"Ne budali mlado momče;
Možda
bi još neko prelomio, ali je Admir valjda procijenio da je ovo dovoljno. I kako
smo i očekivali, imao je još nešto reći. Zadovoljstvo mu je sijalo sa lica, stekli
smo utisak da zapravo uživa u ovome. Hvalio je našu spremnost, isticao kako je
ovo najvažniji zadatak koji smo do sada imali...
Dva
puta je, pričajući i jašući, prošao ispred stroja. Završivši, vješto iskoči iz
sedla.
Takav
je izgledao još zadovoljniji. Činilo mi se kako je tek osjetio da mu je pao
veliki kamen sa srca, kako je tek postao svjestan ovoga što vidi, da se sve do
maločas bojao suprotne slike. Zajedno se gube naše sumnje, povećava se stid
onih koji nisu izašli, a naš ponos. Međutim, više se ništa nije moglo
mijenjati. Sem, ako to on ne učini.
Tridesetak
sekundi je uzimao daha, da bi nam se stojeći obratio samo jednom rečenicom:
-
Ko ne može izdržati neka sam izađe, čeka vas
usiljeni marš!
Dvojica
su izašla, što ga očito nije zadovoljilo. Znali smo šta slijedi, sam će
pregledati čitav stroj.
Dok
je on krenuo grupi s puškama, ja sam pogled uperio u najveću rupu u starom
stroju. Svakako je to bilo mjesto gdje smo mi Trošnjani bili. Samo dvojica od
nas nisu izašla. Njihov čvrsto poboden pogled, pozivao je da ih razumijemo.
Obojica su još sinoć bili spremni za slično. Sejo Barlov i od ranije, od samoga
dolaska, stalno se jadio na pretijesne cipele koje su mu noge izranjavale,
toliko da ni bos ne bi nigdje mogao. Nail je, s druge strane, u toku
jučerašnjeg dana dobio iznenadni proliv. Biće među nama onih koji će žuditi da
sumnjaju u opravdanost njihovih problema, iako na to nećemo imati pravo. Jasno
je rečeno da svi koji se ne osjećaju sposobnim ne izlaze. Drugo je što bi mi
voljeli da smo svi na ovoj strani.
Oni
su već zaboravljeni problem. Strahovao sam da ne budem izbačen, što bi mi bilo
teže nego da sam nisam izašao.
Krajem
oka sam pratio Admira. Nije izdvajao puno ljudi. Onih s puškama tek nekoliko.
Zato sam se plašio da će puno oštriji biti prema nama.
Kako
sam bio sprva stroja, osjetih još veću nervozu pošto prije mene još niko nije
izdvojen. Bio sam spreman da zaplačem. Ipak sam imao snage da se isprsim, sa
svim svojim ponosom s kojim sam rođen.
Gledali
smo se dvije sekunde. Ostao sam!
Znao
sam da je Mufo sljedeći, ali nisam imao snage da okrećem glavu. Molio sam se za
njega, dva puta je odvraćan od puta u Trošanj, znam kako bi mu ovo teško palo.
Možda
mu se to u očima vidjelo. Iako se Admir ispred njega dugo zadržao, ostavio ga
je. Tek tada je i meni sasvim laknulo.
Okrenuh
glavu prema njemu, da se osmjehnemo jedan drugome.
Nije
potrajalo. Zbog Rašida Čorba, koji je stajao do Mufa. Ni kod njega se nije dugo
zadržao!
-
Izađi! – zgodio ga je metalnim glasom ravno u
čelo.
Na
trenutak prekinuta tišina se vrati. Još tvrđa. Svi čekasmo da se dogodi ono što
neće.
Rašid
je stajao mirno, bez imalo namjere da posluša Admirovo naređenje. Nijemo su se
posmatrali, kao da ni jedan ne moraju popustiti. U duši sam želio da Rašid
istraje, mada nisam vjerovao u takvo nešto. Ne vjerujem da se još iko ovako
postavio prema Admiru. Sekunde koje su prolazile skoro su promijenile moje
želje. Činilo mi se da ovo nije dobro, kako bi bolje bilo da...
