Gorica listom listala,
u njojzi bratac i seja.
Sestrica bratu govori:
„Zašto mi, brate, ne dođeš?“
„Ja bih ti, sejo, došao,
ali mi ne da tuđinka.
Tuđinka, dobra djevojka!
Ja dobra konja osedlam,
tuđinka mi ga rasedla.
Ja britku sablju pripašem,
tuđinka mi je otpaše:
- Kuda ćeš, dragi, kuda
ćeš?
Ravno je polje široko,
mutna je voda duboka.
Ne idi, dragi, ne idi!“
Nažalost,
neću prvi boravak u kući, sada i svojih prijatelja, dugo nositi u duši.
Izuzetno prijatan osjećaj je brzo nestao, potisnut ponajtužnijom viješću koja
je u ovom trenutku mogla doći.
Iz
Fojnice je stigao haber koji će nam svima pokvariti i ovaj, i nekoliko narednih
dana. I onima što se raduju priči o spiskovima za dopust, obilazak porodica.
Ipak
se dogodilo! Neki su naslućivali, mi drugi nazor nismo htjeli u takvo što
vjerovati. Ipak, Remzija Hajdarević Džo, možda i najbolji među nama svima,
morao je poginuti!?
Vidio
sam ga svega nekoliko puta. A opet, dovoljno da ga upamtim onakvog kakav je
bio...
Sjećam
se, njegov prvi dolazak među nas, u Kerleta Luke, između ostalog je obilježen
njegovom željom da i mene vidi, upozna. Šeks mu pričao, on nije sumnjao. Tu noć
pamtim i po tome što je dugo nagovarao malog Enesa Ćedića da mu da, proda
prsten nađen negdje na Gradini povrh Tođevca, sa žigom u obliku ljiljana,
vrijednosti koje Enes do te noći nije ni bio svjestan. To je bio Džo, mogao je
umanjiti vrijednost, lakše doći do tog prstena. Kazao je pravu vrijednost, i uz
obilatu pomoć Šeksa i ostalih jedva umolio malog Enesa. Nisam siguran da mu je
Enes još te noći halalio, ali jesam da je to učinio - večeras!
Pamtim
i Trebević, Koverat. Tada ja nisam razumijevao zbog čega je Džo odbio postati
Bešovićev zamjenik, zbog čega je izabrao biti s diverzantima, još - prvi
naprijed. Sticajem okolnosti, taj smo put i mi minobacačlije išli s njima, pa
sam i lično se uvjerio u ludu Džoovu hrabrost.
Koju
je potvrdio i par dana kasnije, kada smo tražili Admina rahmetli. Oba puta je i
dio svoje hrabrosti prenosio na mene, živio sam osjećaj da on ne može poginuti,
pa tako ni iko ko je uz njega!?
Neću
zaboraviti ni Zenicu, Radakovo. Oprostio sam što je pošavši prema Grepku
zaboravio na nas u Visokom, nikad mu nisam zamjerao što se zadržao u Prokosu,
Fojnici. Odatle su stizale samo lijepe, skoro nevjerovatne priče o njemu, i
njegovoj diverzantskoj jedinici istog imena „Džo“!
Do
večeras. Večeras su došle, potvrđene dvije vijesti. Stare već desetak dana.
Prva
je priča o oslobođenom i posljednjem selu oko Fojnice, a druga o Džoovoj
pogibiji. S poveznicom da se nikako ne radi o koincidenciji, već o žalosnoj
istini da nije poginuo od ustaškog, već našeg metka! Prema stiglim pričama,
metak je došao s leđa. Što se može tumačiti i pogotkom nekog od pritajenih
ustaša, ali nikako negirati i mogućnost da se radilo o njegovom saborcu.
Odnosno, nekome ko je ubačen među njih.
Kroz
glavu mi zuji da sam nekad čuo izrečenu želju da pogine od neprijateljskog
metka. Želje se i javljaju poslije slutnji da će se desiti nešto drugo.
Ako
je istina, i podlo je. Iskoristili su ga da završi posao oko Fojnice, i više
nije bio potreban. Presuđeno mu davno, birao se trenutak. Želja mu se nije
ostvarila, slutnja osta starija.
Bio
sam među onima koji u to do noćas nisu htjeli vjerovati, a od noćas sam prvi
koji u to uopšte ne sumnjam!
Tako
ću i ubilježiti u dnevniku. Jednom rečenicom - Džo je bio heroj kojem ni ustaše
ni četnici nisu mogli ništa, ali koji je morao poginuti!
Četnici
i ustaše nisu mogli, ali jesu - naši. A poslije Fadila Đoza, načina na koji je
on poginuo, koga bi još čudio sličan scenarij i s Džoom. Pogotovo kada se zna
veza između njih dvojice!?
Džo
je privođen, i ispitivan u Zenici, zbog Đoza. Zbog Đoza je i ubijen!
A
zbog njega, na dopust će i njegova sestra Remza, inače udata u naše selo.
Pošto
je izgubila muža, u logoru bila sa svoje troje djece, hrabro se ponijela kada
je ostala na Grepku, poslušala našu Komandu. Od rijetkih je civila koji Igman
nisu napustili tokom ofanzive, nego nam se pridružila. Do večeras.
Ne
sumnjam da joj Major neće lično savjetovati da se ni ne vraća, od nje je više
nego dosta što je već dala za Bosnu.
Bježim
noćas od nje, bole me njene suze. Te suze
potvrđuju da rat nema smisla. A ja sam od onih što često govoriše da ima
smisla, samo nema smisla što osim od četnika i ustaša ginemo i od nas samih.
Za
promjenu, sada se i pitam - ima li smisla ponavljati priču kako su se „nebo i
zemlja zakleli...“
