Bego pjeva pokraj
mora,
pokraj mora, podno
vinograda:
„Kumro moja, dušo moja,
da si bliža dvora
moga;
16.
juli 1992.
Češće bih ti dolazio,
da bih tebe poljubio.“
Odgovara s čardaka
Kumrija:
„I dalji su dolazili,
češće Kumru poljubili.“
Današnji
dan je bio jedan od težih ovdje. Počelo je.
Koliko
je Major stigao izviditi od puta, nismo saznali, ali je Admir izdao naredbu za
pripremu prvog konvoja. Kako će se praviti spisak, koliko će ukupno civila ići,
ko će sve činiti pratnju, nas Trošnjane nije trebalo puno zanimati. Mjesta za
naše sigurno dugo neće biti, samim time ni nas u pratnji.
Cijelo
prijepodne je prošlo u sumornosti situacije. Sve nekako izvan nas, ali s našim
osjećanjima. Pratili smo i slušali suze, pozdravljanja. Izostala je očekivana
galama, svađe. Valjda je ovako moralo. Jednima se žuri, drugi se plaše te
žurbe, treći bi rađe sačekali Majora.
A
možda Major negdje čeka, malo je ko vjerovao da on neće lično ispratiti prvi
konvoj. Niko ne zna, svako se vodi osjećanjima. Uglavnom, sve ipak ide prema
nekom planu.
Pred
večer je oko dvije stotine, istina - mahom ne sposobnih za borbu, krenulo put
svoje neizvjesnosti. Ostavljajući za sobom neizvjesnost drugih, koji čekaju,
koji imaju ili nemaju dilema. Trebova sve ovo trpi, i sprema se istrpiti još
sličnih dana, koje će samo razdvajati jednako sumorne noći...
***
Već
je običaj postao otići u „komšiluk“ kako bi se, s nekog od radija priključenog
na akumulator, čule vijesti.
Nisam
bio od tih, jer se to znalo gledati i kao prilika da se „ogrebemo“ o drukčiju,
bolju večeru, kafu ječmenjaču, ili cigar divljeg duhana.
Večeras
je, međutim, noć drukčija od svih prethodnih. Ono što me je navelo na odlazak
čuti vijesti jeste bio nagovor, ali i predosjećaj koji, ipak, nije slutio ono
što ću još čuti. Mufo mi je kazao da smo pozvani od jednog njegovog prijatelja,
između ostalog i da mu nešto pomognemo. Slutio jesam da je sve u vezi Majorovog
odsustva, znajući da se u ova doba ne rade bogzna kakvi poslovi, ali i na
osnovu ekipe koja je pozvana. Mufo i Remzija, i ja s njima, nismo bili od neke
ozbiljnije rabote.
Razmišljah
o Majoru, uporno vjerujući da dobro zna šta radi. Računam da je bio svjestan
ovih teškoća još kada je dolazio, kada je relativnu sigurnost u Hrasnici, u
kojoj je živio, svjesno mijenjao za potpunu neizvjesnost na Zelengori ispod
koje je rođen, da je još tada planirao izbavljanje civila ali da je čekao pravo
vrijeme za to. Naš dolazak je zakačio trenutke u kojima je još potpuno
kontrolisao situaciju.
Najnovija
dešavanja su sve to malo zaljuljala, činilo mi se da su familije posljednja nit
koja čvrsto povezuje njegovo komandovanje i poslušnost ostalih. Pomalo sam se
plašio da li je baš pogodio pravo vrijeme.
Još
kada krenuše priče da će i ostalima ponuditi što je i Borčanima, počeo sam
osjećati zabrinutost da Trebova u narednim danima ne počne pustošiti, ne samo
kada su u pitanju civili.
