na mom mjestu.
Nabas'o sam ja jutros na Jelečki logor, oni su mi rekli da ste se svi izvukli,
sem petorice za koju i vi znate... Ja ni za kog nisam znao. Bio sam odmah iza
onih momaka, kad je zapucalo. Vidio sam i da su oni odgovorili. Neki i stojeći,
zato su i izginuli. Bio sam i ja malo, sekund zbunjen. Dok nisam vidio prvog da
pada. Taman se bacih, osjetih da me pogodi. Meni se učinilo - odbilo mi ruku.
Osjetio sam udar, al' nije me boljelo. Valjda i od straha... Ne znam je li me i
bilo strah... Jeste, da me živog ne ufate. Znam da imam bombu, bih da je
izvadim iz džepa, ne mogu rukom maći. Probam noge, osjećam ih. Al' ne smijem
ustati. Bojim se iskrvariću, zato se odlučim previti, imam zavoj. Ne mogu tu,
moram se nekako svaljati u onaj potok iza... Kad sam vidio da je samo prst, ne
mogu da vjerujem. Previjem se nekako, izvučem bombu i čekam. Ono melje, meni se
činilo bar sat. Oni galame, vrište, dozivaju se, meni se čini naši jauču. Bio sam
kont'o da sam i jedini još živ. Pogotovo, kad su prestali pucati. Kad su počeli
pretraživati teren, mislili da smo se posakrivali... Jedni su prošli dva metra
iznad mene, nisu me srećom našli. Ponekad me ruka zaboli, moram se malo
pomjeriti, al' mi stalno na umu da ne izgubim orijentaciju. Jebiga, ne smijem
čekati ni da svane, krenem nazad onim potokom, tu sam se i izgubio. Odbih se n'akoj
livadi, ne smijem na nju, ne znam ni dokle se smijem vratiti... Vrtio sam se
cio dan tuda negdje, nikako da izbijem na put. Tek negdje predveče... Onda sve
pomalo, jedva osjećam put pod nogama... Taman je bilo svanulo kad sam skont'o
gdje sam, da sam blizu Jelečaka. Javim se, ispričaše mi za vas, dadoše mi da
jedem, vikali su i da me previju ponovo. Nisam htio, krv je već stala, samo da
mi se, rekoh, dokopati moje Trebove...
To
je bila njegova priča. Naravno, slijediće pitanja. O osjećanjima koja su ga te
noći pritiskala, posebno poslije - kada je vidio da je sam, sve do trenutka
kada je poznao Jelečki logor, kada je konačno shvatio da je uspio. Bilo je
korektnih, ali i onih manje.
Odgovarao
je. To me nije čudilo, bez obzira na proživljeno, nije izgubio osjećaj uživanja
biti u centru pažnje. Čudili su me oni koji su ga sve to pitali. Kako njima
nije počelo dosađivati, ionako više nije pitanje događaja, samo osjećanja.
Svako ima pravo na svoja.
***
Zasjeda
je bila! Vrijeme će otkriti ulogu nekoga od nas, poginule neće vratiti. Svi
koji su preživjeli, zaslužuju bar toliko divljenja. Trebala je hrabrost izvući
se odande. Kako je ko uspio.
Jeste
se u nečemu njegova priča razlikovala od drugih. Samo je on vidio da je duže
trajalo, jedino on zna da su četnici prilazili leševima. A u Jelečkom logoru je
saznao da su se i oni povraćali, spasili ranjenog od braće. Njemu nejasno,
nekima sumnjivo kako tada nisu i na njega nabasali. Ili, zašto im se nije sam
javio. Od četnika se skrio, poznavši da su oni...
Nagađanja.
Niko nema pravo odmah tvrditi da on izmišlja, možda su četnici napravili pauzu.
Drugi se povukli, on čekao. Nije mogao, nije imao hrabrosti, ili... Kasnije
skupio hrabrost, počeo lutati, Jelečani ga mimoišli.
Prisjetih
se svog i Buljanovog lutanja. Mi smo imali sreće, opasnost koju smo osjećali
nije bila vidljiva, ali jeste prisutna. Bili smo dvojica, ovce i koze ne
računam, puno lakše za šetnju nepoznatim. Opet se sjećam šumova, bilo da ih je
pravio vjetar, ptice ili neke druge životinje, na sve smo reagovali. Doživljeno
je - često teško za ispričati.
Zato
hoću i njega da shvatim. Nije on ništa izmislio. Samo priča ono što je osjećao,
što mu se desilo ili što mu se učinilo.
Biću
u kolibi prije nego čujem kako neko vjeruje da je i ranjavanje izmislio, da se
sam ranio kako bi bio dočekan kao junak. Kao da mu treba neko više priznanje od
toga što je ostao živ. Ja jesam u istoj sekundi pomislio, ali i odbio,
mogućnost da je on onaj... Nisam siguran da će svi to uspjeti zadržati u sebi,
priče o izdaji se sve više iz sumnji pretvaraju u istinu. Svakako će se početi
i imena pominjati!
Šaćir
i ostali, kada su se vratili, još nisu donijeli tako oštru priču, ali nisu ni
došli bez ikakve. Mnogi vjeruju da Nedžib nije mogao zalutati, samo se
pritajiti, sve da bi sad bio gledan kao junak. Po cijenu da je to trajalo dva
dana!?
Ne
znam, možda se i za mene i Buljana slično pričalo.
Mučno
mi je razmišljati o tome, slušati još više. Pokušaću izbjegavati, neće vječno
trajati. Samo da se Major vrati...
