Da sam pčela želja mi je
pusta,
pa da sletim curici na
usta.
Molio bih da me l'jepo
primi,
med da sisam i ljeti i
zimi.
Ja sam lopov, svo me selo
znade,
svak me znade, volim da
ukradem. 20. juli 1992.
Ja ne kradem što lopov
ukrade,
već poljupce od curice
mlade.
Curica mi u krađi pomaže,
ja je ljubim, a ona mi
kaže:
„Moli, dragi, sudbinu i
vraga,
da nam nana ne uhvati traga.“
Sinoć
smo do dugo u noć sjedili, pričali o tome šta se trenutno dešava. Ni mi nismo
bili najzadovoljniji smještajem i uslovima, ali - rat je!
Čudili
su nas postupci onih koji nas napuštaju, jučer ih je još otišlo. Htjeli su za
Goražde, a ovdje neće. Žele biti na Trebovoj kada njihovi budu išli.
Jučer
je otpraćen i drugi konvoj. Oni koje smo poslali po hranu se nisu vratili,
pričao nam kurir što je umjesto njih dotjerao hranu, ali i nekoliko pušaka. Ni
on nije htio ostati ovdje.
Nikog
ne osuđujemo, samo pričamo između sebe. Zapravo ih nastojimo razumjeti, srce su
pokazali prvom odlukom. Nisu oni krivi što za Goražde nismo ni otišli, a biti
ovdje i znati da tvoji uskoro dolaze ipak je nešto drugo.
Valjda
se počnu vraćati, kako budu ispraćali svoje.
Alija
je sašio ruksak. Prezadovoljan sam, ne bi ni bio red da je moj bolji od
njegovog. Ne bi bio red da mu bilo šta prigovorim, vidio sam koliko je naporno
raditi s onim šilom i tvrdim šatorskim krilom.
Shvatam
da ga je prvi smorio, to je osnovni razlog što ovaj ima samo dva prednja
pridžepka, bit će da nije ni imao toka zadva mala sa strane, kao i što je sve
skupa lošije dizajnirano, uključujući i kaiševe za kopčanje. Najbitnije je da
je materijal isti, jednako čvrst i da će apsolutno poslužiti svrsi.
***
Ipak,
glavni se događaj, o kojem smo tako dugo pričali, dogodio u sumrak.
Odveo
sam Remziju onoj hali. Uveo kroz isti prolaz, pokazao kesu. Pri onako smanjenoj
vidljivosti, činila se još zagonetnijom. Na Remziju je djelovala neodoljivo.
Najprije
je pogledom odmjerio svaki pedalj zemlje uokolo. Očima je bilježio sva mjesta
gdje može stati nogom kako bi se bezbrižno spustio. Dok nije očima bar dva puta
uspješno „sišao“, nogom se nije usudio. Bio je uvjeren kako je isti put
koristio i onaj koji je kesu tu skrio.
Morao
je u šiblje ući na suprotnoj strani. Mene je ostavio na istome mjestu, s
tojagom, kako bih mu bio spreman pripomoći ako zatreba.
Čekalo
ga je sedam-osam preciznih koraka. Nije bilo lako, vidjelo se po znoju koji mu
je osvajao lice. Međutim, on ne bi bio on - kada bi odustao!
Obojica
smo odahnuli kada je konačno kesu imao u rukama. Bio je uzbuđen, ali se nije
usuđivao odmah provjeravati. Želio je što prije nazad.
Vidjevši
da se uspješno izvlači, požurio sam k njemu. Zbog toga što su njegovi napori da
izađe bili veći od samoga spuštanja, htio sam mu bar malo pomoći.
Sve
je to bilo ništa spram našeg razočarenja u odnosu na znatiželju i očekivanja.
Nisam vidio, nije mi ništa govorio, ali mi je bilo jasno. Prema psovkama, a
kojima baš i nije bio sklon.
Nije
se, čak, potrudio ni da sve vrati kako je bilo. Spustio se do pola, i kesu
okačio o prvi veći grmen.
Tek
mi je u povratku, uz sebi svojstven smijeh, priznao kako je luđi onaj koji je
ovo ovako sakrio. Pribor za pčele nije vrijedio tolikog truda, mogao se samo
zakopati kao i neke vrijednije stvari.
Znao
je da će zbog ovoga dugo biti šale na njegov račun, ali se nije želio tako
osjećati. Bio je zadovoljan kako je, ipak, uspio saznati o čemu se radi, ali i
činjenicom da će se još neko „upecati“, sad kada je kesa na vidnijem mjestu.
