O džamijo, deli
Đulbegova,
što u tebe često grom
pucaše?
Il' u tebi kamen sa
vakufa,
il' u tebe pare od
harama,
il' od neke kletve
djevojačke?
Iz džamije nešto
odgovara:
„Nit' u mene kamen sa
vakufa,
nit' u mene pare od
harama,
nit' od neke kletve
djevojačke.
Već u mene mujezina
nema:
Kad se penje uz tanko
minare,
kad se penje, Boga ne
spominje,
već pominje u mahali
dragu!“
Dan je
bio takav, da ga nikome nećemo poželjeti. Zar bi, onda, još i sebi prigovarali
što ipak nešto brašna i šećera dadosmo za rakiju. Posebno će dobro doći nama za
koje mjesta u kabini nije, po onome što smo čuli o putu do Gornjeg Vakufa -
biće dosta truckanja.
Mehlemuša
je, kako joj tepasmo, kružila polako, a mi smo odbijali od svega što je iza
nas, ka tome što nas čeka. Imamo kartu, i radio-stanicu s kojom ćemo se
povremeno moći čuti s Komandom tamo. Sadašnje procjene kazuju da bismo s našim
gorivom mogli do nekog velikog sela, gdje i ne bismo dugo čekali vozilo koje će
nam doturiti još nafte.
Malo
šta je išlo kako smo planirali. Možda smo požurili sa željama da odmah od Boga
budemo nagrađeni za djela koja danas uradismo.
Na
krivini ispod sela tamić tako zatrza da smo pomislili kako će u mjestu stati,
ili se prevrnuti krene li još metar dalje. Iznenadi nas naglo, brzo motanje u
desno, iako su nam Sajove namjere bile jasne.
Ne
vjerujem da bi ijedan drugi šofer uspio, sad znamo zašto je sudbina
predodredila Saja. Upotrrijebio je posljednje kapi goriva, ali je uspio. Iako
jedva, stigao je da tamić izvuče i skloni na mjesto na kojem nećemo smetati ako
neko drugi u međuvremenu naiđe, a ni strahovati da će se otisnuti nazad. Tako
gledajući, ne možemo se mnogo ni žaliti.
Sad
nam ni mehlemuša nije puni saveznik. Dosta bi pitka, pa su nam se crijeva već
malo prostrugala.
Vrijeme
da se ponovo, još jače sjetimo malog Adisa - od hrane jedino imamo hljeba. Već
povjerovah kako nam je to svima dovoljno, pogledi na kartu su kazivali kako smo
do sela ne više od pola sata. Za otvaranje drukčije priče, sasvim dovoljan
podatak.
Ne
mogu reći da sam bio za ishod dogovora koji je podrazumijevao da do sela
prošeta samo jedan od nas, još manje da to budem ja. A opet, nikako nisam imao
pravo odbiti.
Jedino
što sam mogao, rekao sam im da neću biti uporan u traženju. Nekako mi se i
najviše išlo zbog prekraćivanja vremena, potpuno neopterećenim onim šta se već
može, i šta će se gore izdešavati.
***
Početak
dobar, u procjenama nismo griješili. Do prvih kuća sam stigao već za nekih
dvadesetak minuta.
I
prvi dojmovi su skroz prijatni, selo mi se prikaza ljepšim, i većim nego ga
zamišljah. U glavi brzo izmijenih prvobitni plan, neću u tim prvim kućama odmah
tražiti hranu, nego ću se raspitati za kuće u kojima bih ponajprije mogao
dobiti.
Prvi
utisak, kažu zna često prevariti. Ali, makar se nisam postidio. Ne dobih
odgovor kakav tražih, ironično sam posavjetovan da krenem uz selo, pa „Možda mi
neko nešta i da“.
Ironično
i poslušah. Narednih nekoliko kuća preskočih, zastajući tek pred onom za koju
moja intuicija kaziva da ću, ako ništa, toplije biti otpravljen dalje.
Intuicija
nije izdala, upućen sam ka jednoj kući u komšiluku. Sam pogled prema avliji je
potvrđivao da se doista radi o jednom od imućnijih domaćina. A dok, otvarajući
vrata kapije razmišljah kako da mu se obratim, obradova me kad već tu sretoh
nekoga, i to momka približno mojih godina, možda tek koju mlađeg.
Čim
nazvah selam, upitah za raspoloženje, te dodadoh da sam od nekih upućen tu, ja
odmah pojasnih i razloge, uopšte moga dolaska ovdje.
Nije
odmah reagovao, što je već slutilo moguće dobrom znaku. Pokrenu priču, tražeći
da se malo bliže predstavim, a što će dakako i sam poslije uraditi.
Usput
mi otkriva kako se u ratnom vremenu ratne vijesti brzo šire, znali su za naš
dolazak, zna kada su ovi jutros prošli, ono što mu nije bilo poznato je baš to
što je nas nekoliko zaostalo. Ali, shvatio je onako kako sam mu objasnio. Tada
sam i mogao biti dodatno konkretan, rekao sam da ćemo se sasvim zadovoljiti s
malo mlijeka, sira, eventualno masla ili kajmaka, uglavnom onoga što očekujemo
da ovdje ima.
