Nađoh jagluk u dragoga
svoga,
baš ko da je iz
sanduka moga.
15. decembar 1992.
Iskah mu ga, ali mi ne
dade,
drugi davah,
promijenit ne htjede.
Pare brojah, prodati
ga neće.
Bože mili, od čijih je
ruku?
Tek sam pomislio da nešto shvatam, zatekavši kod
Sutka, među ostalima i Šeksa. Da je rano da mi baš sve bude jasno pobrinuo se
Džo, izvinjavajući se na bihuzurluku on lično, a ne Sutko ili Šeks. Ili Zijo
Džamalija, koji je tu došao s Džoom.
Remzija Hajdarević Džo, čovjek o kojem sam slušao
još u selu, a koji je brat Remze, udate za Husu Barlova rahmetli, već tada je
na neki način postao moj sinonim za pravog borca, patriotu. Za Majora, u to
vrijeme nisam još čuo, nisam siguran i da je pominjan, sem jednom kada su
pobrajani svi Bošnjaci iz naših krajeva koji su bili u JNA, bilo kao oficiri,
podoficiri ili građanska lica.
Slušao sam o Džou i na Trebovoj, nerijetko u
mislima zamišljajući, želeći trenutak kada ću ga upoznati. Iz njegovog
privatnog života sam znao da je oženjen, da živi u Sarajevu, te da ima još
jednog brata, za kojeg se stidljivo šaputalo da je još u JNA, a što nikako nije
umanjivalo sve što se o samom Džou pričalo. Nisam čuo ni da je iko tražio neke
posebne razloge da objasni zbog čega i kako se našao na ovim terenima, odnosno
izvan grada. Znali smo da je sada komandir ovdašnje Vojne policije, a što sam
smatrao dovoljnim razlogom da ne insistiram na njegovom upoznavanju prije nego
to sudbina preporuči.
A što se, evo, dogodilo kada sam najmanje očekivao,
i kad mi je posebno drago. Neka sam i zakasnio na prvi, važniji dio ovdje
vođenog razgovora, u kojem je Džo stigao otkriti, za mene sigurno, vjerovatno i
za većinu, nekoliko nepoznatih, ali vrlo značajnih informacija.
One manje bitne su kazivale kako više nije
komandir te policije, odnosno da je došao priključiti se našem, kako je rekao -
i svom bataljonu. Pri čemu bi nešto moralo značiti to da je prilikom nedavnog
susreta s Majorom odbio prihvatiti biti mu zamjenik, tražeći isključivo da bude - samo diverzant!
Značajnije što nam je imao reći jeste da je naš
silazak ovdje, daleko od želja i namjera da se dobro odmorimo, jer nam, svakako
prije proljeća predstoji jedna široka akcija, u kojoj se na naš bataljon ozbiljno
računa. Što je usput i jedan od razloga njegovog priključenja.
Izvinio se što nam ne smije reći više, slažući se
s našim željama da bi bolje bilo ako bi nas se slalo prema Foči, Jabuci i
Miljevini, ako već snijeg ustavlja razmišljanja o Zelengori, što bi, jednom se
pokazalo, bila jednaka pomoć kao i kada bi direktno išli prema Goraždu.
Sve ovo sam pohvatao u narednih desetak minuta, a
u kojima se i vodila diskusija o svemu što je Džo do tada rekao. Zato sam
svjedočio priči povezanoj s mojim pozivanjem, postajući odmah i prilično
zbunjen.
-
Eh, znači, ti si
taj! – ipak je Džoov osmijeh govorio da nikako ne misli u nekom negativnijem
kontekstu.
-
Jeste, to je taj
– Šeks stiže odgovoriti prije nego ja pokazah da nisam zbunjen toliko da i ne
razumim da je pitanje meni upućeno.
-
Ne boj se – tako
i Džo nastavi – nije ništa strašno, samo sam slušao puno o tebi, i želio sam da
te upoznam. I da ti čestitam, čuo sam kako si gađao s Vučeva!
-
Nisam gađao,
nego smo gađali – nisam više imao nimalo razloga da brinem, strahujem, ali sam
postao zbunjeniji, skromnošću sam nagovijestio naredno što htjedoh reći – ako
si od Šeksa čuo, onda je sve malo i pretjerano.
-
Ne samo od
Šeksa, svi s kojima sam pričao, isto govore. Pa, velim, daj da i ja upoznam to
čudo od artiljerca!