Admir nije bio zbunjen. Kao da je nešto čitao
s njegovog pogleda. Nije ponavljao naredbu. Čekao je, produžujući mu vrijeme za
njegovu konačnu odluku.
Rašid
nije imao dilema, ali nije izdržao da ne pokaže kiseli osmijeh. Koji nije mogao
promaći nama, ali ni Admiru. Shvativši to kao jasnu poruku, mudar kakav je bio,
znao je da ne treba insistirati. Produžio je.
Sada
sam cijelim pogledom obuhvatio Rašida. Vidio sam čovjeka izuzetno ponosnog na
ono što je uradio, u cijelom stroju nije bilo ponosnijeg. Nisam izdržao a da
ponovo pogled ne vratim na Seja i Naila...
***
Jedva
sam čekao da se ovo završi, ne bih volio da Admiru padne na um da višak traži
među onima koje je već jednom prošao. Možda to i nije sasvim ljudski, počeo sam
se radovati svakom novom koji je izlazio. Trudio sam se da ne gledam o kome se
radilo. Posebno me radovalo što onih poput Rašida više nije bilo.
Pri
samome kraju stroja, mogao se jedan naći:
-
Ti si slobodan! – Admirov je glas ovdje bio
oštriji nego ijednom prije, izvjesno da je stajao pred nekim kome neće
dozvoliti što je Rašidu.
-
Neću! – glas nisam odmah poznao, ali jesam učinjenu
grešku, ko god da je - nije smio protivrječiti, to Rašid sebi nije dozvolio.
-
Izađi, Caka, rek'o sam ti da nećeš proći!
Semirov
sam glas odmah poznao, ali i razumio cijelu situaciju. Ma koliko se mali Caka i
meni dopadao, ono što sam o njemu znao nije mi davalo za pravo da sada mislim
bilo šta drugo sem da je ovo i jedino ispravno. S druge strane, razumijevao sam
i njega. Svjestan da neće ostati, nije imao izbora. Na neki je način morao
pokazati svoju volju.
Dok
ga je Semir izvodio, ne mogoh a da ga ponovo ne počnem žaliti. Nije lio lažne
suze. Više od svega bi volio da je stvarnost drugačija.
Bio
je i posljednji koji je izdvojen. Učinilo mi se kako se na kraju okrenuo i
pogledom potražio Rašida.
***
Sve
je gotovo. Admir je svoje obavio, sa strane je pratio kako se Mujo Humić nama
pridružuje. Nisam gledao, ali sam osjećao kako i on pogledom još jednom hvata
Rašida.
Admir
se sada obratio svima:
-
Gospodo, svi ste slobodni. Koji idu za Goražde,
neka odu do svojih koliba, da se spreme. Za dva sata se vidimo ispred magacina,
da zadužite hranu. Ima li pitanja?
Čekao
je par sekundi, a zatim ponovo uzjašio konja, i polako, uz pratnju ostalih
članova Komande krenuo ka šatoru.
Mi
smo pitanja imali, ali nam više nije imao ko odgovoriti. Iskreno, da smo i
stigli pitati, vjerovatno ne bismo dobili odgovor koji bi nam bilo šta više
pojasnio.
Dok
se nekima toliko žurilo, kojima su dva dobijena sata bila i premalo, i zbog
udaljenosti koliba ali i činjenice da ih u njima neko čeka, ja sam jedino želio
pristići Caku.
U
njima je još bilo suza, te oči nisu tražile sažaljenje i utjehu, molile su
odobrenje da pođu s nama. Kako mu nisam mogao pomoći, samo sam uzdahnuo.
-
Vama Trošnjanima svaka čast! – Suljo je
iskoristio moje prisustvo da kaže ono što niko nije mogao - da ne primijeti.
-
Nikome četnici nisu dužni k'o nama! –
objasnih kratko.
-
On meni da ne da da idem – Rašid je bio malo
konkretniji – da su njemu pobili koliko su meni, pit'o bih ja njega!
Sve
što nas je zbunjivalo, mučilo, pomalo možda i plašilo, polako je nestajalo u
tih dva sata. Ipak smo se bolje osjećali od onih koji su drukčije odlučili, ko
još može pretpostaviti zbog čega...