***
Koliba
u koju smo ušli pokazivala se još jednostavnijom u odnosu na ranije viđene. Baš
kao i naš domaćin, Šaćir Lugušić. Trebalo mu je manje od pet minuta da pokaže
svu toplinu i vedrinu, prijatnost i druželjubivost, koji nisu mogli ostati
skriti ispod svijetlih brkova i prihvatljive neizbrijanosti. Za to vrijeme je
nestajala i početna slika da se radi o nešto starijem čovjeku. Krajnja slika
pokazuje kako se samo radi o čovjeku koji se nije niti plašio niti stidio svoga
seoskog načina života. Tragovi toga su bili vidljivi na njegovom licu, ali je
duhom pokazivao kako nije spadao ni u one koji su u tome pretjerivali. Više je
uživao u životu koji je živio nego što se sikirao zbog toga!
Više
vremena za upoznavanje nismo imali, vijesti su počinjale. Slušali smo, mada sam
brzo osjetio da se s najvećim nestrpljenjem iščekuje njihov kraj.
A
i svi izvještaji su bili slični, samo su se reporteri smjenjivali. Iz Sarajeva,
sjeverne i zapadne Bosne, iz svih dijelova srednje Bosne, kao i nekih mjesta u
Hercegovini, slušamo kako četnici stalno napadaju a naši se uspješno brane.
Iako
sam nestrpljivo čekao i našeg Šemsa Tucakovića, večeras se nije javio.
Zato
je opširniji bio izvještač iz Goražda, jedini koji se u većoj mjeri razlikovao
od ostalih. Svjedočio je o novim svirepostima četnika, novim zapaljenim selima,
pobijenim i zaklanim civilima, ali i o hrabrim braniteljima koji su na izmaku
snaga...
Namjerno
je ovo bio posljednji izvještaj u večerašnjim vijestima, poslije kojeg je
emitovana poruka, naredba našeg Glavnog štaba, potpisana lično od Sefera
Halilovića. Pozvane su sve jedinice koje postoje i djeluju u širem rejonu da se
stave u jednu funkciju, funkciju odbrane Goražda. Svim komandantima je naređeno
da čim prije organizuju i pokrenu sve raspoložive snage u proboj prema Goraždu!
Vijest
koju nismo najbolje razumjeli, ali smo nešto u vezi nje mogli pretpostaviti:
-
Ona mahnitovina, onaj naš Major, sreća da nije
ovdje, večeras bi on zaždio prema Goraždu – Šaćir je prvi otkrio misli svih
nas.
Dovoljno
sam čuo da na trenutak zaboravim na pomoć o kojoj mi je Mufo govorio. Tek pošto
je Šaćir konstatovao kako se već smračilo, sjetih se toga ali i shvatih na šta
su mislili.
Majorova
zabrana klanja stoke po kolibama to je učinila samo privilegijom odabranih.
Ali, pošto je i Šaćir planirao skoro ispraćanje svojih, to ih nije želio sve do
tada držati gladnima.
***
Mufo
je znao oko janjadi, to je ono što je Šaćiru trebalo. Ugostli smo se fino,
prisjetio sam se svojih ovaca na Zavidežu ali sam odlučio još malo sačekati na
priču o njima...
Ostatke
nismo kopali u potoku, za to nam je poslužila koliba Fadila Pejkovića Pjovka,
koji je već bio u pratnji svojih, a našima smo kašnjenje mislili pravdati -
diskusijom o onome što je javljeno na radiju.
Nije
bilo potrebe. Iz istih razloga još niko nije spavao. Stigli smo na svođenje
zaključaka, isticanje tri moguća razvoja situacije.
Jedni
su smatrali da je najbolje - krenuti odavde s ofanzivom, prema Foči. Pokušavali
su objasniti da imamo dovoljno snaga za nešto takvo.
Drugi
su bili umjereniji, bili su da se nešto ovdje radi ali su isključivali samu
ofanzivu.
Treći
su htjeli biti najbliži onome što je naredba i podrazumijevala. Smatrali su
najboljim formiranje jedne jake čete koja bi se prebacila u Goražde. Međutim,
kao i oni prvi zanemarivali su vrlo bitnu činjenicu. Ako bi se takva jedinica i
formirala, šta bi onda ostalo ovdje!?
Ja
sam imao svoje mišljenje. Sačekati Majora, kako god on kaže.
