Sabah zora, a ja još kod dvora,
podne – vika a ja iz Travnika;
Akšam đeldi dragoj pod pendžere.
Kod drage mi sijelo bijaše,
pa mi moju rasplakalo dragu.
„Jadna draga, ženi ti se dragi,
iz Travnika, travničkom djevojkom!“
od drage se sijelo raziđe,
draga stade pendžer zatvarati,
na pendžere jade jadovati:
„Moj pendžere, moj veliki jade,
na tebe mi dragi dolazio,
i s' sobom mi šećer donosio,
pa sad kažu da se oženio!“
Dragi joj se iz bašče javio:
„Ne boj mi se, draga dušo moja,
nije ti se oženio dragi,
nego misli o jeseni,
o jeseni koja prva dođe!“
Već neko vrijeme ne čujemo ništa što
bi nam privuklo svu pažnju.
Vjetrić je primirio. Pucnjava ne
gubi na intenzitetu, ponekad je tek nadjačavaju zvuci obrušavanja zapaljenih
kuća, štala, zidova i krovova.
I jedan jasan, užasan krik! Toliko
glasan da ne možemo vjerovati da pripada čovjeku, već pretpostavljamo da u
nečijoj zapaljenoj štali gore krave. Osjećaji nam variraju pa smo spremni
prihvatiti i da smo u krivu, da nismo svjesni još jednog, još užasnijeg
zločina.
Bez obzira, počinjemo malo razmišljati i o
sopstvenim sudbinama. Babo i Mehmed se pristaju žrtvovati, na smjenu izlaze
desetak metara ispred kako bi mogli bolje osmatrati. A ako budu primijećeni
dali bi nama alarm da kamo bježimo!?
Domalo se ču nešto i iz pravca
Mješaja. Nešto što će i meni dati prvu ideju.
Zvuk paljenja kuća, koji nam je sad
već poznat, dopirao je iz pravca amidžinog imanja. I mi smo, eto, došli na red.
-
Šta to, pobogu, radite? Sad je domaćin bio tu...
ja ga maločas vidio... – bez dileme prepoznajemo glas Gojka Filipovića, našeg
prvog komšije.
-
Šuti, brko! Ako odma' ne odeš zapalićemo i tebe!
– glas, meni nepoznat.
-
Čuj Gojka Jankovića! Jeb'o mu pas mater! – uzviknu
Mehmed.
Dok
je Mehmed još nešto govorio ja sam sabirao svoje misli. O Gojku Jankoviću se
ovih dana puno pričalo, ja ga lično nisam poznavao. Rođen je tu blizu, na
Trnovačama, selu u kojem su već poklali svoje komšije, ali je duže vremena
živio negdje u Crnoj Gori. Nedavno se vratio. Više ne mogu isključiti opciju da
se ne radi o slučajnosti. Glavna osobina kojom je opisivan je da je i u
mladosti bio veoma pogane naravi. Odnosno kao jedan od onih koji ne iznenađuje
zločinačkim ponašanjem. To što sam o njemu čuo dovoljno je da brzo prebacujem
misli s njega.
I
pokušavam se zadržati na Gojku Filipoviću. Nije, kako su mnogi govorili, da će
sve komšije skočiti na nas. Filipović je prvi za kojeg sad sigurno znamo da nije
znao. Prve smo komšije, imanja su nam se dodirivala, nena rahmetli se s
njegovom majkom najviše posjećivala, babo je s njim još od djetinjstva jaranio,
baš kao i mi s njegovom djecom.
Sve
ovo vrijeme geta izbjegavao sam i pred sobom za bilo koga jamčiti, ipak je
Gojko jedan od onih koje nisam mogao zamisliti krvavih ruku. Iako mi u ovom
krvavom jutru ništa ne može biti drago, osjetih malo olakšanje zbog ovog
kratkog razgovora koji smo razabrali.
***
Ali, o svemu tome više tek ako ovo preživim.
Sad mi je preča ideja koju više ne mogu držati samo za se, jedva čekah da
Mehmed završi.
Priđoh mu i smireno predložih:
-
Idi do baba mi, reci mu da bismo trebali ići još
dalje odavde. Moj je prijedlog - Dubrovnice! Vidiš, zapalili su Ramovu kuću.
Eno, još nešta gori, možda naša... Doći će i Enverovoj. Možda će pretraživati
ovuda... imaju vremena. Djece je puno... opasno je. A Dubrovnice su srpske,
gore nas vjerovatno neće tražiti! Znam gore ovakvu istu paprat. Ići ćemo
dalekovodom. Sve do Novakovog... tu je to mjesto. Još skritije od ovog! Tu sam
često čuv'o krave, s Miloradom i Ljeposavom...
Sam
sam sebe iznenadio mirnoćom glasa, a čime sam iskazivao odlučnost,
samouvjerenost. Imao sam samo jednu bojazan, da me Mehmed neće razumjeti,
odnosno da me neće shvatiti ozbiljno.
Nekoliko
sekundi stajasmo zagledani, oba jedino apsolutno svjesni koliko je još očiju na
nama. Sekunde prolaze, a činjenica da mi Mehmed ništa ne odgovara hrabri me
dodatno. I nakon što se okrenuo, pošavši prema Šefiku, ta moja hrabrost je
porasla na nivo da se mogu staviti na čelo kad svi zajedno krenemo kamo sam
predložio.
