Haj, kakve Ajka crne
oči ima,
haj, jadna, dođi bona,
crne oči ima
Haj, da me hoće,
pogledati njima!
haj, jadna, dođi bona,
pogledati njima
15. decembar 1992.
Haj, kakve Ajka medne usne
ima,
Haj, da me hoće,
poljubiti njima!
Haj, kakve Ajka b'jele
ruke ima,
Haj, da me hoće,
zagrliti njima!
Tek sam pomislio da nešto shvatam, zatekavši kod Sutka, među ostalima i Šeksa. Da je rano da mi baš sve bude jasno pobrinuo se Džo, izvinjavajući se na bihuzurluku on lično, a ne Sutko ili Šeks. Ili Zijo Džamalija, koji je tu došao s Džoom.
Remzija
Hajdarević Džo, čovjek o kojem sam slušao još u selu, a koji je brat Remze,
udate za Husu Barlova rahmetli, već tada je na neki način postao moj sinonim za
pravog borca, patriotu. Za Majora u to vrijeme nisam još čuo, nisam siguran i
da je pominjan, sem jednom kada su pobrajani svi Bošnjaci iz naših krajeva koji
su bili u JNA, bilo kao oficiri, podoficiri ili građanska lica.
Slušao
sam o Džou i na Trebovoj, nerijetko u mislima zamišljajući, želeći trenutak
kada ću ga upoznati. Iz njegovog privatnog života sam znao da je oženjen, da
živi u Sarajevu, te da ima još jednog brata, za kojeg se stidljivo šaputalo da
je još u JNA, a što nikako nije umanjivalo sve što se o samom Džou pričalo.
Nisam čuo ni da je iko tražio neke posebne razloge da objasni zbog čega i kako
se našao na ovim terenima, odnosno izvan grada. Znali smo da je sada komandir
ovdašnje Vojne policije, a što sam smatrao dovoljnim razlogom da ne insistiram
na njegovom upoznavanju prije nego to sudbina preporuči.
A
što se, evo, dogodilo kada sam najmanje očekivao, i kad mi je posebno drago.
Neka sam i zakasnio na prvi, važniji dio ovdje vođenog razgovora, u kojem je Džo
stigao otkriti, za mene sigurno, vjerovatno i za većinu, nekoliko nepoznatih,
ali vrlo značajnih informacija.
One
manje bitne su kazivale kako više nije komandir te policije, odnosno da je
došao priključiti se našem, kako je rekao - i svom bataljonu. Pri čemu bi nešto
moralo značiti to da je prilikom nedavnog susreta s Majorom odbio prihvatiti
biti mu zamjenik, tražeći isključivo da bude - samo diverzant!
Značajnije
što nam je imao reći jeste da je naš silazak ovdje, daleko od želja i namjera
da se dobro odmorimo, jer nam, svakako prije proljeća, predstoji jedna široka
akcija, u kojoj se na naš bataljon ozbiljno računa. Što je usput i jedan od
razloga njegovog priključenja.
Izvinio
se što nam ne smije reći više, slažući se s našim željama da bi bolje bilo ako
bi nas se slalo prema Foči, Jabuci i Miljevini, ako već snijeg ustavlja
razmišljanja o Zelengori, što bi, jednom se pokazalo, bila jednaka pomoć kao i
kada bi direktno išli prema Goraždu.
***
Sve
ovo sam pohvatao u narednih desetak minuta, a u kojima se i vodila diskusija o
svemu što je Džo do tada rekao. Zato sam svjedočio priči povezanoj s mojim
pozivanjem, postajući odmah i prilično zbunjen.
-
Eh, znači, ti si taj! – ipak je Džoov osmijeh
govorio da nikako ne misli u nekom negativnijem kontekstu.
-
Jeste, to je taj – Šeks stiže odgovoriti prije
nego ja pokazah da nisam zbunjen toliko da i ne razumim da je pitanje meni
upućeno.
-
Ne boj se – tako i Džo nastavi – nije ništa
strašno, samo sam slušao puno o tebi, i želio sam da te upoznam. I da ti
čestitam, čuo sam kako si gađao s Vučeva!
-
Nisam gađao, nego smo gađali – nisam više imao
nimalo razloga da brinem, strahujem, ali sam postao zbunjeniji, skromnošću sam
nagovijestio naredno što htjedoh reći – ako si od Šeksa čuo, onda je sve malo i
pretjerano.
-
Ne samo od Šeksa, svi s kojima sam pričao, isto
govore. Pa, velim, daj da i ja upoznam to čudo od artiljerca!
