Zablejala jagnjičica:
„Imala sam čobanina;
Pasla travu po planini,
pila vodu pod smetove,
plandovala pod borove;
Sad se čoban oženio,
svako dobro poželio.
Pasem travu putačama,
pijem vodu po brkljama,
plandište mi pod plotište.“
Gledao
sam za Mufom i Alijom, no nije mi se tako gubilo vrijeme, a da bih se našao u
istoj grupi, krenuo sam prema prvoj livadi desno, u kojoj se čulo malo stado.
Buljan je išao za mnom.
Lako
smo svih dvadesetak ovaca savili u zaravan u dnu livade. Buljan je ostao
čekati, a ja sam zašao u obližnju šumicu. Nije bilo nikog. Stado je bilo naše.
Iz
te šumice, ako se tako može nazvati ovih nekoliko rijetkih drveta, u strani
ispod, primijetio sam puno veće stado. Najmanje pedeset ovaca. Izgledalo je da
su i one same, pa sam Buljanu dao znak da potjera ono stado kako bi ih spojili.
Buljan
nije imao kad negodovati, iako sam njegovo kretanje za mnom brzo prihvatio kao
želju da mi svoj dio zadatka odradimo ranije i onda uživamo iščekujući ostale.
Ja sam sasvim drukčije gledao na vrijeme ispred, umjesto uživanja uz malo stado
želio sam riječi pohvale kad se iskupimo.
Bio
sam sav zadovoljan početkom, i nije me više zanimalo u čijoj ću grupi biti. S
kojom god se sastanemo bićemo ponosni na svoje angažovanje.
Osjećaj
trenutnog zadovoljstva, još više onog koje očekujem na kraju, gonio me da se
popnem na uzvišenje, tu pored nas.
Pružila
se malo pa nepregledna zelena dolina. Desetine raznih stada, bezbrižno je paslo
bogatu planinsku travu. Vukla me ta bezbrižnost. Životinjsko predodređeno čulo,
da se mire sa sudbinom. Od svojih vlasnika su ostavljeni na milost četničkom
nožu. Osjetio sam se kao neko ko ih spašava. Prevešćemo ih tamo gdje ćemo se o
njima brinuti, bar dok budemo mogli.
-
Idemo prvo stjerati one koze... One su, valjda,
najposlušnije – rukom sam pokazivao dva mala, odvojena stada, samo nekoliko
minuta od nas.
Bez
većih napora i to smo obavili. Buljanu sam dao da ih priključi ostatku, dok ću
se ja pobrinuti za petnaestak krava, koliko ih je ukupno ovdje bilo.
Nije
išlo kako sam mislio. Namučila me brdovitost terena. Zbog čega počeh osjećati i
umor, ali i snažnu vjeru da ćemo izdržati. Strahovi i brige su od mog mozga odbijeni
čim smo savili prvo, a ugledali drugo stado. Tako da lako prihvatam i to što postaje sve izvjesnije kako smo postale zasebna, treća grupa. Što mene čini još ponosnijim.
Buljanu
je bilo teže, dosadnije. Njega je mučilo iščekivanje. Već mu je bilo dodijalo.
Predložio je da još pokupimo samo najbliže stado ovaca.
S
tim se nisam slagao. Želio sam ih sve. Ne toliko zbog gramzivosti, koliko zbog tog
čudnog osjećaja da tako treba. Zahvaljivao sam, još jednom, Bogu - što me danas
poštedio patnji i bolova. Hodao sam skoro normalno.
-
Ti samo budi ovdje i čuvaj ovo, ja odoh po ostalo
– predložio sam.
-
Nećemo stići!
-
Ne boj se. Ako malo i zakasnimo, čekaće nas!
Nije
me poslušao. Krenuo je i on sa mnom.
***
Ponovo
smo na onom brežuljku. Različitim pogledima smo prešli cijelu dolinu.
Moje
oči su vidjele samo prekrasna bijela stada, koja samo čekaju nas i naše kratke
zamahe tankim prutovima. Buljan je negdje uočavao vrijeme koje će nam
nedostajati.