U narednih je petnaestak minuta sva pažnja
okrenuta prema meni, gdje je moja zbunjenost išla i do granica neprijatnosti,
ponajviše zbog neskrivene nelagode koju je Sutko pokazivao. Mada je iz
neprijatnosti prelazila i u samodivljenje, upravo iz istih razloga, držao sam
da Džo i ne može iskreniji biti, nego što je u Sutkovom prisustvu. Pomišljah da
je flaša koja kruži, ono što Sutka tjera da lično ni jednom riječju ne
komentarisa Džoovo i Šeksovo, na momente i pretjerivanje, gdje ponovo slušasmo
priče o „ubacivanju u sulunar“.
No, i ne mora biti tako. Ova druga misao me
ustavi da sam ne pomenem posljednje, ne toliko dobre pogotke. Ako bijah skroman
za Vučevo, normalno bi bilo da se za ovo ovdje pravdam. Kontam, da bez ovog
drugog može.
Ma koliko mi bilo neprijatno, koliko mi više
godilo, želio sam da čim prije razgovor prijeđe na neku drugu temu.
To je i počelo dok još pričasmo o meni:
-
Koliko je tebi
godina? – bilo je jasno da ovo pitanje prethodi nekom drugom.
-
Dvadeset dvije –
mirno odgovorih.
-
Au, pa mlad si
ti. Mislim da se ne bi trebo ljutiti, ako ne znaš - ja sve pričam što mislim,
izgledaš mi starije, ozbiljnije. Nisam još popio, ali sam ja konto, negdje bar
blizu trideset. Dobro, to može biti zato što ni tebe, kao ni mene, život nije
mazio.
-
Može biti, mada
ja rađe kažem: kako, zapravo mi nismo mazili život.
-
Možda ima i
toga, ali ja znam da - mene život nije mazio.
S Džoom se nije prepirati. I dobro je što
prebacujemo na druge teme, i neka ranija vremena. Sada mi je manje bilo važno
ono šta će upitati poslije, a odnosilo se na neki događaj kojeg sam se ja kao
trebao sjećati, jer misli zadržavah na iskrenosti, na spremnosti da uvijek kaže
ono što misli i osjeća, bez obzira što bi to, kao i svaka istina, nekad nekog i
moglo povrijediti, što mi se posebno ureza kao njegova bitna karakteristika,
pošto smatrah da sam i sam takav, ili se bar trudim biti.
Nisam se našao uvrijeđenim, ja sam znao za
njegovih blizu četrdeset godina, a u nekim podsvjesnim zamišljanjem njegovog
lika, svakako da očekivah izgled koju godinu mlađi, gdje opet držim da je
podjednako uticaj imalo to što život nije njega, odnosno on život mazio. Kada
bih nekako to dvoje izbio, rekao bih kako se radi o jednom, prirodno nešto
muževnijem licu.
U ovom dijelu razgovora razbih sve predrasude o
Džou kao čovjeku kojeg sam samo poznavao iz priče, i koji je za mene mogao
ostati samo legenda. Radilo se o sasvim normalnom, običnom čovjeku, kakav sam i
sam, kakvi su i Šeks, Šefa, Ćuza... Samo, možda malo još hrabrijem i životno
iskusnijem, ili luđem borcu.
Gledajući legendu u lice, gledah i momka pored
njega. I taj se u moju glavu uvlačio kao legenda. Tačnije, ono što sam došavši
s Vučeva slušao da je radio na Trebovoj tokom ofanzive. Možda sam dijelom
sumnjao u njegovo herojstvo, do noćas. Kada razmišljam tako da njih dvojica
nisu sada slučajno zajedno.
U momentu razmišljanjima dotakoh brid koji se
činjaše granicom legendarnosti. Šeksa i Ćuzu, kao i Musu, najprije vidjeh,
upoznah, pa slušah o njima. Kod njih dvojice situacija je obrnuta.
Opet, Major i Ćasara su neka zasebna priča. A sve
skupa znak da se i ja dodatno opustim, sasvim predam ambijentu.
Dok oni priču konačno premetnuše na ta neka
ranija, ljepša i sretnija vremena, na događaje o kojima sada pričamo kao što
ćemo nekada o ovim ratnim, ja ispod jednog smiješka i uzdaha skrivah rečenicu
koja kovitla dimom koji ispustah iz cigarete. Legenda je došla upoznati nekog
ko je slušao tu legendu.
Kada je već krenulo svitati i kako se naše
druženje završavalo, trudih se uhvatiti još koju crtu Džoovog karaktera,
vjerujući da ću ih moći i popamtiti, već riješen da u dnevnik upišem jednu
jedinu rečenicu, zapravo samo to da sam upoznao Džoa!
Sjetim se polsije, valjda, svih njegovih osobenosti, dok
se nadam kako će biti druge prilike da i Zijov lik bolje uokvirim u svoje
pamćenje. Za dnevnik je sasvim dovoljno to što sam već čuo. Zbog čega računah
kako će ona jedna rečenica biti i sve što će se u dnevniku naći kao podsjećanje
na ovu noć.
