Meho prođe kroz goru zelenu,
kroz goru ga zaboljela
glava.
„Vita jelo, što me boli
glava?“
„Mladi Meho, od mene ti
nije.
Majku imaš, majka te je
klela!“
„Neće mene moja majka kleti,
nema sina do mene jednoga!“
„Sestru imaš, sestra te
je klela!“
„Neće mene moja sestra kleti,
nema brata do mene jednoga!“
„Ljubu imaš, ljuba te je
klela!“
„Hoće ljuba kleti i prokleti.
Od te kletve ništa biti
neće,
sama će mi uminuti glava!“
Ovaj
put smo svi jedva čekali da nastavimo. Mogao sam se kladiti kako do sljedećeg
zaustavljanja niko u našoj blizini neće ni riječ progovoriti.
Ali,
nije moglo biti tako. Kolonom se pročula vijest, u koju i jesmo i nismo
vjerovali. Major je među nama!
Tek
sada nam ništa nije bilo jasno. A ne znam ni koliko se više isplatilo
razmišljati i o čemu.
Da
je Semir mogao, vjerujem da bi se najradije sad i sam vratio. Opet, prilično
sam uvjeren kako ga ni u tom slučaju Caka ne bi slijedio!
Novih
sat vremena napornog pješačenja zaleđuje sva druga razmišljanja. Sve nam je
manje jasno da baš ovako moramo. Ponovo smo navedeni preko jedne brisane kose,
više se nismo pitali zašto.
Ovo
nije mogao Mujo sam smisliti, ovo je moralo doći iz Majorove glave! Znali smo
da nas uskoro čeka kratki, do sada najočekivaniji predah.
Nisam
dao Semiru da nastavi prijepirku s Cakom. Nemamo se čega plašiti, bar dok je
Major s nama. Niko, opet, ne vjeruje kako će on napustiti Trebovu... Želio sam
da još jednom pokušamo prozrijeti u njegove zamisli.
-
Ne mislim da ćemo preko Sutjeske – Semir je
ispravljao svoje ranije procjene – do sad bi je prešli. Biće zaista da nas
testira, od njeg se svašta nadati. Ludo jeste, odoka se moglo procijeniti ko može
- ko ne može. Bojim se, ako ovako nastavimo, sutra niko neće moći maći.
-
Što džaba sebi jedete mozak – Alija je sada, prvi
put, iznio svoje mišljenje – zna Major kud nam je najlakše proći kroz četnike.
Zato nas je ček'o. Mora da ima mjesto koje moramo proći po noći, zato nas sad ovako
i lomi, da stignemo tu za vida.
U
jednome je Alija bio potpuno u pravu. Džaba jedemo sebi mozak, sve drugo su
nagađanja.
***
Da
je tako, konačno shvatamo neposredno poslije nastavka puta.
Samo
stotinjak metara dalje, okrenuti smo putem lijevo. To i ne bi bilo čudno da
desno nismo primijetili dio kolone koji je očito išao u drugome pravcu. Samo
potvrdu, ne i objašnjenje, dobijamo ubrzo. Kolonom se pronosi glas da smo
podijeljeni.
Da
nam više ništa ne bude logično, dovoljno je što smo znali da su u našoj
polovini svi bez oružja, sem Muja i možda još nekog koji su na čelu!
Još
smo u kotlini koja je daleko od toga da je bilo kome od nas dobro poznata.
Povrh svega, i tempo kretanja je dodatno pojačan.
Ponovo prolazimo jedan dio puta koji je bio na čistini. Prijeđel se nije vidio, ali jeste pejzaž koji je podsjećao na njega. S tim da smo sada mogli biti samo udaljeniji! Sve što smo umorniji, sve manje smo razumjeli ovo što činimo...
Na
sljedećoj pauzi nam se pokušala otkloniti makar jedna dilema. Trebalo bi da smo
se razdvojili iz čiste bezbjednosti, i da ćemo se uskoro ponovo sastati s
Majorovom grupom. Ludo je bilo misliti nešto drugo, da ćemo samo mi u Goražde,
mi bez pušaka.
***
Ako
je i briga manje, situacija nije nimalo jasnija. Bar je pauza potrajala malo
duže. Srećom, ne toliko da bi neko još i zadrijemao.
Popustio
je i tempo. Laganim hodom, već za pola sata ponovo smo išli preko neke kose.
Kratak odmor, malo hoda i opet preko kose. I s nje je pogled išao prema istom
ili sličnome pejzažu...
Nešto
je bilo sve izvjesnije, toliko brzo napredujemo a toliko malo prelazimo. Logika
koju je samo Major znao!
Kada
smo sjekli sljedeću kosu, morala se učiniti poznatom. Ako već nismo njome
prošli, onda ovuda ima puno sličnih. Ako jesmo, učinili smo to s druge strane!?
Dalje,
izlazimo i na put koji nas uvjerava da smo njime već gazili. Bilo danas na
javi, ili sinoć u snovima. Svejedno, sve manje je vrijedilo razmišljati.
Ovo
ne mogu porediti ni s onim po Zelengori. Ni tada nisam znao kuda idem, bar sam
imao predstavu šta želim, i nisam ovoliko žurio.
Od
svega što nam je rečeno, u jednome nikako nisu pogriješili. Imamo usiljeni marš
u punom smislu riječi. Slabe rezerve vode su brzo došle kraju, kalorije ručka
smo potrošili u znoju, o umoru više nismo imali snage ni razmišljati...
***
Mrak
se sasvim približio, kada je sve postajalo jasno.
-
Pa, mi idemo niz Kozlu! – Semir je skoro vrisnuo.
-
A gdje je to? – nisam skrivao svoje neznanje.
-
Idemo prema Arapovom grobu. To je između Basarića
i Kruševa!
Komešanje
u ostatku kolone je potvrđivalo kako su Semirove pretpostavke tačne. Mogao sam
komotno zaviriti u prisjećanja, u večer kada smo tek dolazili na Trebovu.
-
Znači li to da, u stvari, nismo ni makli? – samo
sam tražio od Semira i potvrdu.
-
Taman tako!
-
Samo, što li nas, onda, ovoliko noge bole?
-
Pitaj Majora!
-
A-ha... Samo, mislim da ću, ipak, sačekati da nam
sam objasni!
