II - 17 / Predosjećaj, ili nešto drugo

Šta se sjaji na srad Sarajeva:
Il' je alem, il' je dragi kamen?
Il' je diba među terzijama?
Il' je cura među djeverima?
Il' je đerđef među veziljama?
Il' je vila, il' je ljuta guja?

Nit'je alem, nit' je dragi kamen,                                             
nit' je diba među terzijama,
nit'je cura među djeverima,
nit' je đerđef među veziljama,
nit' je vila, nit' je ljuta guja;

Već je čaša među bekrijama,
pivo piju četiri jarana!

Na vrhu smo zatekli prazninu. Mufa i Alije nije bilo gdje smo ih ostavili. Nismo željeli vjerovati da to može imati kakve veze s onom pucnjavom, niti činjenicom da se malo i bavismo. Nismo željeti to vjerovati, ali se trebamo i uvjeriti.

Dok sam ja cijelim proplankom kružio pogledom, dokle je dopirao, to je Remzija još uvijek više razmišljao o flaši. Teško je reći da smo različite osjećaje imali u vezi razloga njihovog odsustva, pomjeranja, samo smo to različito iskazivali.

-          Ja ih ne bih ni tražio – Remzija je, po običaju, bio vrlo nestrpljiv.

-          Ne bi bilo fer. Osim toga, kako bi ugatali omjer. Šteta da pokvarimo rakiju.

 

Remzija nije mislio ozbiljno, ali je doista bio nestrpljiv. Žurniji je bio da ih što prije nađemo. Ne znajući kud bi prije, počeo je zviždukati, dozivati.

Kada su nam se konačno odazvali, pustili smo ih da nas malo kritikuju. Mada po položaju u kojem smo ih našli, može biti da su malo pretjerivali.

Sigurno da su većinu vremena stalno bili na kosi, u pripravnosti, ali i da je i njih vremenom osjećaj oslobodio. U hladovini gdje su se sklonili, bili su već više od pola sata, dalo se zaključiti prema uvaljanoj travi.

-          Stvarno ste bezobrazni – osjetio sam vrijeme da odgovorim – kao da smo išli samo radi sebe. Što niste vi išli, mi bi ostali. Gledajte šta sam iznio... Ima više od deset kila šljiva. Koliko nas to dana može prehraniti! Mislite da je lahko to iznijeti odozdo. Jedva dišem, crkoh od žeđi. Sad će mi moj braco otići donijeti vode.

-          Ne znam ja ko je bezobrazan. Nama su oči ispale, tri sata buljimo. Pogotovo, kad je ono zapucalo.

-          Jesi li ti čuo da je pucalo!? – obratio sam se Remziji, pretvarajući se da ništa nisam čuo, kao što se Mufo pravio da nije čuo kada sam ja pomenuo vodu.

-          Ja jok. Ti?

-          A, gdje je, kao pucalo? – opet se obraćah Mufu.

-          Stvarno niste čuli?

-          Ne. Vi nas zezate?

-          Jebiga, sad... Pucalo je po selu, i to dobro. Nama se učinilo taman gdje ste vi bili. Vi ili folirate ili ste se negdje dočepali fina kauča i malo odspavali.

-          A-ha, stvarno jeste nešto fijukalo. Mi mislili vjetar. Kurca spavali, idite vi dolje pa spavajte. Tražili po kućama, tavanima, podrumima, sve odnešeno! Nego, ako si brat, i ako hoćeš sevapa zaraditi, stvarno si mogao donijeti vode.

-          Popićete iz guzice, obojica.

-          Jesam li ti rek'o da neće šćeti! – Remzija je požurio da se ubaci.

-          Ne mora. Samo će sebe zajebati! Sreća pa sam u vreću ubacio nekol'ke maline, meni more biti do mraka. Njemu - dugo da se kaje!

 

Mufo se zamisli. Predosjećaj, ili nešto drugo, dalo je rezultat. Srećom, prije nego je Remzija izgubio strpljenje.

