Udovičice, golubičice,
ne roni suze, ne kvari
lice.
Već hajde za mnom, u moju
zemlju.
U moju zemlju, gdje biser
rodi.
Majka ga bere, u krilo
meće.
U krilo meće, snahi ga
čuva.
Kad milu snahu u dvor dovedu,
da miloj snahi na grlo
niže.
Govorio
sam da mi je dosta lutanja, izdvajanja, pa opet se potrefi. Ugurao sam se biti
u posljednjoj grupici, još se pobrinuh da zaostanem i za njima.
Dok
su njih šestorica nastavili truckanje u našem tamiću, ja se udobnije vozih s
policajcima. Povlašteni osjećaj uvijek vuče i onaj drugi, posebno u ovakvim
okolnostima.
Neprijatnost
sam razbijao pričom sa saputnicima. Koja dovodi ponovo ljepšim osjećajima, da nisam
znao da je bataljon jučer došao vjerovao bih da su gore duže od mjesec dana.
Pokušavali
su mi predstaviti gdje dolazim, pri čemu su pazili na skromnost, meni
održavajući neizvjesnost, tako što su na svako moje pitanje odgovor završavali
s „Uostalom, vidjet ćeš!?“
O
vremenu nisam vodio brigu, nisam kroz mrak mogao vidjeti kuda idemo, ni iz
njihove priče a ni po dolasku još ne znah ni gdje sam došao!
Znao
sam da nas grad ne čeka, pa opet sam ovaj Voljevac drukčijim zamišljao.
Između
sela i naselja, rekao bih, tek malo veći od Kruščice, nešto zbijenijih kuća,
malo i u ravnijem položaju, i doduše uz „pravi“ asfalt. Sasvim je blizu da bi
se nazvalo čaršijom, prije čaršijicom. Prvi utisak mi ne otkriva šta je to što
mi od zamišljenog fali, valjda to pokaže vrijeme koje dolazi.
Najveći
objekat u selu je Osnovna škola, vrlo pristojnog izgleda, te nikako ne čudi što
je baš ona sasvim prilagođena situaciji, odnosno pretvorena u kasarnu. Gdje je,
podrazumijeva se, i nama predviđen smještaj.
Kada
je to u pitanju, nećemo smjeti imati nikakve zamjerke. Da nam nije tako rečeno,
mnogi bismo i najprije pomislili da se radi o pravoj kasarni. I kreveta
dovoljno, i nije ni komotno ni tijesno, preuređene kuhinja i par kancelarija,
isto tako prilagođen hodnik, prilaz, te nekakav pomoćni objekat, sve sluti da
će nam ovdje biti bolje, možda nego igdje dosad. A jedino što će nas povremeno
podsjećati da se radi o donedavnoj školi je fiskulturna sala, koja je tipična
školska, o kojoj se odmah počelo pričati, jer je to i ta neka najuočljivija
razlika u odnosu na sve nam ranije smještaje.
Još
ima nešto na šta se nećemo žaliti, nismo prevareni kada nam je rečeno da svu
hranu koju uz sebe imasmo podijelimo civilima. Saznajemo to, uz priču kako jučer
svi nisu ni ručali u školi.
Jedna
je četa odmah produžila na položaj, kako bi smijenila domaću koja je već
nekoliko dana vodila borbe s ustašama. Kažu da je to našu Komandu podsjetilo na
naše bitisanje na Bjelašnici, te nikakvih protivljenja nije bilo. Zapravo, već
je tako i preuzet dio linije koji nam je predviđen, a koji ćemo pokrivati s
dvije čete, naizmjenično, sa smjenjivanjem svaka dva dana.
U
odnosu na prethodni period, složićemo se da ništa bolje, lakše nismo ni
tražili. Osim, što se opet potrefi nešto što će nas tako podsjećati na to
prije.
Ako
su ona dva bataljona ponovo skupa, to je naš ponovo podijeljen. I opet je Fahro
sa svojima, negdje posebno. Kamion koji je njih vozio odvojio se ranije,
odvezavši ih selima koja pripadaju Prozorskoj opštini, a koja se ovdje uvijek
izgovaraju nerazdvojno: Kute, Here i Šćipe. U kojem su od njih oni tačno, to ni
ne znamo pouzdano...
Ovim
prvim utiscima pridružuju se i drugi, a doživljeni s većim olakšanjem.
Ovdje
je doista smješten i Major lično, a tu negdje su i Admir i Šeks. Što je jednako
važno, ta njihova grupa je ovdje već dostigla veliko ime, pa između ostalog, i
tome možemo zahvaliti na svoj pažnji koja nam se poklanja.
***
Nismo
dugo čekali ni na treće utiske. One koji našoj grupi ne dozvoliše da već danas
vidimo nešto od toga što smo čuli. Ustaška ofanziva je pojačana, te je i našoj
četi naređeno da izađe na položaj.
Iako
smo putem sve tumačili na razne načine, ispašće sasvim drukčije.
Nekako
nam se dade zaključiti da su ustaše samo razbijale vlastiti strah, da dolazak
naših kamiona nije prošao neprimjećeno, ili u nekom drugom, krajnjem slučaju,
da su samo htjeli provjeriti našu stvarnu snagu, spremnost. Ako jesu to htjeli,
sigurno da nisu mogli biti oduševljeni.
Ekovi
su ih spremno dočekali, brzo odbili, dok mi nismo imali potrebe ni metka
ispaliti. Kao i uvijek, našlo se par manje odgovornih pojedinaca, koji su kao
htjeli uvjeriti se kako nam puške jednako pucaju i na ustaše kao i na četnike.
A
sve ovo će važiti, ako se pokaže da ustaše danas više neće ni pokušavati. Što
se nas tiče, bespogovorno ćemo ostati tu do kraja dana, i za svaki slučaj ali i
iz razloga što je dan vrlo ugodan, i što je vani dakako prijatnije negoli u
kasarni.
Nas
nekoliko, koji i nismo baš naspavani, nećemo imati problema i da malo sna
prebacimo preko očiju...
