Sa Igmana pogledat je
lijepo,
gdje se Bosna razljeva
daleko.
Bosna teče, kroz bašče
krivuda,
pjesme ore pa se čuju
svuda.
17. decembar 1992.
Oj, Igmane, ti planino
stara,
pod tobom su polja od
behara.
Najljepši si kad te
magla rosi,
cijela Bosna tobom se
ponosi.
Sarajevo, tobom se
ponosi.
/Jovica Petković/
Drugi dan slušamo vijesti o početku ofanzive, a koja je krenula još i prije našeg dolaska, stalno se pitajući kako
da se izvodi bez nas, te još druge vojske koja iz dana u dan
prepljavljuje obje planine, i Igman i Bjelašnicu. Ponajviše što jučerašnje
vijesti nisu bile nikako dobre, svjedočile su o pogibijama nekoliko boraca.
Jedno više nije dilema, ima veze sa Sarajevom.
Ovo što slušamo, što se događa oko nas. Glupim se doima postavljati pitanje je
li pucnji koji odjekuju zvuče kao da napadamo, ili se branimo, sve dok nemamo
odgovora zašto mi to samo slušamo.
Sve jeste ukazivalo da su ovo neke taktičke
akcije, pripremne za glavni napad, ali je uvijek teško slušati da saborci ginu.
Među sobom smo tiho kritikovali one koji iza svega stoje, između ostalog i zbog
odabranog vremena, polovinu decembra također smatramo sukrivom za ove naše
gubitke, ali još više za to što se cijela opercija toliko razvlači. Sabirajući
koliko boraca već ima okolo, koliko ih ispratimo, i koliko nas ostane ovdje,
ovo je daleko najviše vojske da je iko od nas viđao u jednom području.
Prije, ili poslije nas, stigli su i naši
diverzanti, te Fahro sa svojom četom. Nismo o tome slušali, već jednostavno neke
od njih viđasmo na doručku, ručku.
Možda je malo čudno kako se brzo ponovo navikoh
na Igman. Samo su mi prvo jutro nedostajali svi oni civili, ne bi teško
shvatiti kako Igman nije ni pogodan za zimovanje izbjeglica.
Na dobro se najlakše navići. Čekanje, sporo
kretanje linijom za podjelu hrane zanemaruje se činjenicom da će neko drugi
prati suđe. Sve je razlogom da su i neki iz našeg bataljona angažovani, upravo
kao pomoćni radnici u kuhinji. Mada još zvučalo ne mnogo vjerovatnim da su oni
ovdje samo zbog toga.
Također, svi lahko prihvatamo mogućnost da neki
od prisutne vojske neće akcije ni vidjeti, s obzirom da znamo kako smo mi
zadnji na koje se to može odnositi.
Sada je samo pitanje trenutka kada će
akcija krenuti, odnosno biti nastavljena, osjećali smo to. Napetošću koju
sretasmo na svakom koraku, i s kojom se sve teže nosismo.
Mnogo vojske bi trebalo da je olakšanje, i bilo
bi da sva nije različita, zasebna. Ne samo zbog uniformi, nejednake
opremljenosti, najviše zbog toga kako se na druge gleda. A kada se to preslika
na nas, utisak smo stekli da nas niko ne gleda blagonaklono. Razlog ne bi
trebao biti u nama samima, bez obzira što smo stigli među posljednjima, mi još
nismo nikome ništa loše učinili. U tom slučaju je jedino preostalo da je uzrok
svemu - trenutna situacija!
Iako smo se trudili da se to ne vidi, sve više
nam je smetalo. Naglo probijanje planinskog sunca će nas sve izmamiti iz soba,
izvesti u kraće šetnje, ali i još pojačati naše neraspoloženje. Teško se
truditi biti isti, kad drugi uporno žele da su drukčiji. Ako sretnemo grupu
boraca, i želimo da nam je dovoljno što smo jedna, bosanska armija, moramo
prihvatati da oni prije toga žele biti Jukini, Zukini, Deveta, Vukovi...
Onda, uvijek slijedi i nama pitanje na koje
trebamo odgovoriti kao oni, objašnjenjem „ko smo mi“. Objašnjenjem koje ne
znamo dati, „Fočaci“ im se ne sviđa, ne čini im se dovoljno jako, šta li, a još
manje im se dopadne ako čuju da smo samo Armija, jednako ako takav odgovor zamijenimo
ćutanjem, odnosno samim salutiranjem raširenom šakom. U svakom slučaju, od nas
se stalno okreće glava, nerijetko uz nejasni kiseli osmijeh.
Mi ne shvatamo čemu, zbog čega, niti smo smiješni
mi niti naš pozdrav. Jedna od stvari koja mi se najviše dopala u ovoj našoj
vojsci je baš taj, za mene sveti pozdrav. Ne znam da li ima sličnih u svijetu,
ali je meni ovakav više ratnički, oslobodilački, od onog prislanjanja prstiju
na čelo, na obod kape. Na kraju krajeva, naš je!