-          Donijeću vode, ako mi kažete za što vam tačno treba.

-          Žedni smo.

-          Ne vjerujem vam.

-          Reći ćemo ti, kad doneseš!

-          Jeste li to negdje našli?

-          Čega?

-          Nemojte me više zajebavati!

-          Bogami je Mufo nanjušio, moramo priznati – Remzija popusti – jesmo, a Asim reče da ti znaš omjer.

-          Medicinski alkohol?

-          Jeste... Koji je omjer?

-          Dva na jedan. Litar alkohola - dva vode. Koliko ima toga, imam li rajšta ići?

-          Vidiš – Remzija je već vadio bocu – jedno osam-devet deca.

-          Ne vjerujem vam, dok ne pomirišem – Mufo to reče kako bi njegovo skačuće ustajanje bilo neupadljivije.

 

Istog momenta se već žurio prema selu...

 

            ***

Da bi nas još više iznenadio brzinom povratka, prije nego smo nas dvojica Aliji prepričali sve detalje pretraživanja.

Sada se on safunjao u znoju. Biće da je skoro trčao, nigdje ni pomišljajući da predahne.

-          Gle, što mu je guzica proradila – Remzija je požurio da to primijeti.

-          Kako ne bi, ono me Džemo neki dan samo nadražio.

 

Stojeći se malo ispuhao, pa prešao na posao. Iz flaše od litar i po je otpio dobar gutljaj, potom je rukom pokazao dokle mi smijemo. Isto je uradio i s litrenjačom, pošto je prvo alkoholom dopunio onu prvu.

Sve vrijeme ga je Alija gledao vrlo sumnjičavo. Posebno, kada je vidio da je ostalo skoro pola decilitra alkohola, i kada se Mufo mašio za treću flašu s vodom.

-          Šta ćeš to – Alija nije više izdržao – i ovako si pretjer'o. Ti si to, na moju dušu, razblažio. To je skroz blago... Nemoj se više zajebavati, malo to pojačaj... Ostavi samo jednu kap, da probam tako!

-          Dobro, Aljo, neću da ti zahatarim, mada sam ja im'o drugu ideju. Ovo nam je moglo biti taman po gutljaj, da povratimo dušu. Valjda se nećemo još puno baviti, ja se ne bih načinj'o prije sela. Potrebnije nam je noćas na straži. Dobro, ovo ću smiješati, pojačati. Tebi je dosta i ono kapi što se slegne.

-          Ostavi gutljaj, svega ti!

-          Koliko je ono „svjetski rekord“, kad se flaša iskapi? – pitao sam to Mufa da kaže pred njima, ja sam to od njega nedavno već čuo.

-          Misliš, ko je najviše iskapio. Čuo sam da je rekord dvadeset i jedna kap. Ja sam prob'o iks puta, najviše što sam uspio je dvadeset i dvije. Ja bolje ne mogu.

-          Čekaj, ne kontam – Aljo nije razumio o čemu pričamo, zaokupljen trenutkom kada će probati čisti alkohol.

-          Moj Aljo, nisam ni ja vjerov'o – Remzija mu je objasnio – kad mi je Mufo prvi put rek'o, ja velim da ću ja oboriti rekord. Iskapim flašu, rek'o bi - ni kap nije ostala. Sačekamo pet minuta, iskapamo - dvadeset i četiri. Beli ću večeras da se naćeram, neće ostat' ni tri kapi!

 

U momentu smo svi gledali samo u Alja. Mufo je pažljivo dodavao u one flaše, da se ni kap ne prospe, a Alija ga je očima zaustavljao. Na kraju je rukama oteo, prije nego je Mufo mislio da je vrijeme za to.

-          Uuu, šta je ovo, majko rođena – stresao se, a oči su mu kolutale.

-          Rekoh li ti ja „Nemoj Aljo“...

-          Vode... brže, vode...

