VIII - 4 / Da ne bi pretpostavljali

Gledam bajnu zoru
kako divno sja.
Bez dragane svoje
sad ostajem ja.
                                                                15/16. decembar 1992.
„Ti odlaziš sada,
u daleki kraj.
U daleke zore,
u tuđi zavičaj!“

Pozdrav tebi šaljem,
budi mi vjerna ti.
A kada se vratim,
sretni bićemo mi.

        Dolazak u Kerleta Luke onako kasno, presječena prva noć, kasnije buđenje i dodatno pogoršanje vremena, učinili su da upoznavanje s naseljem, odnosno našim novim logorom, bude prolongirano. S tim da, osim Džoove priče, drugih nagovještaja kako bi moglo i sasvim izostati nije bilo.

Ja sam imao taj neki raniji predosjećaj, Džoova posjeta ga je podržala. Iako fino, nestvarno je zvučalo da bismo mi mogli lješkariti par mjeseci.

Džo bio i otišao, a ne zadrža se ni njegova priča. Nadjačavaše je druge, po kojima nikakvih ozbiljnijih akcija nema prije proljeća.

Kada nam je već saopšteno da u Kerleta Lukama nećemo svezati ni dvije noći, najbrži sastaviše kompletnu verziju, po kojoj je nešto i bilo planirano, ali je zbog pojačanog snijega se odustalo, te nam se već sada daje obećani odmor, a koji nas je inače čekao tek poslije završetka te akcije. U prilog svemu je i išla činjenica da se upućujemo na Igman, odnosno još dalje i od Foče i od Goražda.

U svemu je bilo nešto, samo od sebe dvojbeno. Rečeno je da se spremimo, spakujemo za Igman, a nije navedeno u kojoj mjeri. Normalna pitanja vojske šta da pakuju, odnosno ponesu, dobijala su neodgovarajuće odgovore. Uglavnom, da se ponese što se više može, jer možda gore budemo samo par dana, ali se možda zadržimo i duže. Odgovori takvi, da ih opet tumači kako ko misli, želi, hoće ili sumnja.

Na kamionima je bilo veselo, raspjevano. Veličalo se ime Bešovićevo, raslo uvjerenje da je pomogao taj neki njegov uticaj, ugled koji ima pri vrhu Komande. Nalazila su se i opravdanja, ti koji su uspjeli otići na dopust, vidjeti situacije negdje drugo, bolje rečeno svugdje drugo, upravo su pravili usporedbe. Tamo svi odu na liniju dan-dva, ili sedam-deset, ovisno o jedinici i položaju, nakon čega toliko, ili čak i više odmaraju. Slušajući to, bijah malo u nevjerici, s kojom mi se ovo putovanje činjaše razumljivijim. Do momenta kada se mislima povraćam Grepku, do ostala dva bataljona. Ne znam kako je u drugim dijelovima Bosne, po drugim jedinicama, znam da na Grepku žive i rade kako smo i mi. Kako ja još uvijek vjerujem da se i ratuje, i treba ratovati.

Trucka kamion, poskaču i moje misli. I prije kamiona dosežu do Igmana, do onoga što gore već imah priliku vidjeti. Tu imaju već neke jedinice, one elitne. Tu odmaraju, ali često ih se i upućuje. Gdje treba. Ne i gdje smo mi bili, i gdje želimo biti. Valjda nije ni bilo potrebe, valjda smo mi tamo bili dovoljni. S nama i možda, bez nas nisam siguran.

Grepčani su Grepku dovoljni, baš zato mi se naš odlazak ne dopada. Uvjeren sam kako Grebak ne smije pasti, ne zbog nas koliko zbog Goražda. U takvim razmišljanjima, Sutjeska je manje bitna.

Zato ovim mislima ne dam dugo. Nikako da mi se sve poklopi. Ljetos bijahosmo na Igmanu, komotno mogu reći kako s njega pobjegosmo, sada mu se vraćamo dobrovoljno. S naredbom, ali bez odgovora na pitanja šta sve u toj naredbi piše.

