Oj, livado, zelena livado,
što si tako zelena polegla?
„Od jada sam velikog polegla,
sinoć su me ovce pregazile.
Sinoć ovce, a jutros đevojke,
tri prošene, a tri neprošene;
Ovce traže deteljinu travu,
a đevojke svakojako cv'jeće!“
Konačno, cesta nas dovodi svome kraju. Raskršću, novoj, još boljoj cesti. Meni bi to značilo samo još jednu dilemu. Ali, za Buljana dilema više nije bilo!
Zastao je, kao da se odupire navali radosti koja se odmah počela prenositi i na mene.
- Hej, znaš li ti gdje smo? – pitao me kroz osmijeh koji je bilo lako razumjeti.
Činio mi se kakvim, vjerovatno, ni sam sebe nije mogao zamisliti. Prethodna noć i današnji dan su bili predugi, toliko da se zaboravio i smijati. A sada, skoro se ludački smijao, na momente i prepunog srca, pune duše, djetinjasto...
Tako da je bio spreman svoju radost podijeliti sa svime što mu se nađe pri ruci. Čekao sam da vidim da li će prvo zagrliti mene, drvo pored puta, zemlju pod nogama, ili neku od ovaca...
Nije me iznevjerio. Niti sam se opirao. Grlio me, ljubio, i dalje se ludački smijući.
Čekao sam da se počne prazniti, sad bi bar trebalo da imamo vremena.
- Čovječe, na Paležu smo!
- Gdje?
- Na Paležu. Sad znam gdje smo. Idemo!
Poskočio je u zrak. Bacio je štap i počeo rukama tjerati ovce. Kao da ih je tjerao da bleje, da izgleda da se i one raduju.
Ja sam već počeo, ali sam tražio još objašnjenja:
- Zašto žurimo?
- Kako, zašto! Pa, na Paležu smo. Znaš li ti koliko ima s Paleža do Trebove?
- Ja ne znam ni gdje ti je Palež. Nisam ni čuo za njeg.
Nek mi usput pojasni. Nisam imao ni jedan razlog da sumnjam. Dosad je on mene slijedio, njegova usputna gunđanja ćemo brzo zaboraviti. Zajedno smo se u ovo uvalili, zajedno ćemo se, hvala Bogu, i izvući.
Prema njemu, blizu smo jednog od Jelečkih katuna. Biće da smo prešli veći dio Zelengore. Zapravo, obišli cijelu Trebovu.
Sada ćemo naići na taj katun, pa preko Videža, jedne velike poljane, u Trebovu ući sa suprotne strane! Sve ukupno još četiri sata, vjerovatno i malo više. Činilo mi se predugo ili ne, vjerovao sam mu, kao i da je već nekoliko puta dolazio ovdje.
- Moraćemo malo odmoriti u tom katunu. Sigurno ima nekog – jedino je što sam imao za reći.
- Fala Bogu da ima... samo, nemamo mi vremena! Šta misliš da ponovo zalutamo?
Nasmijao se, sada slatko, normalno. Znao je da to više nije moguće. Ovaj put je odlično poznavao, nije bio komplikovan i nije pružao takvu mogućnost.
Bilo bi glupo da smo se sad sporječkali. Oko nečega što je obojici trebalo. Koliko god da nam se žurilo, od odmora nismo smjeli bježati. Ostalo je da se dogovorimo oko dužine, on je naginjao da to bude najkraće što je moguće.
***
Akšam je prijetio kada smo pred sobom vidjeli nekoliko koliba koje su vrvile od života. U oči mi je odmah upalo neobično mnogo ljudi, za uslove koje pružaju planinske kolibe.
Zaustavili smo se ispred jedne. Dva-tri muškarca, i bar triput toliko žena, radoznalo nas je posmatralo.
Nazvali smo selam. Odgovorili su nam, i dalje pokazujući znatiželju.
Buljan je odlučio da im je zadovolji:
- Mi smo s Trebove. Gonili smo stado na Zelengoru. Malo smo se sinoć duže zadržali. Uhvatio nas mrak. Izgubili smo se, zalutali. Jedva smo se orijentisali... Nego, od juče nismo ništa jeli. Ako imate samo malo hljeba i mlijeka...
Njegova priča, njima nije djelovala uvjerljivo. U njihovim očima nije bilo razumijevanja, sažaljenja još manje. Susret kojem sam se tako obradovao ne pokazuje se kakvim bi trebao biti. Dio krivice je i do Buljana, no i da smo radili ono što je on rekao ovi ljudi su mogli, trebali srdačnije uzvratiti.
Tih nekoliko sekundi obostrane šutnje, teško su mi padali. Da sam odlučio sam je prekinuti:
- Ima li koga od Beširevića ovdje?
- Koga znaš od Beširevića? – upitala me jedna od žena.
- Murata i njegove.
- Otkle ih znaš? Koji si ti?
- Ja sam iz Trošnja. Brat mi je oženjen od Murata.
- Koje ti je snaha?
- Majda.
- Šta je s njom?
- Dobro je. Ostala je u selu, jučer su otišli da ih izvuku. Nisu mogli odmah ići, zbog djece. Ali je dobro, bio sam s njima dok je napad prošao. A, koji ste vi?
- Rodom sam od njih. Znam sve Bešireviće... Hajdete, uđite.
Konačno. Već mi je počelo biti muka od ovog razgovora. Najprije mi se činilo kako su razumjeli da sam Muratove pomenuo kako bismo lakše došli do bolje večere, a potom mi je bilo žao što sam ih uopšte pomenuo.
Buljan je bio protiv i da ulazimo. Ja i nisam, želio sam usput saznati nešto i o prijateljima.
Mlijeko mi se pilo, a njihove ovce su još bile na ispaši. Ponudio sam da pomuzu naše, svakako od prekjučer nisu mužene. Buljanu se ni to nije svidjelo, moći će primijetiti da neke već duže nisu, odnosno da nikako ne pripadaju istom stadu. Da i nisu naše.
Meni je bilo svejedno, svakako sam imao plan da im otkrijem svu istinu.