U
narednih je petnaestak minuta sva pažnja okrenuta prema meni, gdje je moja
zbunjenost išla i do granica neprijatnosti, ponajviše zbog neskrivene nelagode
koju je Sutko pokazivao. Mada je iz neprijatnosti prelazila i u samodivljenje,
upravo iz istih razloga, držao sam da Džo i ne može iskreniji biti, nego što je
u Sutkovom prisustvu. Pomišljah da je flaša koja kruži, ono što Sutka tjera da
lično ni jednom riječju ne komentarisa Džoovo i Šeksovo, na momente i
pretjerivanje, gdje ponovo slušasmo priče o „ubacivanju u sulunar“.
No,
i ne mora biti tako. Ova druga misao me ustavi da sam ne pomenem posljednje, ne
toliko dobre pogotke. Ako bijah skroman za Vučevo, normalno bi bilo da se za
ovo ovdje pravdam. Kontam, da bez ovog drugog može.
Ma
koliko mi bilo neprijatno, koliko mi više godilo, želio sam da čim prije
razgovor prijeđe na neku drugu temu.
To
je i počelo dok još pričasmo o meni:
-
Koliko je tebi godina? – bilo je jasno da ovo
pitanje prethodi nekom drugom.
-
Dvadeset dvije – mirno odgovorih.
-
Au, pa mlad si ti. Mislim da se ne bi treb'o
ljutiti, ako ne znaš - ja sve pričam što mislim, izgledaš mi starije,
ozbiljnije. Nisam još popio, ali sam ja kont'o, negdje bar blizu trideset. Dobro,
to može biti zato što ni tebe, kao ni mene, život nije mazio.
-
Može biti, mada ja rađe kažem: kako, zapravo mi
nismo mazili život.
-
Možda ima i toga, ali ja znam da - mene život
nije mazio.
S
Džoom se nije prepirati. I dobro je što prebacujemo na druge teme, i neka
ranija vremena. Sada mi je manje bilo važno ono šta će upitati poslije, a
odnosilo se na neki događaj kojeg sam se ja kao trebao sjećati, jer misli
zadržavah na iskrenosti, na spremnosti da uvijek kaže ono što misli i osjeća,
bez obzira što bi to, kao i svaka istina, nekad nekog i moglo povrijediti, što
mi se posebno ureza kao njegova bitna karakteristika, pošto smatrah da sam i
sam takav, ili se bar trudim biti.
Nisam
se našao uvrijeđenim, ja sam znao za njegovih blizu četrdeset godina, a u nekim
podsvjesnim zamišljanjem njegovog lika, svakako da očekivah izgled koju godinu
mlađi, gdje opet držim da je podjednako uticaj imalo to što život nije njega,
odnosno on život mazio. Kada bih nekako to dvoje izbio, rekao bih kako se radi
o jednom, prirodno nešto muževnijem licu.
U
ovom dijelu razgovora razbih sve predrasude o Džou kao čovjeku kojeg sam samo
poznavao iz priče, i koji je za mene mogao ostati samo legenda. Radilo se o
sasvim normalnom, običnom čovjeku, kakav sam i sam, kakvi su i Šeks, Šefa,
Ćuza... Samo, možda malo još hrabrijem i životno iskusnijem, ili luđem borcu.
Gledajući
legendu u lice, gledah i momka pored njega. I taj se u moju glavu uvlačio kao
legenda. Tačnije, ono što sam došavši s Vučeva slušao da je Zijo Džamalija radio
na Trebovoj tokom ofanzive. Možda sam dijelom sumnjao u njegovo herojstvo, do
noćas. Kada razmišljam tako da njih dvojica nisu sada slučajno zajedno.
U
momentu razmišljanjima dotakoh brid koji se činjaše granicom legendarnosti.
Šeksa i Ćuzu, kao i Musu, najprije vidjeh, upoznah, pa slušah o njima. Kod njih
dvojice situacija je obrnuta.
Opet,
Major i Ćasara su neka zasebna priča. A sve skupa znak da se i ja dodatno
opustim, sasvim predam ambijentu.
Dok
oni priču konačno premetnuše na ta neka ranija, ljepša i sretnija vremena, na
događaje o kojima sada pričamo kao što ćemo nekada o ovim ratnim, ja ispod
jednog smiješka i uzdaha skrivah rečenicu koja kovitla dimom koji ispustah iz
cigarete. Legenda je došla upoznati nekog ko je slušao o toj legendi.
