Volim, majko, siroticu,
s njom provodim dane,
život mi je uljepšala,
jedina je za me.
Majko, volim je,
majko, razumi me;
Majko, volim je,
majko, sirota je.
Man' se, sine,te djevojke,
ona nikog nema.
Kome majka za ženidbu
darove da sprema.
Majko, volim je...
Gledam majku tužna lica,
a oči mi suze,
zar da pati, majko, mlada,
ja joj mladost uzeh.
Majko, volim je...
/Bahrija Puzić/
Konačno,
s nekakvim olakšanjem požurismo Tarčinu, toj našoj posljednjoj tački podjele,
mjestu gdje kontamo da se Duranovići i Češće ne mogu ponoviti.
Najprije
smo uvratili do pekare, da bismo kasnije gubili manje vremena. Nismo ni slutili
da je vrijeme ono što nama polako postaje najmanje bitno...
Pa
ipak, nekako nam bi i svejedno kad od jedne grupe ovdašnjih boraca, a koje tu u
Tarčinu prve nađosmo, saznasmo kako su kamioni iz Gornjeg Vakufa bili u
Raštelici, odnosno da je ostatak bataljona već na putu za tamo. Nije nas
brinula mnogo ni činjenica da ćemo mi teško imati dovoljno goriva, samo ćemo
nastaviti kako je planirano, kako nam je naređeno.
Jedino,
više nam se nije ni najmanje žuriti. Osim te želje, još prisutne, da nam je samo
što prije krenuti odavde!
I
dok smo ostali nestrpljivo iščekivali povratak Čola i Redža koji su nosili
posljednja dva sljedovanja, meni tek pažnju privukoše u ćošku šatorskim krilom
pokrivene tri vreće brašna i jedna šećera. Bez snage da sam mislim, odmah
odgovor potražih od Murata.
-
Samo šuti – a on pokaza kako je itekako upoznat –
to je, brate, da i prema sebi malo sevapa zaradimo. Znaš li ti gdje je Gornji Vakuf!?
A, evo, ko zna i kako ćemo s gorivom!
Klimnuh
glavom, ne zato što znam gdje je Gornji Vakuf, već zato što razumih to što nije
direktno rekao. Dalje nisam pitao, nije me mnogo zanimalo gdje će biti
razmjena, nije me ni bilo strah koliko je sve to grijeh, ništa manje nego
ostale me radovalo što na toliko dug put nećemo ići bez rakije. Čak sam, sad
češće od drugih pogledavao u pravcu iz kojeg bi se trebali vratiti Redžo i
Čolo.
A
kada sam vidio još dvojicu mladića s njima, požurih sve uvezati.
-
Je li, Dervo, je li ostalo išta brašna? – samim
tim me ove Redžove riječi, više nego začudiše.
-
Boga mi, Redžo, nije. A, što pitaš? – Dervova
začuđenost je također bila prisutna, ali puno manje zbunjenosti.
-
Ama, ima ona žena gore – rukom je Redžo pokazivao
u rečenom pravcu – to je žena od brata jednog mog velikog prijatelja. Pogin'o
na Sadbi. Bekan. Ali, šta ću joj ja sad, rek'o sam joj - da se samo malo ranije
pojavila...
-
Vjerujte da je ona bila u Duranovićima – uskoči
jedan od one dvojice mladića – bilo je stid da išće. Evo i ovdje je sišla, i
opet je stid. Ako išta imate - dajte joj, veći sevap nećete nikad zaraditi! Vjerujte
mi, ja je dobro znam. Mi smo komšije otud, ja sam Memić, zato sam Redža i pozn'o,
moja je rodica udata u Trošanj. Eto, kažem vam, ako ona hljeba ima za večeru,
za doručak ga neće imati. Ili, ako ima za doručak, za večeru nema. Uhar je šta
god joj date, makar taj koji hljeb.
Niti
smo ga prekidali, niti je imao šta više reći. Poselamio se s Redžom,
ostavljajući nas da sami razmišljamo.
I
dok ostali svi gledaše u Derva, ja se okrenuh Redžu:
-
Kako, ono, rekoste da se ta žena preziva?
-
Ne znam. Mislim, udata je za Bekana. Djever joj
radio sa mnom. A ovaj čovjek, to je Ramize Čoluše rođak.
Zavrtio
sam glavom, jedva pružajući pogled šljiviku pod kojim je stajala. Misli i iz
ranije, i nedavne prošlosti, one od prije samo sat, neminovno se sudaraše u
glavi. Jednako, što tražih rečenicu u koju ću sabiti sve te misli, pokušavah
između njih i potrefiti onoga koji će me najprije razumjeti.
