Kad odosmo u boj na Junana,
isprati me Rustemova Hana.
Šećer-Hana, od šećera slađa,
ja joj dadoh srmajli kolana.
Ona mene vezena mindilja,
što ga za mene navezla.
Po krajev'ma sablje i mizdrake,
po sredini ruke i zaruke.
Bjeleže smo jedno drugom
dali,
zakleli se nebu i zemlji.
Zakleli se nebu i zemlji
da ćemo se do groba voljeti.
Pred
šatorom su nas čekali žene i djeca. Scena za pretpostaviti. Malo i njihovog
ponosa, više suza i pitanja što se i Trebovljani nisu svi javili. Zatim priča
da je Rašid ipak trebao ostati, kao i zamjerke što su se uopšte javljala još
dva starija koje je Major poslije odvratio. Nail i Sejo su se još pravdali,
mada to od njih više niko nije tražio.
Ipak,
od svega što se čulo pred šatorom, najduže ćemo pamtiti Ibrove riječi:
-
Da sam se oporavio, iš'o bih i ja s vama!
Nama
se najlakše bilo spremiti. Stvari koje bi ponijeli a koje bi nam se mogle naći
u putu gotovo da nismo ni imali.
Hrane
ćemo ponijeti ono što dobijemo. Rijetki su imali čuturice, ostali ćemo nositi
flaše, znamo da problem s vodom može biti najveći.
Dogovaramo
se za rančeve. Malo ih imamo. Mufo je želio ponijeti srpsku torbicu, nedavno
nađenu u Vrbnici. Uspjeli smo ga odgovoriti, put u Borač je bio nešto drugo.
Njeno šarenilo, s crvenom bojom koja preovlađuje, sigurno bi bila više opasnost
nego korist.
Snalazili
smo se. Svako ko je imao bilo kakav ranac prihvatao je nekoliko onih koji
nemaju. Mufo i ja smo se, zajedno s Rašidom, „prislonili“ Aliji - čiji mi se
ruksak usput najviše i sviđao. Ovih nekoliko dana pratili smo kako ga lično
šije, od jednog starog šatorskog krila, koristeći debelo šilo. Izgleda da ga je
završio tačno na vrijeme, a već je krenuo i sa šivenjem drugog, od druge
polovine šatorskog krila. Mada smo mu sugerisali da se sada toga riješimo,
ostao je uporan. Njega će završavati usput, svakako ćemo se smjenjivati u
nošenju. Već ga je ranije obećao nama dvojici, kada smo mu željeli pomagati -
prije nego smo priznali da su naše ruke preslabe za to.
Manje
vremena za spremanje - više za rastajanje!
Najteže
je majkama. I sestre su vrlo osjećajne...
Poneki
smo, samo s mislima. Odbijam ih od onoga kamo one idu. Želim se nekako sada
vezivati samo za ovdje.
Vjerovao
sam da ću nedolazak djevojke koju sam zavolio, vremenom preboljeti. Da ću saznati
da je dobro... da ću tada moći sebi dopustiti da pokušam s jednom od dvije koje
su ovdje a koje na mene nisu gledale samo kao na komšiju! Razmišljah o tome i
noći prije, kako se poče govoriti o odlasku civila. Čuvah se za taj dan, za
emocije koje se ne mognu skriti.
Slutio
nisam da će sve biti ovako iznenada. Da ću ja prvi ići. U trenutcima kada su
jedino važne suze majki i sestara, kada se o ljubavi ne razmišlja...
Sem
u slučaju zabranjenih! A to je važilo za Remziju Čorba i Sejdefu Pekas. Bili su
se uzeli pred rat... njeni su bili protiv. Voljeli su se i dalje, tajno ali i
snažnije. Dogovarali su zajedničku budućnost, čekali da vrijeme učini svoje.
Ovdje
im je bilo najteže. Svi smo bili skupa, svi svima na očima.
Jutros,
rijetka prilika kada su se imali pravo poljubiti. Pred svima. Kratko, ali...
To
je i označilo vrijeme da mi pođemo!
***
U
kuhinji istina - da je sve ovo, ipak, organizovano. Puno bolje nego kada je
trebalo put Borča. Hrana za najmanje tri dana, koliko nam valjda najviše treba
do Goražda.
Komadi
janjetine, pažljivo i uredno umotani u celofan. Otkud celofan sada i ovdje, ako
nekad nekoga bude zanimalo možda i sazna... Jednako je lijepo bilo u rukama
držati cijele hljebove, svježe i mirisne. Tegle i teglice kajmaka, dijeljene na
jednog ili dvojicu, ovisno od veličine, također su tražile pitanje kada su i
kako prikupljene...
Sami
smo trebali naći odgovor samo na jedno pitanje. Gdje strpati sve to!? Ostao je
dogovor nas četvorice, mada će nas iscrpljivati. Izdržaćemo!
Bilo
je i onih kojima baš i nije bilo lako, onih koji su se pred kuhinju vratili u
pratnji i kojima je trebalo još vremena za objasniti šte se dešava, kamo se
žurimo. Opet puno suza, pokoji majčin prijekor „ludom“ sinu, sve ono čega smo
mi rijetki, nažalost, pošteđeni.
Ali,
do šume nemamo više od nekoliko minuta. Onda ćemo svi biti isti. Niko se više
neće okretati, svi ćemo samo gledati naprijed. Zaboravljati ovaj posljednji
ispraćaj Trebove, prvi ovakav.
Sve
je puno drukčije nego ijednom prije. Ispraćani su diverzanti, borci na linije,
mi dva puta u Trošanj, jednom bez mene, zatim u Borač, Vrbnicu ne računam, bio
sam i s jedne i s druge strane... ali je ovo nešto posebno. Do sada je uvijek
bilo na kratko, potpuno svjesno i pomirljivo.
Ono
jučer je također specifično, ali se i ticalo samo jednog dijela. Praćeno vjerom
kako to donosi bolje - onima koji idu.
Nikad
kao sada. Siguran sam da više od pola sata nikog nije bilo u kolibama. Kao da
niko nije želio propustiti ovaj trenutak. Trenutak u kojem smo svi isto
razmišljali, mi koji idemo i oni što ostaju. To je ta posebnost, taj posebni
osjećaj. Činilo se da rat tek počinje.
Zato,
valjda, niko nije toliko razmišljao o Majoru. Ja se još jednom prisjetih Seja
Bajrovića, počeh osjećati kako je Major tu negdje, kako će nas već negdje
pristići, kako nas ne bi pustio tek tako, da nas lično ne isprati...
Bijahoše
to misli ohrabrenja, već ranije sam postao svjestan istine. Potrebniji je
ovdje, da spasi civile, i odbrani Zelengoru. Tamo, valjda, imaju neki drugi
„Majori“.
Ako
je moje prebrojavanje bilo tačno ukupno nas je bilo sto dvadeset i šest,
uključujući njih nekoliko koji su, kao i Mujo, priključeni na poseban način,
kao članovi Komande. Od čega oko pola - bez oružja. Pred polazak, još jednom
smo podsjećeni da nam predstoji usiljeni marš. Takvo što smo i očekivali...
