Oj, livado, zelena livado,
što si tako zelena polegla?
„Od jada sam velikog polegla,
sinoć su me ovce pregazile.
Sinoć ovce, a jutros đevojke,
tri prošene, a tri neprošene;
Ovce traže deteljinu travu,
a đevojke svakojako cv'jeće!“
Konačno,
cesta nas dovodi svome kraju. Raskršću, novoj, još boljoj cesti. Meni bi to
značilo samo još jednu dilemu.
Ali,
za Buljana dilema više nije bilo! Zastao je, kao da se odupire navali radosti
koja se odmah počela prenositi i na mene.
-
Hej, znaš li ti gdje smo? – pitao me kroz osmijeh
koji je bilo lako razumjeti.
Činio
mi se kakvim, vjerovatno, ni sam sebe nije mogao zamisliti. Prethodna noć i
današnji dan su bili predugi, toliko da se zaboravio i smijati. A sada, skoro
se ludački smijao, na momente i prepunog srca, pune duše, djetinjasto...
Tako
da je bio spreman svoju radost podijeliti sa svime što mu se nađe pri ruci.
Čekao sam da vidim da li će prvo zagrliti mene, drvo pored puta, zemlju pod
nogama, ili neku od ovaca...
Nije
me iznevjerio. Niti sam se opirao. Grlio me, ljubio, i dalje se ludački
smijući.
Čekao
sam da se počne prazniti, sad bi bar trebalo da imamo vremena.
-
Čovječe, na Paležu smo!
-
Gdje?
-
Na Paležu. Sad znam gdje smo. Idemo!
Poskočio
je u zrak. Bacio je štap i počeo rukama tjerati ovce. Kao da ih je tjerao da
bleje, da izgleda kako se i one raduju.
Ja
sam već počeo, ali sam tražio još objašnjenja:
-
Zašto žurimo?
-
Kako, zašto! Pa, na Paležu smo. Znaš li ti koliko
ima s Paleža do Trebove?
-
Ja ne znam ni gdje ti je Palež. Nisam ni čuo za
njeg.
Nek
mi usput pojasni. Nisam imao ni jedan razlog da sumnjam. Dosad je on mene
slijedio, njegova usputna gunđanja ćemo brzo zaboraviti. Zajedno smo se u ovo
uvalili, zajedno ćemo se, hvala Bogu, i izvući.
Prema
njemu, blizu smo jednog od Jelečkih katuna. Biće da smo prešli veći dio
Zelengore. Zapravo, obišli cijelu Trebovu.
Sada
ćemo naići na taj katun, pa preko Videža, jedne velike poljane, u Trebovu ući
sa suprotne strane! Sve ukupno još četiri sata, vjerovatno i malo više. Činilo
mi se predugo ili ne, vjerovao sam mu, kao i da je već nekoliko puta dolazio
ovdje.
-
Moraćemo malo odmoriti u tom katunu. Sigurno ima
nekog – jedino je što sam imao za reći.
-
Fala Bogu da ima... samo, nemamo mi vremena! Šta
misliš da ponovo zalutamo?
Nasmijao
se, sada slatko, normalno. Znao je da to više nije moguće. Ovaj put je odlično
poznavao, nije bio komplikovan i nije pružao takvu mogućnost.
Bilo
bi glupo da smo se sad sporječkali. Oko nečega što je obojici trebalo. Koliko
god da nam se žurilo, od odmora nismo smjeli bježati. Ostalo je da se
dogovorimo oko dužine, on je naginjao da to bude najkraće što je moguće.
***
Akšam
je prijetio kada smo pred sobom vidjeli nekoliko koliba koje su vrvile od
života. U oči mi je odmah upalo neobično mnogo ljudi, za uslove koje pružaju
planinske kolibe.
Zaustavili
smo se ispred jedne. Dva-tri muškarca, i bar triput toliko žena, radoznalo nas
je posmatralo.
Nazvali
smo selam. Odgovorili su nam, i dalje pokazujući znatiželju.
Buljan
je odlučio da im je zadovolji:
-
Mi smo s Trebove. Gonili smo stado na Zelengoru.
Malo smo se sinoć duže zadržali. Uhvatio nas mrak. Izgubili smo se, zalutali.
Jedva smo se orijentisali... Nego, od juče nismo ništa jeli. Ako imate samo
malo hljeba i mlijeka...
Njegova
priča, njima nije djelovala uvjerljivo. U njihovim očima nije bilo
razumijevanja, sažaljenja još manje.
Susret
kojem sam se tako obradovao ne pokazuje se kakvim bi trebao biti. Dio krivice
je i do Buljana, no i da smo radili ono što je rekao ovi ljudi su mogli,
trebali srdačnije uzvratiti.
Tih
nekoliko sekundi obostrane šutnje, teško su mi padali. Da sam odlučio sam je
prekinuti:
-
Ima li koga od Beširevića ovdje?
-
Koga znaš od Beširevića? – upitala me jedna od
žena.
-
Murata i njegove.
-
Otkle ih znaš? Koji si ti?
-
Ja sam iz Trošnja. Brat mi je oženjen od Murata.
-
Koje ti je snaha?
-
Majda.
-
Šta je s njom?
-
Dobro je. Ostala je u selu, jučer su otišli da ih
izvuku – brzo sam smislio da ovako predstavim situaciju, ako su mi pritom moje riječi
proparale dušu – nisu mogli odmah ići, zbog djece. Ali je dobro, bio sam s
njima dok je napad prošao. A, koji ste vi?
-
Rodom sam od njih. Znam ih sve... Hajdete, uđite.
Konačno.
Već mi je počelo biti muka od ovog razgovora. Najprije mi se činilo kako su
razumjeli da sam Muratove pomenuo kako bismo lakše došli do bolje večere, a
potom mi je bilo žao što sam ih uopšte pomenuo.
Buljan
je bio protiv i da ulazimo. Ja i nisam, želio sam usput saznati nešto i o
prijateljima.
Mlijeko
mi se pilo, a njihove ovce su još bile na ispaši. Ponudio sam da pomuzu naše,
svakako od prekjučer nisu mužene. Buljanu se ni to nije svidjelo, moći će
primijetiti da neke već duže nisu, odnosno da nikako ne pripadaju istom stadu.
Da i nisu naše.
Meni
je bilo svejedno, svakako sam imao naum da im otkrijem svu istinu.