I
klimao je i odmahivao glavom. Žalio je što nabrojanog oni u kući baš i nemaju,
ali me uvjeravao da se neću prazan vratiti. Objasnio je da su ovdje ljudi
prilično različiti, da mi nikako ne bi bilo pametno napamet kucati na vrata.
Još dodade da su sada topliji dani, vrijeme kada domaćini ne prave veće zalihe
mliječnih proizvoda, ali pošto nas je tek sedmorica, ništa neće biti problem.
Prihvatih
prijedlog da ne ulazimo u kuću, da sjednemo za astal u avliji i tu nastavimo
naš razgovor. Tačnije Armin je, kako momku bi ime, otišao pribaviti mi nešto
tražene hrane a ja sam ostao njegovim roditeljima pričati o sebi, mjestu, i
jedinici iz koje dolazim.
Pričao
sam bez previše žurbe, što se mene tiče razloga više za to nemah, a i potrefilo
se vrijeme ručku, i to ne baš kakvom, možda i pomalo zaboravljenom, i sa supom,
hošafom i salatom, naravno i s dovoljno mesa. Lično sam smatrao grijehom da sam
odbio, a nije bilo ni straha da će mi dolje zamjeriti što ću se zadržati malo
duže nego je bilo za očekivati.
U
to sam bio siguran kada se ne zadugo poslije pojavio Armin, donoseći svakako
više nego bih sam skupio i za puno više vremena.
Još
se ponudio i da mi prikupljeno pomogne snijeti, teško da bih sam i mogao. A to
ćemo iskoristiti da se i nas dvojica pobliže upoznamo.
Ponovio
sam i njemu dio, prethodno ispričane priče, nešto još i dodao, a sa zanimanjem
sam slušao i ono što je on imao reći.
***
Što
sam vidio, i što sam od njega čuo, navede me na zaključak kako je selo Kruščica
jedno od onih koje nije baš lako opisati. Toliko je daleko od gradskih smetnji,
a opet i tako usamljeno predstavlja se neizmjerno pitomo. Ako bih morao u
jednoj rečenici, opisao bih ga kao - samo sebi dovoljno!
Inače,
selo čini stotinjak kuća. Uglavnom, pravilno raspoređenih. Ako i ima zaselaka,
također su pravilno uvezana.
Za
ovo vrijeme je možda ponajvažniji podatak da su fizički prilično daleko od
borbenih djejstava, što nije bila nikakva prijepreka da svi mladići iz sela još
od prvih dana budu pod uniformom Armije. A to je i jedino u čemu Armin veliča
svoje selo, kako reče nekoliko ovdašnjih je mladića već poginulo ili ranjeno,
sve na drugim ratištima, nerijetko na selima koja braniše više, hrabrije nego
sami njihovi mještani.
Ima
nešto i čime Armin nikako nije zadovoljan, čega se i sam pomalo stidi. Pošto
sam mu priznao da mi nije promaklo to da su ovdje, nikako daleko jedna od
druge, dvije džamije, te da sam tu negdje pokušavao smjestiti moguću granicu
dva sela, a koja su se tek nekih posljednjih godina fizički spojila, Armin se
najprije iskreno nasmija, a onda objasni tu istinu, istinu za koju bi lično
volio da je drugačija.
Jeste,
ovo je odvajkada bilo jedno selo, ali i selo koje polovinom naseljavaju
Hebibije a polovinom Mustafići. Uz tek nekoliko kuća s druga tri prezimena. Sve
skupa nije bilo toliko vidljivo, sve do desetak godina pred ovaj rat, odnosno,
a kako se oba složismo, do vremena kada se opšti mentalitet našeg naroda počeo
naglo mijenjati.
Tada
je jednima zasmetalo što je seoska džamija lokacijom smještena u drugom dijelu
sela. Ili će biti da su im zasmetala česta prigovaranja onih drugih, zbog te
činjenice.
Najprije
se pošlo s prijedlogom da se džamija izmjesti na sredinu sela, a protiv čega su
ovi drugi, razumljivo bili protiv. Razumljivo i jer bi to finansijski koštalo
kao i izgradnja nove.
Pa
se logičnim nametnulo preostalo rješenje i došlo se do ovoga, izgrađena je još
jedna džamija. S tim da su sad prigovaranja promijenila stranu, koji su ranije
bili bez džamije, sad su se mogli hvaliti da je njihova ljepša, novija, makar
se uopšteno ljepote džamija mjerile njihovom starinom.
Problemi
nisu nestali, oni najveći, najkomičniji se tek javljaju. Vrijeme donosi i
sljedeće situacije: Ezani se nisu čuli u isto vrijeme, pa bi ljudi na njivama
začuvši prvi ezan najprije zastajali razabrati s koje munare dolazi, pa ako bi
prepoznali da nije „njihov“ nastavljali bi raditi još minut-dva...
Pretpostavio
sam kako se onih nekoliko „neutralnih“ kuća priklonilo kojima su već bliže, ali
me zanimala situacija sada. Armin reče da je nešto bolje, ali da je i dalje
ružno što se moralo ići na to da uz ramazan teravije naizmječno budu klanjane,
u jednoj pa u drugoj džamiji. Pogotovo, što je dugo vođena rasprava kojoj će
pripasti, najvažnija, ona „Uoči dvadeset sedme noći“.
Dalje
se nisam raspitivao, mislim da je sasvim nebitno kako su to riješili. Neka su,
ipak, učinili to sami, između sebe!
