Bujrum, uđi, pašinice mlada,
na minderu šećer-kahvu popi.
Pa poslušaj pjesme iz davnina,
i bekriju što žice prebira.
Butum ćeš mu u naručje pasti,
zaboraviti pašu i dvore,
svu čaršiju i dunjaluk cijeli 4/5. juli 1992.
ti ćeš dati za mlada bekriju!
Jači sevdah od vjernosti paši,
odvede je u kuću bekrija.
I ljubi je ašik mlado momče,
k'o vaktile kad bješe djevojče!
Krenusmo
s upoznavanjem. Smajo je, doista, pustio bradu. Srećom, ne toliku da ga ispod
nje Nail ne bi prepoznao. Samo je, pri slabijoj mjesečini, malo i ugla iz kojeg
sam ga ja ugledao, više zbog tad prisutnog straha, meni izgledala puno veća.
Od
ostalih nikog nisam lično poznavao. Tačnije, za jednog sam bio čuo. Elvedin
Hajdarević, poznatiji pod nadimkom Pekar, rođeni je brat mog kolege s posla
Senada, inače zvanog Leha.
Ostali
su, također, lično znali tek po nekog.
Ipak,
ništa nije omelo da se, odmah, svi skupa osjetimo kao najrođeniji.
Prvi
počinjemo s pitanjima. Ali nam naši domaćini nisu mogli puno toga reći. Čuli su
za stradanje našeg sela, znali su i da je nekoliko grupica već stiglo, ali o
preciznijem broju nisu mogli govoriti. Jedino što su znali je da je na Trebovu
prvi stigao Zahir Barlov, sa ženom i još nekim Barlovima, te neki Pekasi...
Inače,
oni su ovdje na položaju, do Trebove odu rijetko, da se okupaju i vide s
porodicama. I hrana im se ovdje doprema. S hranom stanje nije sjajno, ali se
više žale na nedostatak pušaka i municije. Priznaju da je nešto od naoružanja
još početkom predato četnicima. Ali dodaju da bi situacija bila i mnogo gora da
se, u međuvremenu, nije pojavio Zaim Bešović, kojeg ovdje svi jednostavno zovu
Major. A čiji je i dolazak bio u cilju dizanja ustanka.
Svjesno
su, odmah na početku, željeli istaći njegovu ulogu. Kako smo razumjeli, da nije
njega bilo ni mi ne bi imali sad gdje doći. Ovako, stižu istaći kako već liče
na pravu vojsku, ovo što je ovdje sve je pod oružjem. Ima tu svega, najviše lovara
i karabina, ali i poneki automat, papovka ili četeresosmica, kao i pokoji mitraljez.
I, nisu oni jedina grupa.
Napravljeno
je nekoliko vodova od ljudi s lijeve strane Sutjeske, a već su uvezani i s
drugom četom na Vučevu, koja je obuhvatila one s desne strane Sutjeske. U
kontaktu se je i s Borčanima i Jelečanima, cilj je napraviti jedan jak odred.
Ljudstva ima, a kažu - biće i pušaka.
Iako je u našim očima već iskrila
želja da im se odmah pridružimo objasnili su nam da i to mora malo sačekati. Na
Trebovoj su civili, žene, djeca, starci, kao i svi koji su još bez oružja. I mi
ćemo prvo gore, da se odmorimo, pa onda kako Major odluči.
Kako smo prvi koje su i lično
vidjeli, željeli su čuti dio naših priča. Nije prošlo bez suza...
***
Negdje na kraju priča pomenusmo i
tajanstvenog konjanika, koji nas je i odbio od Trebove. Nasmijali su se,
„kladeći se“ da je to bio Hajrudin Hajdarević Krnjo, jedan od Majorovih kurira,
a koji ima običaj da se, tako, za razliku od drugog kurira Avda Kovačevića
Okruglog, ponekad pred večer i bez potrebe prošeta na konju... do Vrbnice, na
primjer, koja je poput i Čagošte, dolaskom Majora i organizovanjem našeg naroda,
„ preko noći“ iseljena.
Od svih informacija ova nas je najviše
zatekla. Osim odgovora na neka pitanja, kod Mema, Mufa i mene, izazvala je i
kajajuće uzdahe, često ponavljane...
Na kraju se dogovaraše šta s nama. Večeru
su nam htjeli prepustiti.
Mi
je nismo htjeli prihvatiti, ali ni mogli odbiti. Podijelili smo je.
Mogli
su nam dati vodiča za Trebovu, ali im se činilo da nam je odmor preči. Nama se,
naravno, išlo odmah gore, ali smo i sami bili svjesni neophodnosti odmora, i
fizičkog i psihičkog.
Izdržali smo još malo. Skoro da nas
je san počeo hvatati sjedeći. Rado bi i tu odspavali, ali se neko od njih
dosjeti nekakve barake.
Prikupili su nam nešto svojih
ćebadi, dali vodiča, ostatak se s nama pozdravio...
***
Baraka nije bila daleko, tu negdje
ispod, odmah kraj ceste. Unutra je bilo mračno. Bez izbiranja, pribismo se
jedan uz drugog. Konačno imamo priliku da na miru, svak u svojoj glavi,
odvrtimo film prethodna dva dana.
Ja se zaustavih na informaciji da su
Čagošta i Vrbnica prazne. Da na putu od Trošnja do Trebove nije ni bilo
naseljenih srpskih sela. Da smo svi, koji smo preživjeli napad, mogli izaći. I
žene i djeca, Šefik i Mehmed... Nije me izdavala nada da će žene i djeca biti pošteđeni,
pa i stariji, ali...
Ježim
se na podsjećanja o četnicima, koja sam slušao mnogo puta, a koja su se
odnosila na prethodni, Drugi svjetski rat. Tada su djecu omjerali o pušku...
Elvin ima trinaest godina, kritičnih. Mi smo ga smatrali djetetom, da li će ga
i četnici tako smatrati...
Umor, nenaspavanost, kao i sve kroz
šta smo prošli, sve jače me steza zagrljajem sna.
Ono što me još neko vrijeme drža
potpuno budnim, i često me trza iz polusna, bi misao zbog koje ću i u snu
uzdisati.
- „Ako se Elvinu nešto dogodi, nikad sebi neću oprostiti!“ – i budan, i polubudan, neprestano ponavljah u sebi.
