Đulizara cv'jeće brala,
niže dvora Dizdareva.
Gledao ju Dizdar-aga,
Đulizari govorio:
„Đulizaro, dušo moja,
oper' mene zlatni stremen!“
Odvraćala Đulizara:
„Ne mogu ti stremen prati;
Ne mogu ti stremen prati,
hladna voda predaleko,
jarko sunce na visoko,
rakli sapun na čaršiju!“
Njoj mi zbori Dizdar-aga:
„Hladna voda – suze tvoje,
jarko sunce – lice tvoje,
rakli sapun – ruke tvoje!“
Pričom
o onome od sinoć smo započeli i naš današnji boravak na Arapovu grobu. Tražio
je Remzija ko bi se s njim kladio kako ćemo, kada se vratimo, već imati njen
nastavak...
Ja
sam se više zanimao nastavkom priče o jučerašnjem granatiranju. Slučajno sam
pri polasku našao ostatke jedne od raketa. Ovaj put mi nije trebao Mujo Humić,
poznao sam je. Mogao sam se uvjeriti kako je tačno ono što sam, ne tako davno,
učio u bivšoj JNA. Rakete VBR-a padaju pod malim uglom i prave ne mnogo gelera.
Ipak
nisam mogao zamisliti da je to baš takvo. Skoro cijela raketa je bila u komadu,
sa svim krilcima, po kojima sam i znao da ne griješim. Samo je bila uvrnuta,
iskajišana. Naoči strašna za vidjeti, ali je i bolje nego da nije tako.
Kako
je blizu pala, sreća da nije imala puno gelera. Objašnjavao sam to Mufu, Aliji
i Remziji. Djejstvo VBR-ova i nije predviđeno za živu silu, osim u psihološkom
smislu, baš zbog onakvog frndanja. Oni su za utvrđenja, i tada u plotunu.
Međutim, ovo nikako ne kazuje da se po selu možemo ubuduće komotno kretati.
Naprotiv, ukoliko počnu koristiti minobacače i haubice...
***
Uz
sve loše što nas prati, bi i nešto što nas je ipak radovalo. Nas četvoricu Mujo
neće razdvjati!
Pušaka
nije doteklo. Nismo se otimali, znali smo da će ih uskoro biti viška. Dobri su
i karabini, lovare. Zapravo, sinoć je jedino falilo da i ja zadužim. Samo sam
se nasmiješio, osjećao sam kako neće tako dugo biti. Ostaće mi ova, koju mi
neko sinoć kao posudi...
Nije
nas začudilo ni kako smo jutros raspoređeni. Nas četvorica smo poslati najniže,
na dio koji bi svakako mogao biti najopasniji... za izvlačenje, u slučaju
napada.
I
za ovo je bilo opravdanja. Mujo je sa svojom grupom morao biti najvisočije,
kako bi bio najbliži ukoliko bi s Trebove stigao kakav kurir. A srednji dio je
bio najširi, za ipak više ljudi. Pratili su Kruševo, kuda bi četnici morali
proći ako bi napali vod koji je bio lijevo od nas.
Neka
smo mi skupa. O opasnosti se ne razmišlja, nikako nam nije u planu da se
povlačimo. Svi smo spremni za odsudnu odbranu. U tom slučaju, naš položaj i
nije najgori. Imamo kosu ispred, prilično čistu. Možemo pratiti dosta široko
područje, dijelom čak i Radutovinu, srpsko seoce iz kojega bi eventualni
četnički napad i mogao poći, naše zaseoke Zaostro i Kršovinu, kuda bi mogli
direktno nas napasti, kao i livade skroz desno, preko kojih bi četnici mogli
napasti vod desno od nas.
Snašli
smo se brzo, izabrali najbolje mjesto za osmatranje. S kojega možemo pokrivati
dio terena koji je nama dat.
Prvi
ovakav zadatak se pamti. U Radutovini je cijela četnička haubička baterija. Tu
je i mnogo njihovih vozila. Objašnjeno nam je čemu služe. Sanitetsko vozilo i
cisternu s vodom smo i sami mogli prepoznati, ostalo su bila tri kamiona za
prijevoz ljudstva, te jedan za prijevoz kuhinje i kampanjola koja je bila
zadužena za Komandu i Vezu. Četnika ne bi trebalo da je više od pedeset,
uglavnom artiljerci i nešto obezbjeđenja. Samo pedesetak, a nas četvorica.
Glavno
je da pratimo njihove pokrete. Ali da se i mi povremeno krećemo, odnosno
izbacujemo na čuke ispred. To je ta naša taktika. Ranije je ovdje bilo više
naših boraca, i tada su glumili da nas je još više. Stalno su se pokazivali, na
različitim mjestima. Nama to i nije novost, „do Goražda smo to vježbali“.
Šta
tek reći za naoružanje. Jedan jedini mitraljez koristili smo na tri
improvizovana mitraljeska gnijezda. S tim da danas nemamo ni tog jednog. Moramo
sačekati da dođe onaj s položaja iznad Tjentišta. Zato nam je rečeno da se
danas nikako ne javljamo, samo pokazujemo.
***
Navikavanje
je brzo prošlo. Za manje od dva sata smo se bili skoro sjedinili s njemoćom
koja je dolazila iz naša dva napuštena zaseoka.
Ni
u Radutovini se ništa nije dešavalo. Ni jedno se vozilo nije ni pomjerilo. Ni
četnici se nisu puno kretali. Rijetki jesu, dosta slobodno. Kao da su ti znali
koliko nas je sada ovdje, i da ih nemamo čime ni gađati. Srećom, većina ih se
plašila i praznog Arapova groba.
Nije
nam trebalo neko bogato ratno iskustvo, pa da nakon ovih dva sata shvatimo
kako, bar danas, nećemo biti napadnuti.
Taj
osjećaj je Remziju i mene zatekao na jednoj kosi s koje su se jako dobro
vidjele prve dvije kuće. Ma koliko morali pogled širiti okolo, sve češće nam se
vraćao na te dvije kuće. Baš tu su nam se misli sudarale.
-
Šta veliš? – Remzija je prvi počeo.
-
A šta ti čuješ?
-
Čujem ja, čujem... Nego, nisam siguran jesam li
razumio.
-
Dobro si razumio. Bio sam, mislim, jasan!
-
Pa, hoćemo li?
-
Fala bogu!
