Pošetala daidžina
Zlata,
niz zelenu daidžinu
bašču,
šetajući crnu zemlju
ljubi:
„Crna zemljo, primi
mene sebi,
kad ja nemam nikoga od
roda,
sem daidžu brata
materina.
Mene dajo na daleko
daje,
star me neće, staru me
nameće,
mlad me hoće, za njega
ne daje.
4. avgust 1993.
Star je vojno drvo javorovo.
Kiša ide, javor drvo trune;
Sunce grije, javor drvo
suši;
Vjetar puše, javor drvo
nije.
Mlad je vojno pitoma ružica.
Kiša ide te ružu zaljeva;
Sunce grije, ruža rumenija;
Vjetar puše te ružu razvija.“
Učiniti dobro djelo pomaže, svakako
i onome ko ga čini. Čisti, liječi i srce i dušu. A nama je to sada trebalo,
kako će rijetko ikad više.
Raštelicu
nikako nećemo po dobrome pamtiti. Desio se taj sukob, poginuo je Alija Muhović,
te još jedan od Zukinih, pa ni ne može duša ostati čista a znati bilo šta o
tome. Znati da se taj sukob mogao izbjeći, da se nikako nije smio dogoditi...
S
te strane, itekako je dobro da idemo
odavde. Naš bataljon će prema Gornjem Vakufu, u Voljevac, ako sam dobro shvatio
kako se to selo tamo zove. Druga dva će malo bliže, negdje između Kreševa i
Fojnice.
Osim
da je u Voljevcu i Major, kao i Admir i Šeks, ta njihova grupa, još saznajemo
kako nam tamo bar hrane neće faliti. Razlog zbog kojeg je odlučeno da dio nas
ostane podijeliti sve ono što smo s
Igmana stigli snijeti a što je, po svemu sudeći, potrebnije našim brojnim
civilima ovdje.
Nastojali
smo biti ne samo humani nego i što pošteniji, pa se praviše spiskovi. Ne
dijelimo između sebe, već samo na porodice koje su ovdje.
A
mi Trošnjani, još jednom posebni - stižemo se dogovoriti da svi se prijavimo.
Ako, i tako se već smatrasmo svi jednom velikom porodicom. Nekako se i
potrefilo, koliko je bilo nas u bataljonu, toliko je i ovdje naših porodica.
Jednima i jeste ovdje, kao Feridu Pekasu, neko se pobrinuo za Remzijine, dok
sam ja, kao svoju, prijavio porodicu Hašima Hajdarevića, neko drugi Sulejmena
Pekasa, treći Paša Barlova... A svi smo se složili kako ovim ne činimo ništa
loše, vjerujemo da je bilo i drugih što su jednako bili dovitljivi...
***
Tamić
je još sinoć bio spreman. Natovaren. Hrana sortirana. Spiskovi zaključeni.
Sve
je izračunato, koliko je na spisku svi će dobiti po deset kila brašna, dva
litra ulja, kilu i po šećera, kilu soli, kilu graha, tri kile krompira, dok će
riža, leća, grašak i tjestenina biti kombinovani, kao i začini.
Zato
je i birana ekipa koja će taj zadatak obaviti. I, već su završili ovdje po
Raštelici. Iako nisam bio predviđen, nekako se ubacujem na tamića, i nastavljam
s njima.
U
glavi zbrajam kako se i zašto na tamiću našao svako od nas. Sajo Čorbo je
pristao biti šofer, a i poznat je kao jedan od najvećih poštenjačina. Isto se
može reći i za Murata Fuluriju, Dervu Rahmana, pa i Omera Kovača, a svi su
inače i logističari. Nedžib Čolo i Redžo Barlov, možda ni jedno ni drugo, ali
su snažnih ruku, izraslih iz još snažnijih ramena, k tome još i uvijek na sve
spremni, a nigdje ne piše da je sukob sa Zukinima i doista dokrajčen.