-
Učo – ne znam zašto, izbor pade na Murata – ne
znam, kako da kažem, ali ako se išta može zatražiti unaprijed... Znam, dođe i
bezobrazno s moje strane, svoje sam hise dao nekom komšiji... A ovo je žena
rođaka mi, moja mati rahmetli i njen čovjek su od dvije sestre. A, eno, ne mogu
tamo ni da gledam, ne smijem joj se ni javiti, a vidimo svi da ovaj čovjek ne
laže.
Nisam
mnogo razmišljao koliko ću biti shvaćen, još sam jedino kanio reći da ću to sve
nekad nadoknaditi, ako će to uopšte biti moguće.
Nije
bilo potrebe, već je bilo jasno kako su ostali samo čekali neko ovakvo, dodatno
opravdanje.
-
Ama, nema problema, preče je to od rakije –
Muratove riječi to samo potvrdiše.
Znao
sam da nije moje da išta više govorim, dodajem, činim.
Opet,
Murat i Dervo me i više nego prijatno iznenadiše. Zajedno su skočili,
ispraznili dvije vreće s hljebom. U jednu su nakupili petnaestak kila brašna, u
drugu šest-sedam kila šećera. Bilo je to više nego sam očekivao, nadao se, više
nego bih sam odvojio, činilo mi se i najviše nego je iko dobio.
Meni
je rečeno da je pozovem.
A
u povratku, vidio sam da i ostalima sad svu pažnju privlače dva dječačića, dva
njena sina, dva moja rođaka. Ako su išta na majku imali to je bio stid. Nekako
sam razabrao da je ona Asima, imenjakinja mi, da je mlađem ime Adis, dok bi se
stariji mogao zvati Adnan, Admir, Almir ili slično. Sve skupa nebitno, sem da
makar malo razbiju stid, strah. A ni o sebi nisam htio ništa više reći, osim da
smo rođaci, te da je taj Memić rekao za njih.
I
dok je i Redžo s Asimom pokušavao razmijeniti nekoliko riječi, ja se brzo opet
nađoh na tamiću. Nekako mi se čini da se gore mogu osjećati ugodnije.
Međutim,
neće biti baš tako. Sve vrijeme priče Redža i Asime, oči dječaka su bile
usmjerene samo onom dijelu tamića gdje su se nalazile vreće s hljebom.
Omer
Kovač to prvi razumje, i hitro im pruži po hljeb. Niko od nas nije slutio kako
će time biti izazvana scena, koja ne samo da će nadmašiti sve današnje, nego će
zasigurno ostati najdublje urezana u sjećanjima svih nas, biće to jedna od onih
slika koje niti jedan od nas nećemo zaboraviti do kraja života.
Stariji
je zahvaljivao, Adis nije imao vremena. Nije imao kad ni da hljeb prelomi,
zagrizao ga je onako cijelog, negdje u sredini.
Asima
je pokušala naružiti ga zbog toga, ali je svi u tome zaustavismo.
Tek
pošto je progutao prvi zalogaj, uvjerio se da je hljeb pravi, zagrizavši drugi
razumio je majčine riječi, osjetio sve naše poglede na sebi, vratio se svome
stidu, koji se rumenilom lica borio s nesmirivim osmijehom.
On
je smirivao svoj osmijeh, mi smo suze zadržavali prisjećajući se svojih, ne
bogatih djetinjstava. Znali smo i mi za rijetke radosti, ničega sličnog. Mogli
smo se i mi obradovati nekoj igrački, čokoladi. Hljebu, nikad. Ovo je, valjda,
to ratno djetinjstvo...
Uz
brašno i šećer, a između najiskrenijih suza žene koja nije imala snage
suzdržati se, niti drugog načina za zahvaliti se, dadosmo joj i šest-sedam
hljebova.
Ostaćemo
još desetak minuta ovdje. U ćutanju. Dok Čolo i Redžo ugovore, i izvrše
razmjenu.
A
mi, što smo žena pogledima dohvatili, to smo svakoj davali hljebova koliko je
koja htjela ponijeti. Ako i usput dalje budemo koga sretali činićemo isto.
A
odmaći ćemo i prilično od Tarčina, prije nego nam se i povremeno pred očima
pojavi neka druga, umjesto slike malog Adisa. Stalno ćemo razmišljati o onoj
staroj „Ako si gladan, hljeba si gladan“. Bolji dokaz, sličniji, te stare mudrosti,
te istine, teško da ćemo ikada više vidjeti.
Upravo
zbog toga, sve do Gornjeg Vakufa nećemo razmišljati o čemu smo do maloprije.
Pomišljali smo se negdje, bilo kako riješiti svega ovog suvišnog hljeba, ali
poslije Adisa niko nema snage to pomenuti!