 

Dijelom smo saosjećali s njim, ali se od smijeha nismo mogli suzdržati. Izgledao nam je kao da će svakoga trena iz ušiju da mu krene para.

Tek nakon pola sata i on se odlučio probati, sada napravljenu smješu:

-          Vidi, ovo stvarno baš k'o prava votka.

 

Dan završavamo u puno boljem raspoloženju od onog u kojem smo ga počeli. Šalili smo se na Aljov račun. Nije bio od ljudi kojima je to smetalo, i koji nisu znali priznati sopstvene greške, učiti na njima.

Još smo se dogovorili da preko kurira poručimo Muju da ćemo se mi u selo vratiti donjim putem, kao da još malo bolje upoznamo okolinu. Nećemo se baviti, tako ćemo otkloniti moguće sumnje da smo ciljali malo roviti tuda, ali ćemo i prikriti stvarni razlog, što unosimo biće nevidljivo, i ostati nedoslućeno.

 

                                 ***

U Basarićima nas je dočekala, sada skoro i „uobičajena“ novost, još su nas neki napustili. Zapravo, sem nas Trošnjana, tu su još jedino Mujo i njegov kurir, te Bećo i Giga.

Pametnog objašnjenja nije bilo. Mujo je obećao zorom lično do Majora, a nas je zamolio da izdržimo još sutra, kada ćemo svi morati na položaj.

A šta nam je drugo preostalo. Ovdje smo došli do kakvog-takvog oružja. Ja sam zadržao onu lovaru, kao i Aljo, Mufo četeresosmicu, dok se Remzija dočepao papovke.

Uz sve ovo, saznali smo i još nešto, što smo jedino mi znali da nije ni bilo. Suzdržali smo se, praveći da Muja slušamo iznenađeno.

-          Izgleda da su četnici slali izviđače u Kršovinu, ispod vas. Čudi me da ih niste opazili... Nema veze, mora da su birali zaklonjene puteve. Zato su ih vidjeli s drugog položaja. Odozgo je, pred sami polazak, i doš'o momak i tako mi rek'o. Nije ih bilo puno, dvojica-trojica. Ovi su na njih malo pripucali, pa su se brzo vratili. Svejedno, moramo biti malo oprezniji. Posebno noćas, i sutra. Nikad se ne zna.

 

Valjda su nam zbog ovoga i date prve dvije smjene straže. Remzija i ja smo uzeli prvu, do ponoći, ostavljajući Mufu i Alju onu do dva.

Bilo je malo pretpostavki da Mujo nešto sumnja, pošto se kod nas zadržao, ali će se s tim nositi Mufo i Aljo, kao i sa sobom samima. Nas dvojica smo u prilici da se prvi nasmijemo toj priči o „četničkim“ izviđačima, te pobrinemo za mezu, odnosno četiri jaja, pošto par komada trebamo ostaviti „našoj“ koki kao orijentir, ali i pomirimo s odlukom da o svemu šutimo, čak i pred ostalim Trošnjanima.

Ništa nije dobro - kada puno ljudi zna. Neki jesu zaslužili, ali je tu i onih koji nikako ne bi odobrili ono što smo uradili. Nije dolazilo u obzir da pokušavamo izdvajati, kad već nećemo svima reći. Biće da možda griješimo, ali...

 

                                       ***

Obje straže su prošle mirno.

Potegli su prije nas nekoliko puta, jednako i nama odobrili, u svoja dva sata su dvaput navratili, kako bi bili zagrijani za najljepši dio našeg boravka ovdje.

U dva i deset smo svi sjedili za sofrom. Četiri tvrdo kuhana jaja, izrezana na kolutiće, zauzeli su prostor na sredini. Flaša je kružila... Ona manja bi trebala ostati za sutra.

Sitni kolutići jaja, nevjerovatno dugo traju. Zato su gutljaji postajali češći...

                                                                                             sve što je bilo jestivo, vrijedilo je