Nemoj mi se ponositi dragi,
zbog ljepote bijela lica tvoga.
Zbog dubine crnijeh očiju,
lijepih kosa i šećerli usta!
Nemoj mi se ponositi dragi,
ponositi i čuda činiti!
Iako si pamet mi zanio,
ljepota je k'o rosa do sunca,
a dobrota skuplja od alema!
Vrijeme ide, ljepota će proći,
zlatno srce – mehlem do vijeka!
Hajdar
uvodi konja unutra. Dok se Krnjo i ja tiskamo za njim, iza leđa čujem kako se
radi o Titovoj vili. Moram vjerovati, samo se čudim što u nju ulazim iza
natovarenog konja.
Čim
prođosmo kratki hodnik i otvorismo vrata sobe, tek se počeh čuditi. Ne više
konju i tovaru, već svjetlosti. Svana je tupa, prigušena. Unutra jaka. Prava.
Istina, čuje se agregat kako bruji.
Svejedno,
gori sijalica od sto vati. Nisam zaboravio kako izgleda, gledao sam je na
Bjelašnici i Igmanu. Baš tada nisam vjerovao da ću je skoro ponovo vidjeti.
Pogotovo ne ovdje na Tjentištu. Još, u sred Titove vile.
Na
prozorima debela ćebad. Da priguše svjetlost. Da obezbijede mir za ono što se
ovdje dešava. A osim agregata, čuje se i aparat za varenje. Mada je pod maskom,
lako prepoznajem Admira Kuljuha. Ono što vari, govorim to u sebi, zaista liči
na veliku plinsku bocu! Ogromnu. Kakvu sam možda viđao, možda i nisam.
Oči
mi se privikavaju na jaku svjetlost. Već mogu prepoznati i ostale. Muhamed
Muslić Ćuza i Ševko Ožegović Šeks su se mogli i podrazumijevati, oni su
Admirova desna ruka. U svim ranijim zadatcima, pa i ovom. Tu su i Dževad
Ćerimagić i Safet Čorbo. Odnedavno su u njihovom društvu, a odavno dovoljno
ludi da trenutno budu ovdje. Osim njih, tu je još jedan, nešto stariji čovjek,
oniži i tamnije puti, kojeg se ne sjećam da sam imao priliku upoznati.
Čim
su postali svjesni našeg prisustva prekinuli su s radom. Admir je odmah skinuo
masku, obrisao znoj sa čela, pokazujući i tako da mu nije mrsko što nas vidi.
Naravno,
prvo će se Krnjo ispitati s njima.
Meni
već za oči zapada još nešto. Namještaj. Očito da se ne radi o autentičnom.
Pozvani
smo da sjedemo. Dok nismo odbijali, čujem kako Admir kod Dževada provjerava je
li dobro čuo moje predstavljanje.
-
Jeste, to je taj moj rođak – Dževadov odgovor, za
mene je bio jednako zagonetan kao i samo Admirovo pitanje – šta sam ti rek'o,
znao sam ja da se o njemu radi. Koga bi drugog poslali na Vučevo!?
-
Pa, kako ide, dokle ste? – Krnjo baš i nije imao
razumijevanje za to o čemu priču krenuše Admir i Dževad, već za ono zbog čega
je ovamo i svratio.
-
Dobro je, dobro – Admir prihvata, a već po tonu
se osjeća kako mu odgovor neće odisati potpunim zadovoljstvom – samo, ne možemo
da... nikako da nabasamo na željezo koje će potpuno prionuti. Ali, važno je da
je projekat u redu. Našli smo već neke komade koji su dobri. Za krilca i nosače.
Samo, ovdje gore... ima i tu nekih koji mogu poslužiti, ali još pokušavamo naći
bolje. Uglavnom, koliko noćas biće spremno.
I
dok se Admir trudio do detalja pojasniti Krnju, mada je i mene to vrlo
zanimalo, pogledom se vratih Dževadu jer mi se u trenutku učini kako mi nešto
išareti.
Lagano
je krenuo ka jednom ćošku, poslije „preuređenja“ prilično komotne sobe. Bilo mi
je jasno da me nešto želi upitati, ili mi nešto reći.
***
Sačekao
sam nekoliko trenutaka. Pasalo mi je što je Krnjo baš tada tražio pogledati
projekat o kojem je Admir govorio. Ja sam vjerovao kako ću i od Dževada o tome saznati
sasvim dovoljno.
-
Znaš li kako vas zovu na Trebovoj? – obratih se
Dževadu, pošto sam čuo još jedan dio njihovog razgovora.
-
Nemam pojma.
-
„Odjeljenje plinska boca“!
-
Nabaci je rođak! – nadglasavao sam smijeh koji je
uslijedio, ali odmah i osjećajući snažni stisak Dževadove ruke.
-
I, ko je još sve s tobom?
-
Džemo, Crni, Mufo, Zaim, i Salko Pendek!
-
Ccc... Znao sam. A taj Crni, ko je on?
-
Ejub Mešak. On je otud!
-
Znaš šta nam je Admir za vas rek'o? Vjerovatno
pretpostavljaš – sve vrijeme je i glavom vrtio.
-
Vjerov'o mi ne vjerov'o, o tome nisam razmišlj'o.
-
Admir je bio gore na sastanku. Major je tražio od
Sutka da pošalje jedno odjeljenje na Vučevo. Ovaj se k'o počeo nešto čupati,
k'o nema dovoljno uvježbanih, pouzdanih, k'o neće biti efekta, i šta ja znam.
Tad mu je Major kaz'o kako mu tamo stodvadeska treba samo radi simulacije, i da
je dovoljno da je kadra pogoditi brdo. Samo da ne tuče po našima!
