Ugrijala sjajna zora,
Ali-paši na pendžere.
Zorica ga tajom budi:
Ustaj, pašo, ne dig'o se;
Boj se bije na Novšiće,
prosipa se krv junačka.
Popadala mlada momčad,
k'o snopovi o jeseni!
Koliko je osjećaj razočarenja, neprijatnosti, nervoze i straha bio mali i bespotreban zbog paljenja kuća ubrzo ćemo se uvjeriti, osjetivši puno veće razočarenje, teško ustavljivu nervozu i strah koji su već skupa prerastali u paniku!
Pucketanje krovova i greda, uz stalne rafale i zvižduke metaka koji su padali i u našoj blizini, tako su postali gotovo nečujni i posve nevažni. Do nas su doprli prvi ljudski jauci! Jauci koji su nam ledili krv u žilama, a dah zaustavljali. Ni vlastita srca više nismo osjećali.
Tako nastala tišina omogućila nam je da procijenimo pravac iz kojeg je jauk dolazio.
- Rašid! – uzdahnu Mehmed.
- Ili Hasna?! – dodade Mufo.
Jauci koji su bili prouzrokovani bolovima, za koje nismo ni htjeli pretpostaviti kojim načinom mučenja dolaze, postaju sve jači, strašniji, bespomoćniji...
- Onako - jedino muškarca mogu mučiti!? – babo se složi s Mehmedom da je ovo što slušamo i posljednje što ćemo ikada čuti od Rašida Čorba.
- Blago njemu... – tek što jauci prestaše neka od žena prošaputa.
Stavih ruke na oči, da ne gledam to što nisam ni vidio, a što, čini mi se, ljudska duša ne bi mogla ni gledati, ne bi izdržala.
***
Tinjale su nade da više ništa, strašnije od ovoga, nećemo ni čuti ni vidjeti. Raspršile su se za nekoliko trenutaka. Lagani vjetar, koji je duvao baš u pravcu nas, donio je nekoliko glasova koji su se preklapali ali koji su nam jasno ukazivali da se podno Alijine kuće događa drama.
Vriska i plač djece, zapomaganje žena, i grubi muški glasovi koji prijete, psuju i prate udaranja, slute najgorem.
Pokušavamo bar nešto razaznati. Možda glas nekog od napadača? Međutim, isprepletenost svih tih glasova s bukom na koju već nekako navikavamo ne da nam. Dok, potom, odjednom, ne nasta tajac. Nakratko!
Sad, jasno čujemo drski, bezobrazni muški glas, iako ne mogavši ocijeniti kome pripada, kako uz psovke prijeteći govori:
- Vidi je! Pokušala je pogoditi Mila...
Iz toga što smo čuli, sem što nismo mogli prepoznati glas, nismo mogli sa sigurnošću znati ni o kome govori, kao ni kog Mila pominje. Mada, naše prve pretpostavke odoše na Mila Vujičića...
- Ne znam ko bi drugi mogo biti! – prošaputa neko.
- Može biti Rus!? – dodade Mufo, misleći na Mila Ćosovića.
- Mora da je to Safeta napadnuta... I, u odbrani je, valjda, flašom ili nožem gađala nekog – meni izađe iz usta ono što skoro svi pomislismo jer je to bilo i najlogičnije objašnjenje onog što je prethodilo riječima koje smo čuli.
A nedugo poslije uspjeli smo razaznati još jednu rečenicu izgovorenu iz usta nekog od napadača, ponovo nedokučujući kome bi glas mogao pripadati:
- Vidi, jesu li svi izašli iz bajte! Ako više nema nikog, da bacam bombu!
Čekali smo... Ali, ništa sem tišine nismo čuli. Koliko dugo, ni to ne znamo!
Eksplozija! Teško je reći da smo osjetili kakvo olakšanje!? Uzdali smo se u nadu da je vremena dovoljno proteklo, da je bajta ispražnjena i da niko nije ubijen.
Svaki naredni zvuk koji nam je dopirao odozgo povećavao je našu nadu. Sve misli okrećemo Čorbima, njihovim ženama i djeci, skoro postajemo sigurni da su već zarobljeni.
Kako ćutanje zna biti teško. Ćutanje u tišini, koja je još teža. I od koje teže može biti jedino ono što će je prekinuti. Znaš to, osjećaš, i zato živiš lupajućim srcem to ćutanje. Pitaš se koliko će ovaj put nada da ti dušu zari, prije nego je opet nadvladaju nove sumnje, boli i strahovi.
