Nije mi bilo najjasnije zašto se s odlaskom oklijevalo, čak sam bio od onih što su sumnjali da se i sasvim odustalo. Nije mi s Trošnjanima bilo loše, nekako su se i ostali razmjestili, ali mi smo iz dana u dan umjesto Kerleta Luku priželjkivali da se sve vrati kao što je i bilo, da ponovo zadužimo minobacač i vratimo se u naše Mojkoviće.
Od
jučer je postalo izvjesno da ipak odlazimo. Diverzanti su otišli, ne u Kerleta
Luke već na Branu. Što je bunilo, zametalo nove, ili razvijalo stare priče.
Čudno je da se diverzanti odvajaju od bataljona, dovoljno da neki zaključe kako
nam je fakat odmarati, dok bi oni bili u nekakvoj pripravnosti. Logičnijim bi
bilo da ni mi ne odmaramo sasvim, ali koji su bolje poznavali Kerleta Luke nisu
nalazili gdje bi se odatle moglo ići na položaj. Kao što računaju da iz njih ni
minobacači ne mogu nidokle dobaciti.
Ako
su diverzanti odvojeni, moglo se slično još nekome planirati. Vođeni našim željama Salja i Admin su jučer, uprkos snijegu
i prošetali do Mojkovića, vrativši se s viješću koja nam Kerleta Luke čini sve
manje mrskim. Mještani su skoro sav onaj namještaj razvukli po svojim kućama,
nama ostavljajući samo lijepe uspomene.
Na
što ja gledah kao na predznak kako na proljeće ovuda nećemo biti ni na
proputovanju. Na kraju se i mi pridružismo ostalima, iščekujući da taj polazak
bude što prije.
Tek
ćemo negodovati što se, barem, dolazak u Kerleta Luke u sami akšam, nije
izbjegao.
***
Jutros
je otišla grupa logističara, sa zadatkom da naselje pripremi za naš boravak. Da
taj njihov zadatak može biti sa smanjenim učinkom postaje nam jasno kada se već
u predvečerje naredi postrojavanje bataljona za pokret.
Aljkavo
je i to išlo. Naprijed je bilo nekoliko onih koji su predstavljali Komandu, za
koje nije bilo mjesta na vozilima s kojima se prebacila grupa logističara, kao
i odjeljenja vezista i inžinjeraca, potom su išle pješadijske čete, dok je
začelje rezervisano za nas, i preostalu logistiku. Aljkavost sam vidio u tome
što su ovi naprijed krenuli ne mareći za činjenicom da iskupljanje ostalih još
traje.
Nisam
o tome razmišljao, ni sada ne smatram bitnim, ipak me čudi da su Vučevci sa
statusom Prve čete, pogotovo jer ih je trenutno još tek pedesetak, u odnosu na
stotinjak ovih s Trebove. Koristim ovo da procijenim kako bataljon broji do
dvije stotine i kojeg borca, uz pedesetak Jelečaka, za koje još ne znam jesu li
se novom reorganizacijom vratili u naš sastav. Diverzanata je, posljednji put
kada ih posjećivah, bilo četrnaest, čuo sam da je u međuvremenu primljeno još
desetak, u svakom slučaju Kerleta Luke bi morale imati tih dvadesetak vikendica
pa da se svi nekako smjestimo.
Ako
je bilo strahovanja da bismo putem bili granatirani, opet je nejasno zašto
grupa zadužena za pripremu logora nije sve bolje pripremila.
***
Ovako,
nismo ličili na sebe. Jesmo se tokom marša držali utvrđenog rasporeda, ipak je
ružna scena sam ulazak, odnosno pokazana odlučnost nekih da baš oni budu u
komotnijim, većim vikandicama.
Logistička grupa je samo pikirala glavne
objekte, za Komandu, te kuhinju i pekaru. Vjerujem kako su usputno još razmišljali
o nekim svojim rođacima, prijateljima.
Nisam
bio taj, a za sebe se nisam ni brinuo. Trošnjani su, znam, skupa, i oni su već
u potrazi, ne za lijepom i previše komotnom vikendicom, tek da se možemo svi
ugurati, da se ne razdvajamo. Gdje se svi smjeste, bit će jedno mjesto i za
mene.
Kao
i kompletnom začelju kolone, nije nam drugo ni preostajalo nego ići od jedne
vikendice do druge, tražiti slobodnih mjesta, pitati za Sutkove. Usputno se
uvjerih kako mjesto nije ni loše kako ga neki predstavljaše, zapravo je puno
bolje od načina na koji ga počesmo naseljavati.
Desno
je uvučeno nekoliko vikendica, one što se s puta nisu vidjele, njih su zauzeli
Vučevci. Bilo je i tu bujruma, ipak smo produžili. Nije nam se ni žurilo, kada
smo već zadnji došli da makar mi prošetamo cijelim naseljem.
