Leg'o čoban u zelenu travu,
kabanicu stavio na glavu.
"Kiša pada, šta ću majko sada?"
Kiša pada, b'jelo lice bije,
ode čoban u bircus da pije.
Kad je čoban potrošio novce,
on se vrati da prebroji ovce.
Broji ovce, a broji i jaganjce,
od stotine nema polovine!
"Nije meni što mi stada nema,
već je meni što mi gare nema.
Aoj garo, moja ljuta rano,
i umr'jeću, prežalit' te neću!"
Trenutak, kada nam horizont nije više omogućavao vizuelnu vezu s grupom ispred, svjedočio je nečemu drugom. Iznad Vite Bare, na šumovitom uzvišenju, prolomila su se dva puščana pucnja.
Reagovali smo refleksno. Bacili se na zemlju i iščekivali još pucnjave.
Izostala je. Moje prve misli su bile da na nas puca neko od ljutih Borčana, možda poznajući svoje ovce. Ali, nije više pucalo, a i ova dva metka su došla s prilične daljine, s druge strane Vite Bare, suprotno od našeg položaja. Druge misli su me navodile da se ovo neko šali s nama.
Buljan je glasno izrekao svoje sumnje, da to mogu jedino biti četnici. Nisam u to htio vjerovati, no nisam ja onaj koji ovaj teren poznaje. To što sam ja pretpostavljao da u šumama okolo samo može biti naše vojske, Buljan mi pojasni da nije istina.
Ležali smo nekoliko minuta. Toliko sam ocijenio da je trebalo da Buljana prođe strah i da se opet preobrati u onog hrabrog dječaka. Koji mi sve više prirasta srcu.
Još desetak sekundi smo stajali mirno, gledajući u pravcu brda gdje smo pucnje čuli, te prema kosi iza koje je ostao katun. Barem je otklonjena glavna dilema, ko god da je pucao nije na nas.
Za ostalo mi je svejedno, ionako se ja nimalo nisam osjećao uplašenim. Jedino me brinulo što naš primjer nisu slijedile životinje.
Stado se u trenu razbilo. Krave su se sjurile u dolinu podno Orufe. Dio koza i ovaca je trčao za njima, dio naprijed, neke su krenule naviše, neke čak nazad.
Buljan je bio spreman da pobjesni. Znao je da ću predložiti skupljanje sve stoke. Počeo je da skače, viče, baca štap. Morao sam sačekati da se smiri.
Prišao sam mu, zagrlio ga, uvjerio da ovi pucnji i nemaju veze s nama, da smo izvan puškometa, i da bi bio grijeh da sad odustanemo.
To je prihvatio, ali je ponovo pomenuo mrak i Orufu, mogućnost da zalutamo.
- Nema teorije, put je jasno markiran – i dalje sam ga ubjeđivao – oni crveni krugovi na onako bijelom kamenju sigurno su vidljivi i po noći. Osim toga, Trebova je odmah iza Orufe, ne možemo nikako promašiti.
- Tebi, ako se skuplja, ti idi. Ja neću!
Svjesni smo koliko nam je vrijeme dragocjeno, svejedno sam odlučio utrošiti još par minuta. Umorni smo prilično, nakon bijesnog poskakivanja Buljan je trebao ponovo sjesti. Tek da ispušteni bijes zamijeni dobrom voljom.
Rekao mi je da mi je samom prikupljati stoku, ali sam znao da će postupiti drugačije. Da će mi pomoći. Ili, barem pokušati!
Nismo imali nikakvih izgleda. Jedne smo životinje okretali putu, druge su ga napuštale. Za pola sata smo se umorili više nego za cijeli dan, a ništa se nije mijenjalo. Ostali smo bez najmanje pola stada.
Buljan je ranije odustao:
- Vidiš da im sami ne možemo ništa. Neka ih ovdje do ujutro, neće one sad nigdje. Sutra ćemo doći po njih!
- U redu – nakon kraćeg razmišljanja, priznah – zajmićemo najbrojnije stado odozdo, i s onim što još zateknemo na putu, to i gonimo. Ostalo, nek stoji do sutra.
Buljan ni ovim nje bio zadovoljan, ali se bojao goreg. Još jednom mi je pomogao, da na putu imamo to što imamo.
Tužno sam gledao u malu zaravan ispred. Nismo imali više ni jednu kravu, koza svega trinaest, i ovaca sigurno manje od stotinu. Sve one okolo nisam imao snage ni gledati. Nisam imao nama šta predbacivati. Svejedno, bilo mi je žao.
Jedva sam uspio kroz zube procijediti:
- Idemo. Jedan će ići naprijed. Dobro je pa su koze ispred, njih ne treba moliti. Onaj prvi će dobro pratiti put, ovaj drugi tjerati ovce. Bitno je da ih utjeramo u kamenjar.
- U redu. Idi ti prvi!?
Iznenadio me. Dao sam mu mogućnost izbora, i očekivao da će izabrati ići naprijed. Ipak je bolje poznavao teren.
Nije mi padalo na um da mijenjam njegov izbor. Sem toga, bio sam siguran i u sebe. Do kamenitog dijela i početka veranja uz Orufu nismo imali više od petnaestak minuta. Koliko me sjećanje služilo kroz kamenjar se put kratko penjao, poslije čega je ravno vodio na Trebovu. Za sve, računajući vođenje stada i slabu mjesečinu, opet nam ne bi smjelo trebati puno više od sata.
Prvi put danas zaboravih ovce, i počeh razmišljati o onome što je puno važnije. Trebalo bi da su se iz Trošnja već vratili. Više nada, manje osjećaj, davali su mi snagu da još požurim. Vjerovao sam da je isto uzrok pa me Mufo večeras zaboravio.
