Štuca mi se, pominje me majka:
„Đe si, sine, od jutra do mraka?“
„Đe si, sine, od jutra do mraka?“
„Mila majko, ne karaj me mlada,
zamajah se oko đevojaka,
oko Eme i oko Mejreme!“
„Prođ' se, sine, Eme i Mejreme, 7/8. juli 1992.
n'o je za te lijepa Maksuma.
Što joj mli'eko iz obraza curi,
a iz usta guče prepelica!
Ema znade noći do ponoći,
Ema znade noći do ponoći,
a Mejrema noći do sabaha!“
Konačno sam na vrhu zadnjeg brežuljka koji je ličio na nadu. Nema više laganja, nema misli utjehe. Buljan je od početka bio u pravu, ne znam ja šta je Orufa. Zalutali smo.
Zalud sam pogledom kružio. Svjetla se ne vide, daleko smo a ne znamo pravi pravac. Mrak i magla se nadmeću s kamenjem, ovcama i kozama.
Počinjem da osjećam promjene na sebi. Kosa mi se već ukočila. Krv stala.
Jedno sam uspio, otvorio sam usta da udahnem malo zraka. Zrak je bio leden, kružio je i kao da nije želio svratiti u moja pluća. Ono zraka što sam još imao bilo je dovoljno za još nekoliko četvornih koraka. Sada sam se mogao i uspraviti.
Vidio sam dugu kolonu. Nekoliko ovaca koje su posrtale. Učinilo mi se da je jedne u sekundi nestalo. Čuo sam samo tupu bleku.
Prodrmah glavu. Ona ovca se nije pojavila, ili mi se ranije samo pričinila. Protrljah oči, da pratim drugu grupu ovaca. Jedna je gubila snagu. Posrnula je jednom, dvaput. Digla se i učinila veliki iskorak na jedan oštri kamen. Lijeve noge su joj otišle desno, desne lijevo. Prevrnula se u lijevu stranu i zauvijek nestala ispred mojih očiju. Više nije bilo dileme, dvaput mi se nije moglo učiniti!
Moram požuriti, napraviti još nekoliko koraka i na zaravni ostaviti dovoljno prostora za sve. Za sve, koje uspjednu.
Zrak je bio toliko oštar da nije dozvoljavao gledati. Mantil sam podigao do iznad glave, pokrivajući uši i obraze. Ono što sam vidio je strujanje zraka, koje je ličilo na rjeđu maglu.
Uspio sam, nekako, izbrojati koze. Svih trinaest. Ovce nisam brojao, samo sam znao da ih nedostaje. Buljana sam čekao.
Okrenut nazad, desno od sebe sam vidio malo nižu zaravan. Uspio sam koze usmjeriti k njoj.
Ovce sam zaustavljao, i privoljavao da omoguće Buljanu kako bi prošao mimo njih.
Tanki džemper koji je imao na sebi nije mu mnogo pomagao. Crven na licu je dovoljno govorila. Očekivao sam da mu je preostalo toliko snage da me izgrdi zbog nepažnje u vođstvu.
Iznenadio me. Pokrio je rukama lice i počeo jecati. Potpuno se povratio u dijete, samo sam se pitao šta bi neko dijete moglo zgriješiti pa da bude ovako kažnjeno. Pominjao je majku i brigu koju ona sada brine, jer joj se sin nije vratio.
Pošao bih ga tješiti, ali nisam znao kako.
Zaštićen mantilom okrenuo sam se lijevo. Pogled mi zasta na nečemu što je moglo biti vrtača.
Nisam u pustinji, ne može biti halucinacija. Pitah se samo da li je ta vrtača uvijek bila tu, ili je stvorena samo za noćas.
Da bih se što prije uvjerio u njenu stvarnost prišao sam Buljanu i tiho mu rekao:
- Ne možemo sada dalje. Evo, tu dolje je jedna mala vrtačica. Makar će nas malo zakloniti od ovog vjetra. Tu moramo sačekati zoru. A, onda... Vidjećeš da ćemo naći put. Nismo mi puno daleko, put je tu negdje.
- O, majko moja...
Shvatio sam to kao pristanak. A nismo ni imali izbora.
Oslanjajući se pomalo rukama, klizili smo polahko niz kamenje. Već nakon pedesetak metara teren ja postajao ravniji, a kroz kamenje je provirivala trava. Ili korov, svejedno.
Kad smo uskočili u vrtaču vidjeli smo da u njoj kamenja gotovo i nema. Međutim, i trava je bila veoma hladna.
Na sreću, vjetar nas nije ubijao. Čuli smo njegovo oštro zavijanje iznad naših glava, nije bilo ugodno ali smo mogli biti sigurni da ćemo živi dočekati zoru. Našli smo način da se malo i snađemo.
Morali smo skinuti džemper i mantil, ostati u majicama. U najužem dijelu vrtače prostrli smo Buljanov džemper, kako nam krsta ne bi bila direktno na zemlji. Pripili smo leđa uz leđa a zatim se pokrili mantilom, koliko je to bilo moguće.
Sve vrijeme je Buljan prizivao majku, povremeno pominjući sestre i braću. Nisam ga pokušavao odgovarati i tješiti, pustio sam ga da sam postane svjestan kako je naša situacija takva da je, bar zasad, ne možemo promijeniti. Niko od njih neće noćas spavati, kao što ni Mufo, Ramo, Enver, Dževad i drugi neće imati miran san.
To je ono što mi ne možemo više izmijeniti, možemo pokušati bar mi malo zaspati.
Ni to neće biti moguće. Zemlja je toliko hladna da smo počeli poskakivati od drhtanja.
- Moraću pišati – prošaputa Buljan.
- I ja. Hajdemo odmah, dok se nismo zagrijali. Poslije će nam biti teže.
Buljan je prošao u drugi kraj vrtače. Nije bila duža od deset metara, ali se nije isplatilo izlaziti iz nje. Vjetar je duvao tako snažno da je odnosio svaku pomisao o pojavljivanju u majici.
Ja sam se ipak odlučio prkositi. Kao neko ko je od svoje pete godine bio nemoćan prema suncu želio sam osjetiti snagu na hladnoći.
Ispeo sam se par koraka u stranu, koliko da mi glava i ramena osjete svu silinu vjetra. Bez namjere da to učinim, vidio sam na zaravni ovce zbijene u krug.
Prizor, koji me tjerao da požurim s pražnjenjem bešike. Dio krivice za njihov jadni položaj, pripada i meni.
A za moj?
Opet, valjda, samo sudbina...
Zelengora, stijene i vrtače
