„Moj zumbule, što si
uvehnuo?“
„Kako ne bih, kad sam
u dumanu,
na ovakvom vaktu i
zemanu!“
22.juli 1992.
„Moj dragane, što mi
te opilo?“
„Opile me tvoje oči
snene,
oči snene i usne
rumene!“
Baš se dan bio otegao. Dan u kojem nam se ništa
ružno nije dogodilo, a koji bi najradije izrezali iz svojih života.
Izabrali smo isti položaj, ali sada nismo imali
volje kao jučer. Nije nam se izlazilo na obronke da izviđamo, još manje da
uživamo u prirodi, snage smo imali samo da jedni drugima predbacujemo za sinoć,
za iznenadno „otvaranje dizni“. Kao nikada smo željeli vjerovati osjećajima,
možda će četnici mirovati ponovo, kao da znaju za naše muke. Vodom smo se dobro
„naoružali“, pa opet je moradosmo štediti... bolješe nas glave, još gore - i „metar
oko njih“. Makar smo bili otporni na sve drugo što se zbiva oko nas!
Da bar bi pameti koliko da ostavimo makar po
gutljaj za popravak. Šta nam vrijedi što nikome ne bijahosmo sumnjivi što smo
svi nenaspavani, izmučeni mislima. A i onih je - po dvadesetak kapi, samo izmrštilo
Mufa i Remziju.
Da se moglo, kao u srećnija vremena, noć
zamijeniti danom - bilo bi lakše. Ovako, jedino u ovome danu što je vrijedno je
što i on, kao i svi drugi, makar vukao nogu za nogom, ide svome kraju.
Ni najmanje
nije briga nas što se ni Mujo nije vratio. Što je umjesto njega, s Trebove
došao Musa Bešović, Majorov amidžić, s još četvoricom odabranih. Isto tako,
uopšte se ne pitamo da li je sreća što su oba njegova obilaska zatekla nas u
osmatranju. Sve nam se čini kako to
bijahoše i jedina dva puta kada smo se na to nakanili.
Jedva da smo Musu i slušali kada je govorio da se
on ne opterećuje razmišljanjima ostalih. On zna za svoj zadatak, zna da će
ovdje biti dok mu se ne naredi da ide, pa makar i sam ostao. Nikog neće
zaustavljati, onoga ko misli da je njegovo mjesto na Trebovoj. On se, lično,
obradovao silasku, gore se počeo osjećati mučno, lakše je ne gledati haos tu
prisutan. Neće tražiti ni od koga objašnjenje, čak ni pozdrav, jedino svijest
da time ostale ostavlja na cjedilu...
Možda bi ga slušali, da znadosmo zbog čega to i
nama priča.
Jednako smo prihvatili i drugu posjetu, kada nam
se na kratko pridružiše Ramo i Memo. Oni su prethodno Musu dobro saslušali,
svojim ušima. Kao da su znali kako naše nisu iste.
O istome ćemo i mi razmišljati, svojim glavama.
Kada nam budu sposobne za to...
Malo pred kraj dana, Remzija poče. Na njega smo i
čekali. Jedino je on imao koga pratiti. Samo što je mislio da je bolje pobjeći
od toga.
Znamo da je tako razmišljao, čim o tome nije
govorio. O svemu drugome jeste, od svih problema i nesuglasica još u selu, preko
dolaska i dočeka na Trebovoj, našim akcijama u Trošnju, njihovim ne baš
razumijevanjem i prihvatanjem toga, o tome kako smo dospjeli ovdje, i najviše o
našoj trenutnoj situaciji. Predviđa kako bi naš odlazak značio smucanje po
Trebovoj, nekoliko dana, a što bi se, opet, završilo povratkom ovdje. Što bi
bilo još gore, možda i na neko lošije mjesto. Često je koristio riječ sudbina,
skoro joj beskrajno vjerujući.
Kada god bi bio prekinut u priči, vratio bi se mislima.
Ali, nije ih otvarao!
I naše su misli znale odlutati. U prazno, u nepoznato,
bez jasnog pravca, stoga smo ih brzo povraćali.
Mufo se jedini mogao pridružiti Remziji u
njihovom razbijanju, ispaliti metak onako - u dalj. Aljo i ja smo ih pogledima
sabijali - u lovare.
Na kraju, samo je jedna dilema. Šta ako se na
večerašnjem sastanku bude tražilo da budemo jedinstveni!?
Do odgovora probamo doći prodiranjem u misli
drugih. Biće teško, svjesni smo da nije sve iz Ramove i Memove glave, da je
njihovih istomišljenika još. Ali nam se nikako ne prihvata da je to već gotova
stvar, nađosmo i nekoliko onih za koje vjerujemo da razmišljaju kao i mi. Nekako smo najbliži
zaključiti kako će se, ovaj put morati naći neko polovno rješenje. A to bi nam
i više odgovaralo nego da samo mi ostanemo. A ne ide nam se odavde...
Po dolasku u selo, zastali smo kratko pred
njihovom kućom. Mada su naš odgovor slutili, nije nam bilo mrsko kratko ga
obrazložiti. Otprilike, onako kako je to i nama samima Remzija predstavio.
Dodali smo jedino da nećemo nikome drugom soliti pamet, kao i da nemamo namjeru
trpiti tuđu so.
Nismo imali dilema, kolebanja. Nismo se bojali da
večeras nećemo moći spavati.
Ipak, prije nego smo se počeli prepuštati ljepoti
sna, iznenađeni smo kucanjem na vrata. Nismo iznenađeni što je to bio Ramo.
Ni on se više nije borio sam sa sobom, nije bio
od onih koji bi se kajali zbog odluke o kojoj je dovoljno razmišljao, samo nije
želio biti pogrešno shvaćen, niti otići bez selama.
-
Znači, niko od
vas neće – u početku je nagovještavao težinu onoga što će reći – nismo ni mi
puno raspravljali, niko nikom nije solio pamet. Složili smo se da je pametno da
i neko od nas bude u pratnji naših, ko ima svoje. Idu: Ferid, Ada, Jako i
Kemura. Međutim, mislimo da bi trebao i neko od nas, da proba saznati nešto. Vi
nećete, Memo je priznao da ja imam više izgleda da me Major pusti. Zato sam doš'o,
da se poselamimo... Memo ostaje, njemu sam rek'o, govorim i vama, ne budite
tvrdoglavi, ne srljajte, držite se zajedno, probajte kad god je neka kolona - da
budete negdje oko druge trećine... prič'o sam vam zašto! Nemojte misliti da sam
vam bio dušman, sve što sam vas pokušao sjetovati je bilo... Uostalom, pametni
ste, punoljetni ste, čuvajte se, glava je najvažnija... i, eto. Ja, čim saznam
nešto, vraćam se, probaću vam i ranije javiti, ako to ikako bude moguće.
Mislim, ne znam ni hoće li me Major pustati. Zato, nećemo se sad ljubiti,
plakati, poselamićemo se, i akobogda - opet se vidimo!
Malo nam je razbio san. Ne predugo. Možda je i
njegova odluka ispravna, kao što je i naša. Svako leti na krilima svoje
sudbine. Ona ga priključuju jatu, čas jednome - čas drugome...
zaselak ispod Arapova Groba