Kamion prolazi Dejčiće, neki idu kraju karoserije, da ih vide ili ih se prisjete. Meni se ni to neće. Tek se mislima stižem vratiti na nešto s tog puta, ono što od Abida Hajdarevića čuh. Nije sad potrebno znanje puta, jeste priča o Igmanskim homorama, o zbjegovima ispod njih. Nije ovo zbjeg, ali gledajući daljinu takvim dođe.

Vršljam mislima, mećem na vagu i svoje predosjećaje, one Abidove, noćašnje Džoove riječi, a samo se kamion jednako trucka. I pjesma na njemu.

Možda je tako i najbolje. Ljepše se nadati i vjerovati, nego sumnjati, strijepiti. Sad vidim i tas koji tome preteže, opet i jedino u Bešoviću. Šta god se s nama smjeralo, pred njegovim je očima.

Uz druge, dvije su posebne razlike između sinoćnjeg i večerašnjeg putovanja. Noć prije smo pješačili, sada nas kamioni voze. Što bi se dalo pojasniti i razlikom u dužini putovanja. Međutim, sinoć nismo imali razlog kretati kasno, dok večeras niko nije ni pitao što je skoro ugatano, uz Bjelašnicu smo se verali u vrijeme kada se vidjelo toliko da svjetla nisu bila potrebna. Ovo nas opet vraća bojazni kako nam je u akciju, koju razbijamo ponavljanjem priče da kamioni voze gdje mi kao borbena jedinica nismo potrebni.

Tu je i stalni adut, ona priča o odvajanju diverzanata, te nelogičnost da cijeli bataljon ide u kakvu akciju. Logičnije je da se ide biti druga linija na Straištu, ili pak neka pripravna jedinica, kao što su diverzanti na Brani.

Taman se ja raspoloženjem složih s ostalima, ukazaše se, najprije Bjelašnica pa Igman. Drukčijim nego ih pamtim. Očekivao sam da je najveći dio izbjeglica i otišao, ne i da je tu toliko više vojske nego bi. Koliko, sigurno, nije došlo da odmara!

Već nam postaje jasno kako Igman neće biti čemu smo se nadali, i kako nam se najavljiva. Ipak je Džo taj koji je bio u pravu.

Sada je trebalo izvrtati argumente, ili jednostavno prestati razmišljati, čekati da se samo kazuje.

 

                                    ***

Vijesti koje su nas dočekale, odmah su potisle sve prijatnosti što je smještaj ponudio. Nismo mi dovedeni ni na kakav odmor, velika se akcija sprema, ako nije već i počela. Još trebamo biti sretni što se prvih dana na nas ne računa, da ne bi pretpostavljali za šta nas se čuva!?

Nisu ni hotelske prostorije tek tako preuređene, sve je preobučeno u kasarnsko ruho.

Nekako se uredilo da se nas osam ne razdvaja, zapale su nas dvije sobice. Zvali smo ih hotelskim samo zbog znanja da su prije osam godina, u vrijeme Olimpijade, u nekima od njih boravili neki od vrhunskih, naših ili svjetskih sportista, možda Križaj, Franko, Strel, Sanda Dubravčić, Bibija Kerla, ili Stenmark, Nikenen, Vajsflog...

U jednoj od naših nije niko, mi smo u Depodansu, za razliku od većine koja je u samom hotelu Igman. Iako sada i nema neke razlike, u svakoj je kreveta onoliko koliko je moglo stati. Ove naše su u samom potkrovlju, a i različitih veličina. I to mi je bio mali problem, u manju sam Kuku i Enesu trebao poslati još jednoga. Problem je bio u tome što je jedino korektno bilo da to bude Tito!

Ne znam zbog čega, ali sam njega zadužio ključem. Nije to nikakva odgovornost, samo sam izazvao vlastito čuđenje što Kuko ne imade nikakav prigovor. Ne čudih se dugo, siguran sam kako će Kuko noćas lupati glavu, ne zbog ključa koliko zbog toga što se ja razdvojih od Tita.

A za Tita sam znao da neće, on zna da se ja od njega nemam namjeru nikad više odvajati. Prijateljstvo, povjerenje, bratska ljubav, toliko su među nama postali snažni da ih samo smrt obojice može prekinuti. Smrt jednog, samo ih može učiniti još jačim!

                                        Bjelašnica i Igman