Đul-zulejha po bostanu
šeta,
sa mednom se rosom
razgovara:
„Medna roso, gdje si zimovala?“
„U djevojke, pod
bijelim vratom;
gdje se nižu biser i merdžani!“
Teških desetak sekundi potpune tišine ja ću provesti otvorenih očiju ali bez pogleda. Gledao sam mislima.
Da li se potrefilo ili je baš trebalo da mi muškarci smo u vrhu ovog prokresa. Da li je dolazak ovdje bio prvi šapat sudbine, Mehmedova šetnja i susret s Ajkunom drugi, to što smo se uvezali s Enverom treći, a naša odluka da se odvojimo četvrti? Da li su svi ispravni, hoće li nas sudbina u nekom trenutku izdati? Brzo smo i Mufo i ja odlučili krenuti s Enverom, ovaj položaj nam daje i izbor kako ćemo se oprostiti s ostalima.
Dok je
Mufo već išao u posljednji zagrljaj djece prije nego krene ja povratih gorčinu
u duši što meni onu noć ne bi odobreno da s Nailom odem do Kruševa. Sigurno bi
mi sad puno lakše bilo, znao bih ikoliko - šta nas otprilike čeka u pokušaju
proboja, samim tim bih bio i korisniji... No, sad nemam vremena žaliti zbog
toga.
Vjerujem da raspolažem snagom potrebnom za savlađivanje napora koji nam slijede, ipak za nešto drugo nisam imao. Neću otići bez pozdrava ali snage za zagrljaje rastanka nemam.
-
Ponesite hljeba
i krušaka – od tihog plača, koji se poče širiti kao prijelazna bolest, nisam
razumio ko nam je to savjetovao.
-
Uzeću tri kruške
– odgovorih spremno – za svaki obrok po jednu. Valjda za dan možemo stići!?
-
Ja neću nijednu
– Mufo, ne mogavši ni on više da zadržava suze, reče okrećući se – samo mi,
Majdo, čuvaj djecu!
Plače on, plače Majda. Plaču i djeca, kao da sve
razumiju.
Pogledah u baba. Vidim i u njegovim očima suze.
-
Babo, halali! –
počeh i ja s opraštanjem, ne pomičući se s mjesta, i bez snage da babu išta
više kažem.
Digoh ruku uvis, pogledom kružim, redom tražim
halal. Svi plaču, sve glasnije. Ja se još borim, i čudim se sebi. Ne znam šta
mi suze zadržava, da li treba tako, da li je ovo znak hrabrosti ili straha,
snage ili slabosti...
Zato mi se pogled zaledio kad se sreo s Elvinovim. Njegove dječje suze me ujedoše za srce. Zašto nema samo par godina više, pa da pođemo
skupa, tako bi mi bilo puno lakše!? Nego se sad s njim halaljivati! Mučim dušu,
ali još ne plačem!
Sklanjam pogled s Elvina. Dočekuje me Dinin. Starija
amidžična, ni sedamnaest napunila. Gleda me kao da želi reći kako je njoj žao
što nije muško, sad bi i ona, sigurno, krenula s nama... Kad smo se jutros ovdje smještali, ispalo je
tako, sjela je u skroz drugi ćošak, iako smo inače bili veoma bliski i otvoreni
jedno prema drugom, danas nismo imali prilike ni riječ razmijeniti.
Njene su mi suze
bile najbolnije. Usne sam namjestio da i s njom razmijenim riječi oprosta, ali
mi je glasa već nestalo. Ni ja više nisam mogao izdržati... zaplakao sam tako,
kao da hoću stići sve ostale.
Od suza više nisam mogao ni oči otvoriti. Želio sam još jednom, makar pogledom zagrliti maćehu, strinu, svu ostalu djecu.
Okrećem se, po
inerciji krećem kroz prosjek. Na njegovom kraju zastajem, da se malo smirim, i
sačekam Mufa.
Osjetih ga iza leđa. Ali mi se još ne da poći. Skupljam snagu
i okrećem se još jednom:
-
Još jednom:
halalite! I, halal svima!
Sad mogu
poći. Ponio sam u očima sliku cijele famelije.
- Požurite - prepoznajem Enverov glas iza sebe.
-
„Ko zna da li ću
i koga, ikad ponovo vidjeti!?“ – pomislih, dok se rukovah s Enverom.
Bilo je
suza i u Enverovim očima. Muški ih je zadržavao, ali ni u kog nije srce od
kamena.
Očekujem da krene. Ipak, nekoliko sekundi zuri u pravcu gdje
ostavlja djecu i ženu, sve do čega mu je stalo u životu. Kao da iz dubine duše
čupa onaj atom snage koji će mu srce razdvojiti na dvije polovine.
Ja, koristim to vrijeme da se sagnem. I još jednom napijem
rose.
-
Je l' to ljubiš
zemlju koju ostavljaš? – pita me, a kao
da viče „idemo“.
Htjedoh
odmahnuti glavom, i objasniti kako sam u stvari lizao a ne ljubio travu, ali se
Enver već bio okrenuo i počeo probijati kroz šiblje...
Trošanj je spaljen, rijetke preostale kuće su
pošteđene – do pljačkanja