Kao što su naše i komande, od kojih se s nekima
tek srećemo, ma koliko nam se činile neobične, čudne, pomalo nerazumljive,
nejasne motiviranošću onoga ko ih je predložio, kasnije i uveo, nikako nam ne
smiju biti smiješne, još manje neprihvatljive. „Slobodno“ je i ljepše od
„voljno“, „čelom nazad“ samo u početku ne zvuči jednako kao „na lijevo krug“.
Sve je to naše, bosansko, i zastava s ljiljanima, i pozdrav raširenom šakom, i
te i takve komande, i svi smo jedna - Bosanska armija!
I svi smo ovdje manje-više iz istih razloga, s
istim ciljem. Barem bi trebali biti.
Kako drukčije razmišljati kada čuješ, vidiš da tu
sada ima i Hadžićana, i Konjičana, i Jablaničana, nekakvih Klišana, gdje ja
prvi put čujem za taj Klis, još nemam ni predstavu gdje bi se on mogao
nalaziti, čak i Mostaraca, te Fojničana. Upravo su ovi zadnji napravili novu
zbrku u mojim promišljanjima. Svi drugi su, uz činjenicu kako izostaje ostatak
naše brigade, približavali me tome da je sve ovo povezano sa Sarajevom, i to
odavde.
Prisustvo Mostaraca je navodilo na to. Upoznati
smo kako su u tome gradu brzo slomljene četničke snage, makar stajala i
činjenica da su tu naše i hrvatske snage i bile brojnije, vjerujemo u to
nekakvo iskustvo koje oni nose. Čuli smo i za neke nesporazume nastale tamo,
između početnih saveznika, što je rezultiralo nedavnim formiranjem našeg novog,
mostarskog, ili hercegovačkog korpusa, brojčano označenog kao četvrtog, ali ja
i to dodavah kao prilog pozitivnosti njihovom prisustvu ovdje. U Hercegovini je
zaokružena relativno velika slobodna teritorija, postoji potreban nivo ratnog
iskustva, sada je to i organizaciono popravljeno, u svakom slučaju gledam da će
oni više borbama oko Sarajeva koristiti nego mi.
Fojničani su ti koji se ne uklapaju. Ne ide mi da
se oslobađanje Sarajeva može izvršiti samo jednim pravcem, i to možda i najtežim, s Igmana, pa još - polovinom decembra.
Nije prvi put da o tome razmišljam, potez od
Visokog, udarom na Ilijaš, činio mi se najrealnijim. Uvijek sam računao s
Visočanima, ali i Zeničanima i Kakanjcima. Koliko ja poznajem geografiju, bez
obzira što znam da njih nema mnogo, Fojničani mi se svakako tamo pridružuju.
Da se kontalo na Ilijaš, ne bismo se ovdje
iskupljali!?
Ako se ne konta na Ilijaš, ne bi se trebalo
kontati ni u Sarajevo! Tako razmišljam, i tako ponovo se okrećem Goraždu. I
sudaram s novom nelogičnošću, u tom slučaju mi nismo trebali ovdje ni dolaziti.
Kad ponovo sva razmišljanja poravnjam, ostajem
samo na onome što već znam. Decembar je, i snijeg, mnogo vojske je ovdje, od
Mostara do Fojnice, plus mi i koji su već bili tu, jedni su već negdje išli,
napadali, drugi tek čekamo da nam se kaže kada ćemo, i kuda.
Nešto novo, preciznije saznaćemo na iznenadnom
popodnevnom postrojavanju. Kada nas je Major prikupio da bi nas pripremio za
drugo, koje će uslijediti za oko sat vremena.
Od Majora smo saznali osnovno, u toku je velika
operacija, čije glavne bitke tek predstoje, u kojima će sudjelovati isključivo
dobrovoljci, a čiji će se konačni rezultat vidjeti u oslobođenom Sarajevu!
Jedino je još dodao kako bi sve moglo i potrajati, pa je zatražio da se sami
procijenimo - ko je kadar izdržati.
Sat vremena nije mnogo za donošenje takve odluke,
ali za one koji su davno raščistili sa sobom i više nego je dovoljno. Ja u
toliko vremena nisam uspio riješiti zagonetku od kikirikija i oraha, ali ovdje
zagonetke nema.
Kako će je i biti, kada se Igmanski plato tako poče
puniti, i kao da je sunce biralo momenat kada će ovako zasjati, da se dobro i
jasno svi vidimo, da se i sa strane vidi da smo jedna armija. Bez obzira što nas
i pri raspoređivanju za postrojavanje dijele na Mostarce, Jablaničane, Klišane,
Fojničane, Fočake...
Prvi put čujem tačan broj našeg bataljona, ukupno
nas je na Igman stiglo tri stotine i petnaest, pedesetak više nego sam prethodno
mislio da nas je.
A toliko nas je i u ovom stroju. Niko se nije
sakrio, to je bitno, kao i da se još samo čeka Vehbija Karić, taj koji će
konačno otkriti i ostale pojedinosti našeg narednog zadatka.
Igman,
Malo polje