Ja
nisam trebao biti, ali nisam mogao odoljeti snazi intuicije, koja mi je kazivala
da ću sve ovo iskoristiti da, možda, saznam još ponešto o svemu što nas
posljednih dana prati, i isprati odavde...
***
Prvo
naredno zaustavljanje je kod pekare. Osim očekivane žurbe, s obje strane, ništa
drugo nije podsjećalo na naš sukob sa Zukinima. Barem pekari nisu odustali od
sinoćnjeg dogovora, napeći će nam hljeba za puta, po jedan na svakoga iz
bataljona. Zauzvrat je i njima ostavljena koja vreća brašna.
A
nama se, biće, puno žuri da što prije odemo odavde. Taman dok razdjelimo svu hranu
hljebovi će biti pečeni.
Pa,
ipak, niko me neće ubijediti da Sajo nije i previše žurio. Jeste da mi je
rečeno da zadnja stranica nije čvrsta, ali je, svejedno, mogao lakše ulaziti u
krivine. Pri tome, kako to propisi i nalažu, i malo smanjivati brzinu.
Trebalo
mu je više od pedesetak metara, prije nego je prikočio a pošto su zagalamili
ostali s karoserije.
Ja
sam imao sreće, pao sam nekako ravno, tek se malo ugruvao, sam se pridigao i
pošao za tamićem, što je bilo dovoljno da se ovi okrenu smijati, a da Sajo ne
prestane psovati. Nekako sam mu stigao objasniti da je sad najmanje bitno ko je
krivlji, on ili ja, da je jedino važno da nisam gore prošao te da zbog svega
nećemo izgubiti više od tih minut-dva. A prećutaću i mogućnost da je Sajo sve
dijelom i namjerno izveo, ljut što sam se ja oglušivao o njihova upozorenja.
Naravno,
do Korče, pa i poslije, ipak ću s ostalima sjediti na bočnim stranicama!
***
U
Korči smo brzo bili gotovi, baš kao i u Odžaku.
Glavni
posao nas je čekao na raskršću Duranovići-Češće, gdje je i bilo najviše našeg
naroda. Za razliku od prethodnih sela gdje smo išli prema unaprijed
napravljenim skicama, dijeleći od kuće do kuće, ovdje za time nije bilo
potrebe.
Vijest
o onome što radimo stigla je i prije nas, već su napravljeni i redovi. Koji
nisu bili identični našim spiskovima, ali koje su činile gladne, oči pune
molbi.
Počinjemo
brzo sumnjati da ćemo uspjeti izdržati do kraja, da ćemo jedino gledati u
spiskove, i da ćemo biti kadri sve objasniti svima koje vraćamo. Neki nas
shvataju, neki odmahuju glavama, neki i psuju, ima i onih što se odvajaju
ustranu, spremni čekati „ako šta ostane“.
A
mi, jedan po jedan, počinjemo žaliti što je baš nas ovo zapalo. I oni kojima je
naređeno, kao i ja kojeg, istina, niko nije tjerao...
U
redu je dječačić od pet-šest godina. U ruci mu prazna, mala plastična kutija.
-
Kako se zoveš? – pita ga Dervo.
-
Mirsad – drhtećim glasom, mali odgovara.
-
Čiji si?
-
Senadin.
-
Kako se prezivaš? Odakle si? Kako ti se babo
zove?
-
Avdo. Moj je babo pogin'o u Goraždu.
Dijete
obara pogled. Sitne, crne okice počinju da shvataju. Ali, neće da lažu...
Nije
„naš“. Nije imao nikog da njega i njegovu majku metne na ovaj naš spisak, a
gladan je. Da nije, sigurno da ne bi bio ovdje!
Crne
okice se pune suzom. Stida. S dva će koraka ustranu. Pri tome glavicu ne
podiže. Od stida, ali i ponosno spreman propustiti one koji imaju pravo, koji
su na spisku.
-
Pa šta si htio s tom kutijom? – Dervo mu ne da
otići tek tako.