Ali, sudbina se potrudi da se desi nešto što neću
moći a ne zabilježiti, Džo je primijetio što ja nisam za dva mjeseca. Enes
Ćedić je na ruci nosio srebrni prsten, ali izuzetnije vrijednosti nego je i sam
znao.
-
Mogu li
pogledati taj prsten? – Džo je reagovao tako da se i u glasu osjećala ta
vrijednost.
Enes nije mogao odbiti, mada je reakcijom
pokazivao da već predosjeća u kojem bi pravcu tok razgovora mogao dalje ići. Što sam
i sam počeo slutiti prateći i način na koji je Džo zagledao prsten, dok je
svemu doprinosila i tišina koja je potrajala dugu minutu.
-
Odakle ti ovaj
prsten? – novo pitanje je samo produbilo sve osjećaje.
-
Još kao dijete,
igrali smo se, gore na Gradini.
-
Tođevačkoj?
-
Jah, jah.
-
Jeste, sjećam se
i ja da je neko gore našo, bar se pričalo, ćup zlata, čega li.
-
Pričalo se –
ubaci se Šeks – sjećam se i ja, pa smo i mi poslije, kao djeca, tražili i rovili
gore. Bilo je toga, svašta se nalazilo.
-
Znam i ja, moglo
se gore svega naći – ovo je Džo izgovorio razvučeno, izazivajući tako nekoliko sekundi nove tišine, nakon kojih će prema Enesu početi biti direktniji – znaš li ti koliko
ovo vrijedi?
-
Ne znam.
-
Znam da ne znaš,
kad si ga našo i nije puno vrijedilo. Bi li ti ovo prodo?
-
Ne znam, nisam
razmišljo... Ne bih.
-
Ja sam pošten,
ja ti kažem da ovo nije nešto vrijedilo, i da tek sad ima vrijednost. Jesi li
ti uopšte vidio žig?
-
Jesam, gledo
sam.
-
I, šta si vidio?
-
Malo liči na
ljiljan, zato ga i nosim.
-
To i jeste
ljiljan. A ovo je pečatni prsten. Mislim, iz doba Tvrtka Kotromanića! Zato te
pitam, koliko tražiš za njega!? Nemam sad pare kod sebe, ali ću donijeti, ovi me
ljudi znaju, neću pobjeći. Samo nemoj ni pretjerivati s cijenom, je li!
-
Ne znam... Ne
bih ga ja prodavo, ne znam šta će mi sad pare.
-
Mali, babo ti je
bio fin, zbog njega te nikad ne bih zajebo. Evo, evo ti ovaj moj prsten. Zlato
je, krupan je, vidiš, sigurno da i on mnogo vrijedi. Baška što je meni i uspomena. Hoću da kažem da i jedan i drugi više vrijede nego sami materijali. Recimo da nikad nisam pomišljao da bih ga prodao. Ali, mogu ga dati u zalog. Pa ću ga ja nekad
otkupiti. Pošteno?
-
Ja zlato ne
nosim.
-
Mali, kažem ti...
Ovo će tebi neko oteti, ukrasti...
Jedna rijetko prijatna noć, koju hoću pamtiti do kraja života, koja je došla neočekivano, rekao bih još neočekivanije ponudi pomalo teške, neprijatne trenutke. S jedne strane je Džo, sa željom da ovo ne bude samo meni noć za pamćenje, a s druge Enes, s teškim teretom izbora: ispuniti Džoovu želju ili ne. U svakom slučaju jedno je jasno, šta god na kraju Enes odabrao on je gubitnik. Ili će ostati bez prstena, ili će propustiti priliku da na jedinstven način obraduje, zaduži čovjeka kakav je Džo.
Suvišnim bi bilo trošiti misli kako bih ja postupio na Enesovom mjestu, ali sam sve vrijeme potajno navijao da popusti, odnosno da Džo dođe do prstena koji toliko želi. Što će postati izvjesnije kada su se u njegovo ubjeđivanje uključili i Šeks i Sutko, kasnije i
Kuko, kao najjači adut navodeći kako Enes sam nije ni znao da je taj prsten tako vrijedan, zapravo da mu je tek Džo i dao punu vrijednost.
Enes je poduže djetinjasto ostajao uporan, i do mjere da mu
je Džo već bio vratio prsten.
Kad je konačno popustio, iako se dirketno nisam miješao,
bio sam još sretniji. Sada i zbog korektnosti koju je Džo pokazao. Ali i Enes, davši
prsten na riječ!
jedan od pečatnih prstena
iz doba kralja Tvrtka