Uzdahnuću, saviću oblake,
primamiću šeherske junake.
Primamiću šeherske junake,
6. avgust 1993.
primamiću, al' im pomoć' neću!
Vrbas vodo, suha žeđi moja,
jabandžijo,živa željo moja!
Treba
sve ovo izdržati, poslije još jedne noći bez sna govorim sam sebi, a ne
pokušavam si odgovoriti - kako, i zašto!
Nije
prvi put, vjerovatno ni posljednji, ali svaki put sve više boli. Boli onaj dio
istine koji nedostaje...
Muči
me, muči zbog onoga što znam. Ili, pitam se, možda ja Džoa ne upoznah
dovoljno!?
Ne
govorim o onome što svi znamo, herojstvo mu nikad niko neće moći sporiti. Samo je
pitanje onoga što ga vezuje uz Đoza. Jeste on vodio tu istragu, sasvim je i
realno da je dosta toga znao. Ali, tu i jeste klackalica koja mi neće da
otkrije da li ga dovoljno poznavah. Meni se doimao kao neko ko je pametan
toliko da zna kada, i koliko dugo treba da ćuti.
Da,
ali baš u tome će vjerovatno i biti kvaka. On je i čovjek koji zasigurno ne bi
mogao vječno ćutati. Zato su, eto, neki požurili da ga ranije ućutkaju!
Svejedno,
neću da prihvatim da se ovako moralo završiti. Nisu njega lako mogli ni naši
ubiti, samo s leđa!
To
je ono što muči, boli. To je ono što nije moralo tako da bude. To je ono što me
tjera da razmišljam kako mi se više ni ne ratuje. To je ono što me čini
bezvoljnim. To je ono što, sve nas tjera da naredne dane posvetimo njemu.
To
je ono zbog čega će dugo biti teško za bilo šta reći da te raduje.
***
Da
nije tako, rekao bih da me radovalo saznanje da se promijenio sistem smjena.
Umjesto svakih dva, smjenjivaćemo se svaka tri dana. Istina, i to neće biti baš
pravilo, najviše će ovisiti o samom toku borbenih djejstava.
Poslije
sinoćnjeg nezaboravnog gostoprimstva, te nepoštene čovjekove unutarnje sujete
da što manje misli o svemu lošem, nekako je logički preovladavala želja za
brzim upoznavanjem ovoga kraja. Doživljena toplina mi se učini onakvom kakvu
još nisam doživio od kako moj Trošanj izgorje.
Još
mi je u ušima zvonio način na koji me Salja predstavio u dječakovoj kući, kada
sam bio zapravo „momak o kojem je Šeks govorio“. A jutros, za doručkom, od
nekog dobih pojašnjenje, dopunu te priče.
O
ovdašnjim momcima Šeks je bio pun riječi hvale, kojima je i nedostajalo samo
nekoliko iskusnijih ratnika koji će znati iskoristiti i upotrijebiti pravilno i
pametno tu njihovu hrabrost. To su im oni donijeli, već su s najboljima činili
jedan izuzetno snažan vod, a za još efikasnije rezultate bilo je samo još jedno
što su trebali, a što je Šeks procjenjivao da je stiglo sa mnom. Dakle, bolja
artiljerijska, odnosno minobacačka podrška! Zato je pričao, te se raspitivao za
mene...
***
Glavni
cilj svih boraca ovdje, trenutno je ustaško selo, tu na nekoliko kilometara
prema Gornjem Vakufu. Taj Dobrošin je od najposebnije važnosti. Presijeca
kvalitetnu putnu komunikaciju s našim jedinicama u Bugojnu, zbog čega je
logisticiranje jedan od ovdjeprisutnijih problema.
Istina,
ovdašnje stanovništvo se za nastalu situaciju, više nego pripremilo. Nikada
nisu ustašama previše vjerovali, pa su vrlo pametno iskoristili period prije
sukoba s njima. S obzirom na u to vrijeme iznimno niske cijene, iskoristili su
mogućnost da se snabdiju, preduhitrivši makar tako, vrijeme koje je došlo. Kao
najbolju potvrdu toga uvijek se pominje podatak kako ovdje skoro da i nema
domaćina koji se nije obezbijedio tolikim količinama, što kada je kafa u
pitanju ide do cifre do stotinu kilograma.
Tako
ni hrana nije, ljudstvo nikad nije ni bilo
problem, a još se našim dolaskom svaka priča o tome isključuje, te je
tako aktuelnija ta priča o artiljeriji.