***
Najviše desetak minuta. Onda, kroz raspuklu tišinu ponovo čusmo riječi koje su se mogle razaznati, ali koje su sad dolazile s drugog mjesta, otprilike iz podnožja Redžove Junđe, pri čemu nam je u procjeni lokacije pomogla i činjenica da smo znali kako su baš tu zanoćila dvojica naših komšija.
- Gledaj dolje... pobjegoše Ramo i Ada!
Možda da nam je već dodijalo kako ne možemo nikoji od glasova poznati pa se sad brzo složismo kako se moralo raditi o Milovanu Ćosoviću. Ono što nas je moglo buniti je pominjanje Rama. Popričasmo i o tome, svakako od rafalanja ne mogosmo čuti šta se dolje dalje dešavalo.
Kad je i to prestalo složili smo se kako niko od nas nije dokučio ništa što bi ukazivalo da su doista uspjeli pobjeći, ali ni da nisu. Međutim, svjedočismo jednom drugom zarobljavanju.
Više puta je pominjano ime Redža Pekasa, praćeno udaranjem i povremenim jaucima. To je donekle pojašnjavalo kako su Ramo i Adil Ada Barlov tačno prepoznati, vjerovatno je Ramo svjesno pošao Redžovoj sušnici znajući da je tu s Adom. Ne znamo da li se i kako, ako je, razdvojio od Envera. Ipak smo vjerovali, i nadali se da je s Adom uspio uteći jer više ne čusmo pominjanje njihovih imena.
Iako sam se naježio i sam, pogledom u maglu koja se vijala iz potoka koji se vezivao i s Redžovom Junđom, nadi dadoh prednost. Zato se mislima počeh polako odvajati od Ade i Rama, želeći im da su uz pomoć magle uspjeli stići do šume, odakle bi trebalo da je dalje lakše.
Slušajući Šefika i Mehmeda kako se sjetno prisjećaju svojih druženja s Redžom sjetih se i ja jednog svog kratkog razgovora s njim. Zatekao sam ga, negdje prošlog proljeća, kako zamišljeno gleda put neba. Uz uzdah mi je to objasnio kao želju - da dočeka da još jednom šljive rode, poslije čega ne bi žalio ni umrijeti...
- „Evo, rodile su... Ali, ko zna ko će ih obrati!?“ – nije bilo potrebe da to govorim naglas, govorio sam sebi i Redžu koji me nije mogao čuti.
***
Danas je malo vremena za prisjećanja. Iako je - ovo prvi put da ne žalimo zbog toga što se moramo vraćati stvarnosti!
Čuli smo ono što nismo vjerovali da ćemo danas čuti! Jednu drugu pušku. Koja je drukčije pucala! Ne dugo, ali ponosno i prkosno. Ni ne želimo pretpostavljati iz čijih ruku... Bitno je da je to prvi naš odgovor. Nas Trošnjana. I bili smo sigurni da su to ljudske ruke, koje ne pucaju ni u žene ni u djecu. Ako mi ne saznamo, Bog zna. I, On će se pobrinuti da bar neko preživi sve ovo. I da ni ova tajna ne ostane neotkrivena, kao što nijedna nije.
Strahovali smo kako taj što je pucao već leži mrtav, ali to tako nismo osjećali. Umjesto toga vraćeni su nam izgubljeni osjećaji. Osjećaji postojanosti, razuma, pribranosti, snage, ponosa, prkosa, hrabrosti i drugih koji su nadvladavali stanje bespomoćnosti u koje smo se bili učahurili!
***
Pogledi su nam zakovani pod Kremenik, odakle je sada dolazio uglavnom huk. Sad smo sposobni iz tog huka izdvajati pucnjavu, divlju vrisku i galamu s jedne, te zapomaganje i vapaje s druge strane. Dovoljno da znamo kako se sad gore dešavaju strašne stvari. Vjerovatno bi to doživljavali još bolnije i stravičnije nego kad se slično događalo na Stupovima da odozgo prethodno nismo prihvatili prvu poruku našeg otpora. Da smo ostali u stanju otprije ovo sve bi nam se činilo dugo poput vječnosti!
Ženske duše, valjda zbog majčinske prirode, krhkije su, zato smo još uvijek slušali njihove komentare:
- Niko neće živ ostati!