-
To je, onda, super – još sam bio više zbunjen
nego svjestan onog što mi želi reći.
-
Ne znam šta bih ti rek'o, možda ti ništa nisam
treb'o ni govoriti.
-
Rekoh ti, nisam o tome ni razmišlj'o – želio sam
se nekako opravdati – nego mi reci ko je ovaj mrki s vama?
-
Husnija Balić. 'Vaki čovjek! – pokazivao je
visoko podignut palac uz stisnutu šaku.
-
A sad mi malo pojasni ovo, nisam baš
najupućeniji.
-
Nema tu puno priče. Admir je donio neki projekat
iz Sarajeva. Navodno je korišten u Hrvatskoj. To ti je neka bomba na plinski
pogon. Zapravo, ti ćeš to dobro razumjeti, ova velika boca - to ti je ta bomba.
I, ona treba da eksplodira. A nju trebaju pokrenuti dvije manje boce. Prilikom
ispaljenja, do čega će doći puštanjem plina iz tih malih boca. Bomba se, dakle,
tako ispaljuje. I ona leti dok u malim bocama ima plina. Kad se one isprazne
dolazi do aktiviranja ove... Kontaš? Ako je istina, dere sve oko sebe u krugu
do sto metara. Samo je sad fazon privariti jedne za druge, zatim krilca i
nosače za krilca, zatim postolje, fitilje, upaljače...
Zažmurio
sam. Pokušavah zamisliti kako bi to sve trebalo izgledati.
Nisam
predugo oči držao zatvorenim, vjerovah kako će i meni ostati dovoljno vremena
za pogledati skicu, možda mi tad bude lakše.
-
Koliko ti vjeruješ u to? – Sad odlučih pitati za
ono što se na skici sigurno neće vidjeti.
-
Ne znam šta bih ti rek'o. Ima smisla. Vidjećeš,
ako pogledaš skicu. A i nije valjda neka budala to radila. Nas jebe to što
nemamo predviđeni materijal. Probamo svašta, razno željezo, mesing...
-
I, ovo je što vas je?
-
Nije. Imaju još dvojica gore na spratu. Šefa i
Skender. Odmaraju. Nema potrebe da se gužvamo, a mora se ponekad malo i
odspavati. A ima nas još u jednoj kući iznad. Oni noću čuvaju liniju, mi danom.
Po noći, vidiš, radimo.
-
Baš hoću da te pitam, da se niste malo prenisko
spustali. Ako sam dobro razumio, ovo je Titova vila.
-
Jeste. A što smo nisko? Stari, nemaju četnici
guzice prići ovdje. Kad im odavde složimo dva rafala, oni se po vazdan ne
javljaju!
-
Redžo reče da je išao neki dan u izviđanje.
Četnici su hodali ovuda. Mislim, cestom!?
-
Laže... Kad?
-
Prije heftu, možda koji dan više.
-
Jesu. Jesu tada. Nismo mi još bili sišli. Što se
sad ne provozaju.
-
Znači, Tjentište se može držati?
-
Ko? Samo, probrati još pedeset-sto dobrih momaka.
I da se pametno rasporede. Ne petsto, hiljadu četnika da nam perke odbiju!
Pamti što ti govorim. Naravno, ako bismo imali dovoljno municije.
-
A za naprijed, kakvi su nam izgledi?
-
Uh! Kakvi su da su, moraćemo. Ovo što nas je može
odovuda. Sad, i oni s Grepka s jedne strane... Nosaćemo se, ko mu jebe mater. Samo,
municije i hrane. I, da krene. Da je uzeti Prijeđel, ne bi ni u Mješajima mirno
spavali. To ti ja garantujem.
Nije
mi izgledalo utopistički. I meni je srce zatreperilo.
A
sama pomen našeg rodnog sela natjerala me da se prisjetim i onog što je bilo prije
par dana, čemu ne bih sreće da prisustvujem:
-
Čuo sam, bili ste opet u Trošnju. Manje-više znam
sve, samo mi reci je li baš odradila?
-
Ču' budale! Nego šta je. Mi u Trošnju, a ona u
Krastavcu već odrađuje!
-
Aferim. Nego, Džemo mi reče da je bilo i neke svađe
među vama.
-
Kakav Džemo. On nije iš'o.
-
Znam, ali je njemu prič'o opet neko od vas.
Rakija, šta li?
-
Ama, pusti to. Znaš kak'i smo mi. Za čas od muhe
napraviti međeda. Vjeruj, kad se vratiš s Vučeva još će biti i da su se tukli.
-
Zamalo. Kažu...
-
Eto, šta ti pričam. Ne čudim se ja onima što
pričaju, ti me čudiš. Zar i ti možeš povjerovati da bi se neko spustio čak u
Trošanj, pa da se tu s nekim svađa. Normalno, kao i uvijek, bilo je diskusije
oko podjele zadataka. Što ovaj ide dolje, a ja jok, ja ostajem... Ono, jes'
malo i rakija dodala. Da nije nje bilo, vjerovatno neki o tome ne bi govorili.
Ali, stari, neka su. Ja ih razumijem. I podržavam. Ako smo ga već poveli, zašto
ga ignorisati. Bilo koga!
-
Znam. Nego, sad kontam: Idemo prema Vučevu, nije
problem - naređenje je naređenje. Ali ako se šira akcija sprema...
-
Eh, jebiga, stari. Znam šta kontaš. Šta je tu je,
sad. A možda je još rano. Možda se vi do tada vratite. Ako bude tako, znaš da
ja računam na tebe. Ako budeš ovdje, imaš moju riječ!
Uzdasi
se poklopiše. Znak da slijede sekunde ćutanja.
