Udaću se mlada,
prvi petak dođe.
Samo, ako Bog da,
pa mi dragi dođe.
Petak dođe, prođe,
a dragi ne dođe,
Čamka rodi d'jete,
ime mu ne nada.
4/5. avgust 1993.
Mislila je Čamka
da niko ne znade.
C'jeli Mostar znade
za Čamkine jade.
C'jeli Mostar znade –
na telale dade!
Sramota se čuje
od grada do sela;
Manite se cure
s momcima sijela!
Razgovor
s Arminom mi bi zanimljiv, pa se ne razočarah zatekavši uz tamić samo Derva,
Murgu i Omera.
Sajo,
Redžo i Čolo su također otšetali uz selo, a pošto su vezom primili vijest da će
vozilo iz Gornjeg Vakufa, tačnije iz Voljevca kasniti.
Bez
mnogo dvojbe sam prihvatio Arminov prijedlog da naše druženje nastavimo,
naravno gore u selu. Putem se pričom prebacujemo s ratnih na životne teme.
-
Danas nam se udaje najstarija cura u selu – ubrzo
Armin pomenu i ovo, uz osmijeh koji ja i neću odmah ni shvatati, ni pogađati.
-
To je, onda, veselje u kući iz koje ide!? –
pokušavam biti duhovit, ne ni previše radoznao, još manje zlonamjeran.
-
Krijući je...
-
Krijući!? Pa, kako ti, onda, znaš?
-
Fino. Tako je to ovdje, svi znaju - osim kuće iz
koje je kradu.
-
A, odakle je mladoženja?
-
Iz Jasenika. To nam dođe haman k'o komšiluk, ali
i ima, Boga mi...
-
A-ha. A ja se već zamislio na sijelu!?
-
Pa, otići ćemo. Svakako ovi vaši neće još.
-
Nije to, ali ako je Jasenik daleko...
-
Ama, jok, nećemo ni ići tamo – nasmija se ponovo
– bude sijelo i ovdje. Samo da se još malo smrači, da je mogu ukrasti. Oni su
tu negdje, u blizini sela. Ima s njima i naših, koji će, čim ovi malo umaknu s
mladom, zapjevati kroz selo. I, pravo domaćinu na vrata. Tad počinje sijelo.
-
A, ako domaćin nije za?
-
Ma, ne brini se, nismo mi zaostali. Ono, nekad,
rijetko, bivalo je i toga, da se neki malo ljute. Ali ovaj neće, ovo je baš
ljudina, jedan od boljih. Neka tebe sa mnom, i biće ti super. To je najvažnije,
vidjećeš...
Šetali
smo selom, upoznavali se, i čekajući i nečekajući da se smrači. Ipak, jednom je
moralo.
A
dok se kretasmo prema pomenutoj kući, saznah detalj koji me još jednom nasmija.
Ta djevojka što se udaje, što najstarija cura u selu bi, zapravo je tek nedavno
napunila devetnaest.
-
A joj, ja kad prvi put to reče, skroz drukčije to
zamišljah – htjedoh mu i pojasniti, bez obzira što mu nije bilo nejasno – gledaj
usporedbe: Moje selo je puno manje, jedva trideset pet kuća, a kako pamtim,
vavijek u njemu bi cura „za svakoga“, od četrnaest pa sve do nekih četrdesetak
godina...
***
Zborili
smo još nekih petnaestak minuta, kada se nekako nađosmo u grupi koja će
domaćinu i pokucati na vrata. Baš kao da je Armin znao tačno kuda će i kada
naići.
Onako,
kako je i znao domaćinovu reakciju. Sasvim je mirno primio vijest, i nas
desetak je već bilo u kući. A vrlo brzo, sve poče prelaziti u sijelo, kakva sam
ja i znao.
U
kući, i ispred nje iskupiće se skoro čitavo selo. A već se i znalo gdje će koji
sjediti, zasebno stariji muškarci, zasebno žene, baš kao i omladina.
Igralo
se, zapjevalo, našlo se i rakije. Sve kaziva da ću dugo pamtiti svoje prvo
pravo, ratno sijelo.
