„Moj zumbule, što si uvehnuo?“
„Kako ne bih, kad sam
u dumanu,
na ovakvom vaktu i
zemanu!“
22.juli 1992.
„Moj dragane, što mi te opilo?“
„Opile me tvoje oči
snene,
oči snene i usne
rumene!“
Baš
se dan bio otegao. Dan u kojem nam se ništa ružno nije dogodilo, a koji bi
najradije izrezali iz svojih života.
Izabrali
smo isti položaj, ali sada nismo imali volje kao jučer. Nije nam se izlazilo na
obronke da izviđamo, još manje da uživamo u prirodi, snage smo imali samo da
jedni drugima predbacujemo za sinoć, za iznenadno „otvaranje dizni“.
Kao
nikada smo željeli vjerovati osjećajima, možda će četnici mirovati ponovo, kao
da znaju za naše muke. Vodom smo se dobro „naoružali“, pa opet je moradosmo
štediti... bolješe nas glave, još gore - i „metar oko njih“. Makar smo bili
otporni na sve drugo što se zbiva oko nas!
Da
bar bi pameti koliko da ostavimo makar po gutljaj za popravak. Šta nam vrijedi
što nikome ne bijahosmo sumnjivi što smo svi nenaspavani, izmučeni mislima. A i
onih je - po dvadesetak kapi, samo izmrštilo Mufa i Remziju.
Da
se moglo, kao u sretnija vremena, noć zamijeniti danom - bilo bi lakše. Ovako,
jedino u ovome danu što je vrijedno je što i on, kao i svi drugi, makar vukao
nogu za nogom, ide svome kraju. Sve unutra je za nas manje važno.
Ni
najmanje nije briga nas što se ni Mujo nije vratio. Što je umjesto njega, s
Trebove došao Musa Bešović, Majorov amidžić, s još četvoricom odabranih. Isto
tako, uopšte se ne pitamo da li je sreća što su oba njegova obilaska zatekla
nas u osmatranju. Sve nam se čini kako
to bijahoše i jedina dva puta kada smo se na to nakanili.
Jedva
da smo Musu i slušali kada je govorio da se on ne opterećuje razmišljanjima
ostalih. On zna za svoj zadatak, zna da će ovdje biti dok mu se ne naredi da
ide, pa makar i sam ostao. Nikog neće zaustavljati, onoga ko misli da je
njegovo mjesto na Trebovoj. On se, lično, obradovao silasku, gore se počeo
osjećati mučno, lakše je ne gledati haos tu prisutan. Neće tražiti ni od koga
objašnjenje, čak ni pozdrav, jedino svijest da time ostale ostavlja na
cjedilu...
Možda
bi ga slušali, da znadosmo zbog čega to i nama priča.
***
Jednako
smo prihvatili i drugu posjetu, kada nam se na kratko pridružiše Ramo i Memo.
Oni su prethodno Musu dobro saslušali, svojim ušima. Kao da su znali kako naše
nisu iste.
O
istome ćemo i mi razmišljati, svojim glavama. Kada nam budu sposobne za to...
Malo
pred kraj dana, Remzija poče. Na njega smo i čekali. Jedino je on imao koga
pratiti. Samo što je mislio da je bolje pobjeći od toga.
Znamo
da je tako razmišljao, čim o tome nije govorio. O svemu drugome jeste, od svih
problema i nesuglasica još u selu, preko dolaska i dočeka na Trebovoj, našim
akcijama u Trošnju, njihovim ne baš razumijevanjem i prihvatanjem toga, o tome
kako smo dospjeli ovdje, i najviše o našoj trenutnoj situaciji. Predviđa kako
bi naš odlazak značio smucanje po Trebovoj, nekoliko dana, a što bi se, opet,
završilo povratkom ovdje. Što bi bilo još gore, možda i na neko lošije mjesto.
Često je koristio riječ sudbina, skoro joj beskrajno vjerujući.
Kada
god bi bio prekinut u priči, vratio bi se mislima. Ali, nije ih otvarao!
I
naše su misli znale odlutati. U prazno, u nepoznato, bez jasnog pravca, stoga
smo ih brzo povraćali.
Mufo
se jedini mogao pridružiti Remziji u njihovom razbijanju, ispaliti metak onako
- u dalj. Aljo i ja smo ih pogledima sabijali - u lovare.
Na
kraju, samo je jedna dilema. Šta ako se na večerašnjem sastanku bude tražilo da
budemo jedinstveni!?
Do
odgovora probamo doći prodiranjem u misli drugih. Biće teško, svjesni smo da
nije sve iz Ramove i Memove glave, da je njihovih istomišljenika još. Ali nam
se nikako ne prihvata da je to već gotova stvar, nađosmo i nekoliko onih za koje
vjerujemo da razmišljaju kao i mi. Nekako smo najbliži zaključiti kako će se,
ovaj put morati naći neko polovno rješenje. A to bi nam i više odgovaralo nego
da samo mi ostanemo. A ne ide nam se odavde...
***
Po
povratku u selo, zastali smo kratko pred njihovom kućom. Mada su naš odgovor
slutili, nije nam bilo mrsko kratko ga obrazložiti. Otprilike, onako kako je to
i nama samima Remzija predstavio. Dodali smo jedino da nećemo nikome drugom
soliti pamet, kao i da nemamo namjeru trpiti tuđu so.
Nismo
imali dilema, kolebanja. Nismo se bojali da večeras nećemo moći spavati.
Ipak,
prije nego smo se počeli prepuštati ljepoti sna, iznenađeni smo kucanjem na
vrata.
Nismo
iznenađeni što je to bio Ramo. Ni on se više nije borio sam sa sobom, nije bio
od onih koji bi se kajali zbog odluke o kojoj je dovoljno razmišljao, samo nije
želio biti pogrešno shvaćen, niti otići bez selama.
-
Znači, niko od vas neće – u početku je
nagovještavao težinu onoga što će reći – nismo ni mi puno raspravljali, niko
nikom nije solio pamet. Složili smo se da je pametno da i neko od nas bude u
pratnji naših, ko ima svoje. Idu: Ferid, Ada, Jako i Kemura. Međutim, mislimo
da bi trebao i neko od nas, da proba saznati nešto. Vi nećete, Memo je priznao
da ja imam više izgleda da me Major pusti. Zato sam doš'o, da se poselamimo...
Memo ostaje, njemu sam rek'o, govorim i vama, ne budite tvrdoglavi, ne
srljajte, držite se zajedno, probajte kad god je neka kolona - da budete negdje
oko druge trećine... prič'o sam vam zašto! Nemojte misliti da sam vam bio
dušman, sve što sam vas pokušao sjetovati je bilo... Uostalom, pametni ste,
punoljetni ste, čuvajte se, glava je najvažnija... i, eto. Ja, čim saznam
nešto, vraćam se, probaću vam i ranije javiti, ako to ikako bude moguće.
Mislim, ne znam ni hoće li me Major pustati. Zato, nećemo se sad ljubiti,
plakati, poselamićemo se, i akobogda - opet se vidimo!
Malo
nam je razbio san. Ne predugo. Možda je i njegova odluka ispravna, kao što je i
naša.
Svako
leti na krilima svoje sudbine. Ona ga priključuju jatu, čas jednome - čas
drugome...