- Nek nam je Bog na pomoći!
- Dabogda im se sjeme zatrlo!
I slično. I ukrug...
Ne mogu reći kako i ja nisam učio sva sura iz Kur'ana, koja sam znao, i to po nekoliko puta, ali sam osjećao i da imam dovoljno i snage i hrabrosti, pa i da mi se mudrost vraća, te da ću danas, svakako, činiti ono što je najpametnije. Za početak pridružih se onima koji su sebi obećali kako neće biti živi uhvaćeni...
***
Već neko vrijeme ne čujemo ništa što bi nam privuklo svu pažnju.
Vjetrić je primirio. Pucnjava ne gubi na intenzitetu, ponekad je tek nadjačavaju zvuci obrušavanja zapaljenih kuća, štala, zidova i krovova.
I jedan jasan, užasan krik! Toliko glasan da ne možemo vjerovati da pripada čovjeku, već pretpostavljamo da u nečijoj zapaljenoj štali gore krave. Osjećaji nam variraju pa smo spremni prihvatiti i da smo u krivu, da nismo svjesni još jednog, još užasnijeg zločina.
Bez obzira, počinjemo malo razmišljati i o sopstvenim sudbinama. Babo i Mehmed se pristaju žrtvovati, na smjenu izlaze desetak metara ispred kako bi mogli bolje osmatrati. A ako budu primijećeni dali bi nama alarm da kamo bježimo!?
Domalo se ču nešto i iz pravca Mješaja. Nešto što će i meni dati prvu ideju.
Zvuk paljenja kuća, koji nam je sad već poznat, dopirao je iz pravca amidžinog imanja. I mi smo, eto, došli na red.
- Šta to, pobogu, radite? Sad je domaćin bio tu... ja ga maločas vidio... – bez dileme prepoznajemo glas Gojka Filipovića, našeg prvog komšije.
- Šuti, brko! Ako odma ne odeš zapalićemo i tebe! – glas, meni nepoznat.
- Čuj Gojka Jankovića! Jebo mu pas mater! – uzviknu Mehmed.
Dok je Mehmed još nešto govorio ja sam sabirao svoje misli. O Gojku Jankoviću se ovih dana puno pričalo, ja ga lično nisam poznavao. Rođen je tu blizu, na Trnovačama, selu u kojem su već poklali svoje komšije, ali je duže vremena živio negdje u Crnoj Gori. Nedavno se vratio. Više ne mogu isključiti opcije da se ne radi o slučajnosti. Glavna osobina kojom je opisivan je da je i u mladosti bio pogane naravi. Odnosno kao jedan od onih koji ne iznenađuje zločinačkim ponašanjem. To što sam o njemu čuo dovoljno je da brzo misli prebacujem s nejga.
I pokušavam se zadržati na Gojku Filipoviću. Nije, kako su mnogi govorili, da će sve komšije skočiti na nas. Filipović je prvi za kojeg sad sigurno znamo da nije znao. Prve smo komšije, imanja su nam se dodirivala, nena rahmetli se s njegovom majkom najviše posjećivala, babo je s njim još od djetinjstva jaranio, baš ako i m s njegovom djecom.
Sve ovo vrijeme geta izbjegavao sam i pred sobom za bilo koga jamčiti, ipak je Gojko jedan od onih koje nisam mogao zamisliti krvavih ruku. Iako mi u ovom krvavom jutru ništa ne može biti drago, osjetih malo olakšanje zbog ovog kratkog razgovora koji smo razabrali.
Ali, o svemu tome više tek ako ovo preživim. Sad mi je preča ideja koju više ne mogu držati samo za se, jedva čekah da Mehmed završi.
Priđoh mu i smireno predložih:
- Idi do baba mi, reci mu da bismo trebali ići još dalje odavde. Moj je prijedlog - Dubrovnice! Vidiš, zapalili su Ramovu kuću. Eno, još nešta gori, možda naša... Doći će i Enverovoj. Možda će pretraživati ovuda... imaju vremena. Djece je puno... opasno je. A Dubrovnice su srpske, gore nas vjerovatno neće tražiti! Znam gore ovakvu istu paprat. Ići ćemo dalekovodom. Sve do Novakovog... tu je to mjesto. Još skritije od ovog! Tu sam često čuvo krave, s Miloradom i Ljeposavom...
 |
nišan moje majke, koja mi je 3.jula, kao nikad, svraćala u misli
|