Tragom
koje ću, zajedno sa Saljom i sam odmah poći, a kada je već smjena pomjerena za
sutra.
Žurilo
mi se, jer sam želio od Šeksa čuti izravno više pojedinosti.
Znao
sam koliko me on voli i poštuje, koliko mi vjeruje, ali se pomalo i plaših
mogućeg pretjerivanja u svemu tome. Znam kako je uobičajeno za dobrog
artiljerca reći da „ubacuje u sulunar“, ali i kako to u doslovnom smislu ne
može važiti ni za koga.
Upravo
zbog toga, negdje u rezervi tražih moguće neku drugu pozadinu Šeksovog
pretjerivanja kad sam ja u pitanju. I za svaki slučaj, pripremih se i za tu
varijantu!?
Ako
se već moram spremati za odgovornost koja nastaje kao posljedica pretjerane
hvale, onda i bar, ako ništa, prethodno mognem uživati i privilegije koje se,
istim putem naziru. Za šta će mi dobro doći i oficirska torbica, koja mi je
„ostala u nasljedstvo“ od Sutka Bešovića, koji je jedan od rijetkih što je
umjesto dolaska ovdje, novonastalu situaciju iskoristio za povratak familiji, u
Hrasnicu.
A
da bi utisak bio kompletan, zamolih Salju da mi pravi društvo.
***
Prema
uputama, lako stigosmo u Pridvorce. Također nam nije bilo teško da pronađemo i
kuću u kojoj su Šeksovi smješteni.
Tek,
razočarani što je zatekosmo zaključanu, odlučismo se malo šetati ispred nje.
Što, nije moglo promaći nezapaženo.
Jedan
dedo ubrzo nam priđe. Ponovismo mu našu verziju priče, a od njega dobismo
informaciju da su ovi rano jutros otišli nekamo u izviđanje.
Više
od toga dedo nije znao, ali kada smo mi u pitanju dovoljno je da smo se
predstavili kao dobri Šeksovi prijatelji. Otud je došla dedova upornost da nas
ugosti, čineći nam se kako se pomalo pobojao da nas neko drugi ne „preotme“.
Nas
ugostiti, njemu čini neku veliku čast, bez obzira što neće osjetiti lahkoću
kojom ćemo njegov poziv prihvatiti.
Kahvu
nije bilo smisla odbiti, a još prisutna nezasićenost će nas ostaviti i na
ručku. Makar i ne bili gladni, makar nam ručak najviše služio da lakše klimamo
glavom na svako novo dosipanje rakije. A rakija kao rakija - uvijek najbolja
ona koju trenutno piješ!
Smišljeno
smo se malo i suzdržavali, ako nam je ovo priuštio ugled koji je Šeks ovdje
stekao, nemamo pravo bilo kako mu štetiti.
Na
trenutke se divih sam sebi, i Salji, kako lagano, smišljeno idosmo od čašice do
čašice. A isti se trudismo biti i cijelim tokom razgovora. Vrlo umjereni,
stalno puštajući deda da navodi na nove teme.
A
dedo pričljiv, zanima ga sredina iz koje dolazimo, historijat, razlike u
adetima, pa i ponešto o nama lično. Ni mi mnogo ne žalismo što Šeksovih nema sa
izviđanja, a dedu bi još draže zbog toga. Nismo se previše trudili, ali mu se
očigledno vrlo dopadasmo.
-
A, jeste li vi, djeco, oženjeni? – ovo pitanje bi
bilo manje zanimljivo, da je došlo ranije.
-
Nismo! – Salja, iz razumljivih razloga, požuri
prvi da odgovori.
-
Imam ja još jednu kćerku...
Okrenu
dedo priču u tom smjeru, kao da je to sasvim normalno. Nije nam nepoznato, ali
smo mi u našim glavama mislili da je sve slično vezano samo za neka, davno
prošla vremena.
Usput
nam posta i jasniji stid jedne od kćerki, koja je bila tu, koju smo mogli
vidjeti dok je ručak prinosila, a iz ostatka dedove priče. Ta druga, što je
danas otišla ovcama, starija je, a ovdje su još takvi običaji da udaja ide „po
redu“.
Meni
je to znak da više ne razmišljam o ovoj koju vidjesmo, te da pazim da Salju ne
izdam. Ko zna, možda naš boravak ovdje potraje, možda mi Šeksa budemo češće
obilazili!
Iz
istih razloga, uspjedosmo se zaustaviti u srcu ćeifa gostoprimstva i rakije.