Možda
utisak popravimo. Pogotovo što Sutko, kojeg nađosmo u vikendici do Komande,
reče kako je ovo raspored za noćas, već od sutra će se vršiti prekombiniranje.
Upravo ono što se moglo izbjeći!
Za
prvu noć se, tako, mi morasmo podijeliti u dva dijela. Smještaj su kod Sutkovih
našli tek Kuko, Enes, Salja i Admin, dok se nas četvorica ugurasmo kod mojih
Trošnjana. Koji su se smjestili u jednu od nekoliko vikendica s gornje, lijeve
strane ceste i potoka. To je i ličilo na njih, na nas. Ne mogu reći da su svi
bili oduševljeni, ali me nisu odbili, ma i da su neki vjerovali kako naše
gostovanje možda potraje i duže od jedne noći.
Nešto
je drugo mene obradovalo. Tokom podjele, način na koji se Tito odlučio. Dozvolio
je Sutku samo jednom da ga pozove, poslije i ne obazirući se na prijekorne
poglede mirno produživši za mnom!
Tada,
ni on ni ja, ni Beširevići, a ni Trošnjani, ni podsvjesno ne zamišljasmo kako
će se neko buditi prije jutra, doručka. Takav je bio dogovor, nije se vrijedilo
ljutiti na Komandu, na neorganizaciju, i mozak i živce, i ruke je trebalo čuvati
za sutra. Kada bi nas trebali čekati prvi zadatci, sređivanje, pripremanje
vikendice za cijelozimni boravak. Jednu noć se može bilo kako. Ratnim
riječnikom kazano, noć možemo i kao sardine.
***
Poželjno
je bilo samo to da nas niko prije vakta ne bihuzuri. Upravo je zbog toga većina
bila mrzovoljna, nekih sat-dva iza ponoći, pri onom prvom, najslađem snu, čuvši
kako neko lupa na vrata. Ne može se reći da nešto takvo nikako nije bilo za
očekivati, ali je manje prihvatljivije što se poziv odnosio na mene.
Glas
Enesa Ćedića, koji se prvo raspitivao da li sam ja uopšte tu, samo otkri kako
ovo vjerovatno i nije prva kuća na koju je pokucao i kako Trošnjani nisu jedini
koji su izbihuzureni zbog mene!
I
meni je još bilo nejasno čemu trebam zahvaljivati na buđenju. To što je Enes samo
kazao da trebam poći s njim, nije ništa otkrivalo, a mnogo čemu je slutilo. Onako
iz sna, ne mogoh ni razmišljati. Jesam, opet, najprije mislima dodirnuo Mufovo
ime, ali sam budeći se tu misao i odbacio. Pogađati dalje mi se nije dalo, iz
nekog inata ne htjedoh ni pitati, zadovoljih se time što se s Enesovog lica
otkidao lagani smiješak. Gluha doba su vukla slutnje, taj smiješak ih je
bistrio.
Razmišljati
mi se nije dalo, zamišljenost nisam mogao kriti. Bila je jasna i Titu, koji je
hoće dijeliti sa mnom. Nemah ga pravo odbiti, cijenio sam što se sinoć nije
htio od mene odvojiti. Šutke se obojica obuvasmo, ostavljajući ostale da
mrzovoljno mrmljaju. Neko nas isprati pitanjem, na koje Enes ne htjede
odgovoriti.
Sinoć
smo došli, tek sad vidim da će se morati raditi i na popravljanju puta, koji
jedva da je i postojao. Ipak su ove vikendice ranije korištene ljeti, djeluje
da se u vojne svrhe prvi put upotrjebljavaju.
Mučeći
se sa savlađivanjem lošeg puta, tihom baterijom jednako osvjetljavajući osmijeh
koji ne mijenja, Enes upita znam li zašto me zove. Odgovorio sam kako sam
nedovoljno budan da bih razmišljao, pogađao.
A
da i jesam pokušao, ni do četrnaeste zore naprijed ne bih bio u stanju
pogoditi!
Ipak
smo zastali i Tito i ja, puštajući Enesa da skine tajnovitost sa svog postupka.
No, ne možemo reći kako nam je puno jasnije bilo ni kada nam je Enes otkrio
razloge.
Kada
je počeo dodatno objašnjavati, opet nam nije bilo jasno da sve nije moglo
sačekati, ali je meni bilo izuzetno drago i što ovo ipak nije san! Čak sam već
birao neke riječi kojima ću sve zabilježiti u dnevnik.
Tako
nestvarno mi je zazvučalo da je čuveni Džo izrazio želju da baš mene vidi, i
još ne pokazujući neko strpljenje.