-
Samo malo šećera – iskren je i dalje, ali je stid
sad još veći, okreće se i kreće dalje nazad, negdje gdje će moći na glas
zaplakati.
-
Sačekaj! – Dervo ga ustavlja još jednom, brišući
znoj s vlastitog čela.
Nije
mali Mirsad bio jedini koji se u ovim trenutcima stidio!
A
njegov je dječački spreman osmijeh bio najbolji znak zahvalnosti. Nama još i
olakšanje pred onim što znamo da će sad uslijediti, odjednom se pojavljuju nova
nadanja.
-
Negdje ćemo malo umanjivati – Dervo to i
nagovještava.
***
Više
nećemo moći uzmicati. Grijeh bi sad bio bilo koga vratiti, ma kako da se red
bude dopunjavao. Dervo, Murat i Oko se pokušavaju snaći, ja im pomažem.
Više
niko ne dobija sve što je bilo predviđeno, kako bi za neke druge bila makar
kesa graška ili frtalj litre ulja...
Biće
i drugih, scena koje također nisam želio, ni očekivao. Upravo je na redu Sulejmen
Pekas. Požurih se ispitati s njim, i već pođoh od Murata prinositi sljedovanje
za njega, kad se Sajo nađe između nas.
-
Šta je? Šta ti hoćeš? – glasno, i jednako drsko
mu se obrati.
-
Čuo sam da dijelite nešto ljudima, pa rekoh... –
Sulejmenov glas je bio mirniji, i nekako - već naslućujući daljnjoj priči.
-
I on je na spisku – ja još nisam shvatao više od
onoga što sam znao.
-
Kojem spisku!? Ja sam to izbris'o – drzak je bio
i prema meni, a onda se istim tonom obratio ponovo Sulejmenu – Je li, đe ti je
Džemo!? Šta smo trebali, još i za dezertere da dajemo!? Hajdemo, slobodno moreš
ići kući, nema te na spisku kad ti ja kažem!
Sajo
je samouvjereno mahao tekom. U koju sam ja bacio pogled pošto se Sulejmen već
udaljavao, onako - bez riječi. Bolje poznaje Saja, njegovo ime je prekriženo...
Kratko
vratih pogled za njim. Činilo mi se kako osjetim da se u sebi, s pravom pita
„šta ja imam s Džemom?“, sam sebi, valjda, i odgovarajući.
Htjedoh
ga razumjeti, sjetih se naše sinoćnje priče, dogovora. Bilo je rečeno da niko
naš ne izostane, ne znam zbog čega je Sajo noćas posebno razmišljao.
Ali,
prošlo mu je. Do sada, ovo što nas se našlo na podjeli jedan drugome nismo
ništa prigovorili, bilo mi je otćutati i ovo. Osim toga, s podjelom još nismo
završili, ko zna šta nas još čeka.
***
Već
ubrzo, svi redom pogled ponovo spuštamo zemlji.
Na
redu je djevojčica, opet mlađa od deset godina. Stajala je u redu sama, bez
pratnje. Ali, i bez kakve kese ili kofe, ili paketa.
Raširi
svoje ručice, sastavljenih dlanova.
-
Šta ti hoćeš? – umoran od svega, pa ipak dosta
smireno, pripravno na svaki mogući odgovor, Dervo je upita.
-
Malo brašna – odgovor je koji smo, možda, i
najmanje očekivali, ma kako da smo znali da se više ničemu nećemo čuditi.
-
Dajte kakve kese! – i opet je Dervo najbrži,
najpribraniji.
-
Da sam znao da će ovako biti, ne bih - nema tih
para – Omer Kovač je govorio, da prikrije suze.
Svi
tražismo kesu, tražismo predah. Usput se nekako pogledima dogovorismo da još
jednom malo preraspodjelimo preostala sljedovanja koja smo „obavezni“ dati, te nekako
zadovoljimo bar još pet-šest molećivih pogleda...
I
pored svega, ostaće desetak onih kojima ćemo se izvinjavati, makar i svjesni da
ni za šta krivi nismo.