Brzo
se oslobodih pritiska potpunog stranca. Nađe se i djevojka koja me
zainteresova, koju begenisah, zbog koje sve manje razmišljah na ostale, na
tamić, na kamion iz Voljevca. Ne bih imao ništa protiv ni ako bi mi bilo suđeno
da se o svemu tome budem tek sutra raspitivao, odnosno od Armina tražio da mi
objasni kuda se za Voljevac može pješke!
Svaki
prođeni minut me i radovao i žalostio. Sve me je manje briga bilo za sve
drugo...
Do
momenta kada su svi u našoj sobi zašutjeli. Na vratima se pojaviše dva
uniformisana čovjeka, svima nam nepoznata. Što sam u sekundi shvatio,
pogledavši u Armina.
-
Mi se izvinjavamo – jedan odmah progovori, tonom
koji se doimao ozbiljnim – nećemo ništa remetiti, samo obična kontrola... Ti, u
uniformi, je li imaš dozvolu da si na dopustu!?
Taj
jedini u uniformi, bio sam ja. Hiljade, sve onako lijepih misli napraviše
mjesto za isto toliko nekih drugih. Nigdje snage da bilo šta kažem...
Ružno
sam se osjećao. Prethodno i zbunjeno, poluuplašeno.
Nosili
su bijele opasače, jedan je imao ne dugu, ali gustu i smrknutu bradu. Drugi
uglađeniji, ali i ozbiljniji. Samo je osjećaj neprijatnosti, zbog u sobi
nastale tišine, praćene upitnim pogledima za mnom, i bio kadar da potisne te
prethodne. Na momenat mi se činilo da bi mi i bilo draže da je ono bila istina.
Soba
je iz veselja prešla u tišinu, kroz koju se bolje osjećala moja nelagoda,
neodlučnost. Trebao sam odmah odgovoriti, pitanje je bilo jasno, mogu da imam,
ili nemam dozvolu. Previše sam se bio opustio, zanio, kako se brzo povratiti u
rat, shvatiti da vojni policajci ne traže dezertere samo po gradovima. Krivice
nemam druge, osim što nisam gdje bih trebao biti.
Nešto
je i dobro, u ćošku sam sobe, cijelih pet koraka imam za nešto smisliti.
Dok
bezuspješno pokušavah smisliti kako da ovima objasnim, a da me shvate i oni u
sobi, čovjek s bradom se osmijehnu, potapša me po ramenu, poslije čega skupa
izađosmo ispred kuće, gdje će on i početi da objašnjava...
Vojni
policajci se ne koriste samo da bi hvatali dezertere, posluže i kao pratnja,
obezbjeđenje vozilu koje dotura razna sredstva, poput goriva!
Tražili
su me oko pola sata. Sijelo se upola i bilo razišlo, pa su kucali redom, na
svaka vrata gdje je svjetlo još gorjelo. Bilo je već dva iza pola noći, mala
neprijatnost i za ta dva-tri domaćina kojima su prethodno pokucali, prije nego
se ti jedni sjetiše i objasniše gdje će me naći, ne baš ugodno svima koji sa
mnom u sobi bijahoše, a za sve sam, ipak, jedino ja kriv. Taman, da se nemam
pravo ljutiti na šalu koju su mi priredili.
Samo
im mogoh priznati da im je šala uspjela. A činilo mi se kako još više Arminu
laknu, koji je i odmah izašao skupa sa mnom.
Kada
su nam otkrili istinu, stao je pregovarati da ja ostanem, kao biće već narednih
dana kakva prijevoza. Ali i da je njih mogao ubijediti, mene ne bi. Ne zato što
ja ne bih volio ostati, nego što nije bilo nikakvog smisla. Kad su već me
tražili, i našli...
Znam,
duže bi se oni sa mnom šalili, duže bi me kažnjavali zbog neodgovornosti, duže
bi mi testirali živce, ali nisu zbog Armina. I, cure koja me također ispratila.
Ne bi bilo dobro da sam reagovao drukčije, da sam se bilo kako opirao.
Sve,
sasvim dovoljno da se nabrzinu pozdravim i s njima dvoje, i ostalima u kući, da
kažem, a i da se ponadam da ću nekad ponovo navratiti.
